Izlaganje dr.Ružice Ćavar s 5. Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa (1/1)

"Jugokomunistička velikosrpska mržnja nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, ubijala je i grobove hrvatskih ratnika u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini"

Još od 1958. godine, kada sam došla na studij u Zagreb, svake godine, na blagdan Svih Svetih i Dušni dan, odlazila sam sa društvom ili, kasnije, sa obitelji, na najveće i najljepše počivalište mrtvih u Hrvatskoj, na groblje Mirogoj. Tu smo sjetno palili svijeće, osobito rado djeca, na grobovima znamenitih Hrvata i molili se za njihove plemenite duše. Za sve naše drage pokojnike iz roda i obitelji, koji su počivali u našem zavičaju, palili smo svijeće pred centralnim križem.

Tada bi obično prošetali cijelim Mirogojem, te u produžetku od centralnoga križa, lijevo od one monumentalne grobnice za sve poginule hrvatske vojnike iz Prvog svjetskog rata, vidjeli, na velikom prostoru, samo drveće i šipražje, ali i pokoju diskretno i tajnovito upaljenu svijeću. Te svijeće bi brzo nestajale, a oni koji su ih palili, ako bi bili otkriveni, odvođeni su i strogo kažnjavani. Šaptom smo saznavali da se radi o bivšem ustaškome groblju, kako se govorilo.

Od tada je postalo jasno da je jugokomunistička velikosrpska mržnja, osim strašnih žrtava živih Hrvata, svojom nevjerojatnom silinom uništavala, ubijala i masakrirala i sva hrvatska vojnička groblja diljem domovine, kao i pojedinačne grobove hrvatskih vojnika, posebno časnika hrvatske vojske, a da i ne govorimo o rušenju svih spomenika hrvatske države, pa i samoga spomenika banu Josipu Jelačiću u Zagrebu.

Tako je stradalo i vojničko groblje na Mirogoju, uništena su sva nadgrobna obilježja, križevi i spomenici, a zemlja preorana i poravnata. Na njoj je zasađeno raslinje, uz zabranu svakog ukapanja umrlih na tim mjestima.

U vrijeme prvoga Predsjednika Republike Hrvatske, stvarani su civilizacijski i humani uvjeti ispravljanja nezamislive nepravde i davanja satisfakcije svim ubijenim žrtvama zloglasnog komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata i njihovim živim potomcima, te je omogućeno da se ponovno dostojno obilježe i spomenicima označe zločinački razorena i poravnata groblja. Ustanovljena je komisija i osigurana su sredstva za istraživanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te je potaknuto da se od uprava gradskih groblja zatraži popis i mjesto ukopa svih poginulih hrvatskih vojnika.

Komisija na čelu sa prof. Kazimirom Svibenom i pravnikom Vicom Vukojevićem je dobro radila i otkriveno je na stotine masovnih grobišta Hrvata po Sloveniji, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a također su zatraženi i popisi pokopanih hrvatskih vojnika za vrijeme trajanja NDH. Željelo se, u dogovoru sa Republikom Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, pa i Srbijom i Makedonijom, do kuda su dopirale kolone smrti hrvatskih zarobljenika, da se kosti prenesu u domovinu i dostojno pokopaju, ili dostojnim spomenicima obilježe. No, svi ti procesi su zaustavljeni nakon smrti prvoga Predsjednika i dolaskom nove koalicijske prokomunističke vlasti u Republici Hrvatskoj, od 3. siječnja 2000. godine, kada je počela totalna destrukcija i tragedija hrvatske države, hrvatskih branitelja i cijelog hrvatskog naroda, te omalovažavanje hrvatskoga obrambenog, pobjedonosnog Domovinskog rata.

Ona ista mržnja, koja je toliko zla činila za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća, sve do 1990. godine, ponovno je dobila krila, putem medija i svih drugih struktura vlasti. Zaustavljeni su svi pozitivni procesi, a hrvatske žrtve zločinačke divljačke mržnje, na opću civilizacijsku sramotu, ostaju u stanju u kakvom su otkrivene i u kakvom se još uvijek svakodnevno otkrivaju.

Te nedužne žrtve u preko 1.500 do današnjih dana otkrivenih masovnih grobišta i jama, te bezbroj pojedinačnih grobova u nebo vapiju, tražeći ljudsku pravdu za zločince, a za sebe dostojanstven pokop i mirno počivalište.

Sotonska mržnja bezbožnog sustava

Svi ti strašni zločini koji su se događali, produkt su sotonske mržnje koju su sustavno propagirali jugokomunistički ideolozi u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon njega. Oni su, što se nikad prije u povijesti nije događalo, mržnju podizali na pijedestal sotonske "svetosti". Primjerice, Milovan Đilas je u svome pamfletu "Plemenita mržnja", citirajući Staljina, objavljenom 1942. godine, napisao: "Neprijatelja se ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Jedina mjera ljubavi za narod jest za nas dubina mržnje prema neprijatelju.", a Josip Broz Tito je u dnevnoj zapovijedi 1942. godine govorio: "Drugovi! Borci, komandiri, komandanti i politički komesari! Još silnije uništavajmo okupatore i ustaše! Još silnije uništavajte željeznice, tvornice, rudnike, mostove i živu silu neprijatelja... Da živi 25. godišnjica velike Oktobarske socijalističke revolucije! Da živi Sovjetski Savez! Da živi drug Staljin! Da živi herojska Crvena armija! Da živi narodnooslobodilačka partizanska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije!"

Zbog takvih i sličnih zapovijedi, kao i masovnih četničkih pokolja hrvatskoga katoličkog i muslimanskog življa, te partizanskih zločina u ustaškim odorama nad pravoslavcima i drugima, kao bi ih pridobili za šumu i za sebe, zaista nije čudno da je za trajanja NDH, kako se procjenjuje, ubijeno oko 100.000 ljudi, a tadašnji pjesnik Kosta Abrašević je pjevao: "Crvena je krvca što kipi u nama; Crvena je munja što oblak prolama; Crveno je nebo kad se zorom smije; Crven nam je barjak što se gordo vije; Crvena je mržnja u našim grudima; Pa i gnjev je crven što nas obuzima; O tirani, čujte - ne treba vam kriti; I osveta naša - crvena će biti!".

Partizanske novine "Lički partizan" iz 1942. godine pišu: "Trujte bunare iz kojih piju vodu. Palite kuće gdje stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima, ubijajte gdje god stignete."

Pa i sada, 2010. godine, što dalje možemo očekivati od novog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, koji kaže da će zacrveniti Hrvatsku?

U listu "Primorka", partizanskim novinama iz 1944., piše: "Mi hoćemo da se naša deca odgajaju u pravome duhu narodnooslobodilačke borbe, da se nauče mrziti neprijatelja i sve njegove sluge isto onako kako ih mrzimo mi stariji."

Službena naredba uništavanja hrvatskih vojničkih groblja

Ovdje donosimo glavni dio te naredbe:

"Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:

- Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;

- Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.

- Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.

- Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.

- Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana."

No, taj zloglasni Vicko Krstulović, strah i trepet Splićana i svih ostalih, prema poznavateljima, napravio je i gore stvari od preoravanja grobova. Na najveću strahotu, preoravao je i žive ljude. I svoj borbeni put započeo je 1941. godine kao četnički vojvoda odreda "Starac Vujadin" na Dinari. Taj odred je u siječnju 1942. godine preimenovan u Partizanski odred "Starac Vujadin", a vojvoda pod imenom Voja Jović postao je partizanski komesar Vicko Krstulović.

Ipak, doživio je za sva svoja zla i osobnu tragediju. Njegovi Srbi, za koje se borio čitav život, u Londonu 1975. godine ubili su mu sina jedinca Maksima, na dužnosti trećeg sekretara jugoslavenske ambasade, kao ustašu. To ga je toliko pogodilo da se do smrti povukao iz javnosti, te iza smrti, po njegovoj želji, nije bilo nikakvih komunističkih hvalospjeva. Stoga bi svim zločincima i neprijateljima Božjim i ljudskim bilo daleko bolje da odgovaraju po ljudskoj pravdi i da se pokaju, jer Bog sigurno nijednog zločinca neće ostaviti nekažnjenog, a Božja pravda će im svakako biti daleko teža od ljudske. Bog može dati, a ponekad i daje, najveće poteškoće i tragedije i najboljim ljudima, ali je njima daleko lakše trpjeti ako im je savjest čista i uz potporu i snagu od Krista, najpravednijega patnika i pobjednika nad smrću, a također će im Bog sigurno nadoknaditi svojim blagoslovima stostruko, ili njima osobno ili njihovu potomstvu, već u ovome životu. Svakako, ostat će im dobar i pošten glas, dok ih u vječnosti čeka vijenac pobjede i slave neprekidne! Sve se okreće na dobro onima koji Boga i ljude ljube, kao i sve na zlo onima koji mrze Boga, pa tako i ljude.

Zbog svega poznatog o komunističkoj mržnji i komunističkim zločinima, zaista je nerazumljivo i neprihvatljivo da su i danas u Republici Hrvatskoj na vlasti i u medijima najviše oni ljudi koji brane zločine i zločince totalitarnog komunističkog sustava, pa i pored osude Vijeća Europe u tri rezolucije o osudi komunističkih zločina (1096 iz 1996., 1481 iz 2006. i od 2. travnja 2009.) i deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. kojom se isti zločini također osuđuju. Oni, na opću sramotu ljudskoga duha i svih civilizacijskih dostignuća, ne žele dati zadovoljštinu žrtvama ni njihovim potomcima, kakvih je najviše u hrvatskome narodu, jer nema obitelji koja nije pogođena komunističkim zločinima.

Prema našoj kršćanskoj vjeri, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve.

Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj