Govor Vladimira Rihtara - predsjednika Kluba KDVDR Botinec povodom obilježavanja Dana branitelja Grada Zagreba

Poštovane obitelji poginulih i umrlih hrvatskih branitelja, poštovane dame i gospodo, cijenjeni uzvanici, dragi ratni prijatelji,

Godina 1991. zasigurno je najznačajnija godina u novijoj povijesti Hrvatske. Danas 19 godina poslije, prve misli i sjećanja vode na ta teška, sudbonosna ali istodobno i slavna vremena kada se je vodila odlučna bitka za opstanak Hrvatske na samom početku njenog osamostaljenja.

Raspad bivše Jugoslavije nije mogao proteći mirnim putem, kako se to danas pokušava prikazati, jer Srbija je na njezinom raspadu odlučila ostvariti veliku Srbiju ili neku treću Jugoslaviju, a to je mogla jedino i isključivo samo ratom.

Sve je počelo pobunom hrvatskih Srba u kolovozu 1990. godine i zatim razmještanjem tzv. JNA na tzv. srpske terotorije. Tako su u ljeto 1991. godine Srbija, Crna Gora i tzv. JNA otpočeli agresorski i osvajački rat na Republiku Hrvatsku. Hrvatsku je tada trebalo blokirati iz zraka, s mora, te je ispresijecati na pravcima Nova Gradiška, Virovitica, Bihać, Karlovac, Zagreb, Knin, Zadar, Mostar, Split, te zauzeti istočnu Slavoniju i izbiti u dolinu rijeke Neretve, te tako odsjeći jug Dalmacije sa Dubrovnikom.

Završna operacija trebala je trajati svega 20-tak dana, od 01. do 20. listopada, a Europa i Ujedinjeni narodi umjesto pomoći objavljuju embargo na oružje i poručuju da ćemo se održati najviše dva tjedna.

Domovinski rat i obrana hrvatske opstojnosti bio je hrvatski odgovor na tu brutalnu agresiju. Bitke su se vodile već na samom kućnom pragu, kako bi se uz velike početne žrtve i gubitke teritorija, zaustavili prodori agresora i kako bi se povezala obrana s osloncem na veća mjesta, rijeke i gradove.

Te 1991. godine trebalo je razviti Hrvatsku vojsku i obraniti Hrvatsku. Zato smo uz borbe na aktivnim bojišnicama, blokirali snage agresora u vojarnama na teritoriju Republike Hrvatske i opskrbili se oružjem kako bismo mogli razviti potrebnu oružanu silu za konačno zaustavljanje agresora i oslobađanje okupiranih područja. Potkraj jeseni 1991. godine zaustavljena je agresija širih razmjera, a nakon toga slijede priznanja neovisnosti, a Hrvatskoj vojsci slijedi njezin konačni ustroj i oslobađanje okupiranih prostora.

Za obranu Hrvatske Zagreb je bio najveći ljudski, materijalno-tehnički, infrastrukturni i financijski potencijal. U Zagrebu se do početka oružane agresije u ljeto 1991. godine uspostavljaju Križni stožer Vlade Republike Hrvatske, Krizni stožer Grada Zagreba, Zapovjedništvo Zbora Narodne Garde, Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa, Zapovjedništvo obrane Grada Zagreba i zapovjedništvo Narodne zaštite Grada Zagreba. Na početku agresije u Zagrebu se uspostavljaju Glavni stožer Hrvatske vojske i Zapovjedništvo Operativne zone Zagreb.

Sredinom mjeseca rujna 1991. godine sa pasivne blokade vojarni i skladišta oružja tzv. JNA prelazi se na aktivnu blokadu i osvajanje skladišta oružja i vojne opreme. Razoružan je varaždinski korpus, a blokirani su i dijelom razoružani zagrebački i riječki korpus, te dijelovi ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.

S osvojenim oružjem opremaju se brojne ranije ustrojene brigade, a osnivaju se i nove. Pored 1. i 2. brigade Zbora narodne garde i borbenih postrojbi MUP-a u Zagrebu je formirano 11. pričuvnih brigada Zbora narodne garde i to: 99-ta, 100-ta, 101, 102, 144, 145, 148, 149, 150, 151 i 153 brigada.

Hrvatska vojska zahvaljujući visokom borbenom moralu i domoljublju hrvatskih branitelja uspjela je pobijediti u tom nametnutom i agresorkom ratu završivši svoje pobjedonosne akcije veličanstvenim završnim operacijama Bljeska i Oluje s kojima je Hrvatska oslobodila svoje okupirane prostore i tako konačno porazila agresora.

Tijekom 1991. godine više od 60.000 branitelja prošlo je kroz zagrebačke postrojbe i Zapovjedništva Hrvatske vojske, a u odlučnim bitkama za slobodu svoga naroda i stvaranja samostalne Hrvatske države više od 1.500 zagrebačkih branitelja položilo je svoje živote diljem lijepe naše Domovine. Preko 3.500 zagrebačkih branitelja je ranjeno od posljedica ratnih djelovanja.

I zato smo se dragi ratni prijatelji ponovno danas sakupili kako bi svojim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima Botinca, ali i svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima diljem naše Domovine ponovno s posebnim pijetetom iskazali svoju veliku i neizmjernu zahvalnost što su u temelje naše Države ugradili ono najvrjednije što su imali, a to je svoj život.

Njima trajno iskazujemo i trajno ćemo im iskazivati svoju neizmjernu zahvalnost.

Domoljublje, slobodarski duh, hrvatski idealizam, ponos, prkos, odlučnost, smjelost, hrabrost i visoki borbeni moral, te ratna vještina, ali i vjera u dragoga Boga i pobjedu bila su osnova naše moći i pobjede u Domovinskom ratu.

Moramo biti ponosni što smo bili generacija kojoj je dragi Bog dao mogućnost izvršenja povijesne zadaće i časti da obrani svoj narod i stvori temelje samostalne, demokratske i suverene Republike Hrvatske.

No, nažalost iako pobjednici u ratu, danas moramo trpjeti i svekolike neistine i objede koji se plasiraju prema stvaraocima moderne Hrvatske države, što nije samo licemjerno, već je prije svega i lažno.

Od 1945. do 1990. godine tzv. osloboditelji koji se danas vrlo vješto skrivaju pod krinkom antifašizma ubijali su civile, uveli jednopartijsku diktaturu, nacionalizirali privatno, provodili prisilni otkup, uvodili točkice i bonove, progonili Hrvate u domovini i inozemstvu, zabranjivali ići u Crkvu i doveli 80-tih i 90-tih godina do inflacije neslućenih razmjera, danas se ti i takvi ponovno javljaju kao aveti prošlosti, kako bi derogirali i minorizirali sve ono lijepo i sveto što su hrvatski branitelji u tom pravednom, osloboditeljskom i oslobodilačkom ratu i učinili.

Manipulativno – medijskim konstrukcijama njihovi sljedbenici danas optužuju Hrvatsku i Hrvate za sve propuste u zadnjih 20 godina, kao da Hrvatska prije 90-tih godina nije ni postojala.

Oni danas to ne čine dobronamjerno i sada napadaju ponovno sve i svakoga i sve što je hrvatsko kako bi prikrili i sakrili svoje zločine, svoja zlodjela i brojna grobišta diljem Hrvatske, ali i Slovenije.

Sjetimo se samo kako su u poratnim godinama iza tzv. oslobođenja ubijani deseci tisuća Hrvata bez ikakvog suda i suđenja, jer je samo prijeki sud partije bio sud koji je funkcionirao u ono vrijeme.

Iza sebe su ti isti koji se danas pozivaju na antifašizam ostavili „Polja smrti bez kazne" i upravo zbog toga danas se ponovno treba nametnuti hipoteka ustaštva i osjećaja krivnje cjelokupnom Domovinskom ratu, ali i hrvatskim braniteljima, kako bi se skrenulo i zaboravilo na njihova polja smrti u kojima su i danas nažalost zakopane tisuće i tisuće hrvatskih kostiju.

Isto tako i današnji političari iz Srbije poručuju kako bi ih veselilo da u skoroj budućnosti Hrvati i Srbi uče, citirati ću: „historiju iz zajedničkog povijesnog udžbenika" pa tako aktualni predsjednik Srbije u uglednom svjetskom listu „Wal Street Journalu" objavljuje tekst u kojem hvali Srbe što su imali hrabrosti prvi se ispričati za strašne zločine koje su počinili svi u građanskim ratovima na području bivše Jugoslavije.

Upravo podvalom, te i takvih sličnih teza, a mogli bi ih nabrajati u nedogled želi se podijeliti krivnja i Miloševićev krvavi masakr nazvati povjesno jednostavno građanskim ratom, a sve sa ciljem stvaranja zajedničkog udžbenika i dobrosusjedskih odnosa po mjerilima koje bi ponovno htjela diktirati aktualna srpska politika.

I na kraju ne mogu a da ne progovorim i o medijski vrlo atraktivnoj temi, a to je objava registra hrvatskih branitelja. Bio on pravi, puni ili djelomični, objava registra hrvatskih branitelja kriminalni je čin, ma tko ga objavio.

Takvi ili slični primjeri u Europi i svijetu nepoznata su činjenica koja može u sadašnjosti, ali i budućnosti imati nesagledive posljedice.

Upravo smo svjedoci toga da se na temelju sada već objavljenog nepotpunog registra hrvatskih branitelja uhićuju hrvatski branitelji prilikom prelaska hrvatsko-srpske granice, zatim da se na temelju tog i takvog registra traže podaci koji se onda upotrebljavaju u obrani optuženih Srba za ratne zločine koji se nalaze u Haagu, a pitanje je samo vremena kada će i Haag službeno zatražiti registar hrvatskih branitelja kao dokaz za neke nove i nove optužnice, jer taj registar zasigurno će koristiti i već koristi Savo Štrbac i njegova poznata Udruga Veritas. Stoga Vas pitam čiji to registar ratnih veterana ima Haag i koga bi se to Haag uopće usudio tražiti da im dostavi popis svojih ratnih veterana sa područja bivše Jugoslavije ili šire.

Hrvatski branitelji nikada nisu i neće imati ništa protiv sistematiziranja baze podataka hrvatskih branitelja, jer biti hrvatskim braniteljem zaista je nešto lijepo, plemenito i sveto u životu svakog čovjeka koji je krenuo u obranu svoje Domovine.

Isto tako, nemamo ništa protiv da svi oni koji trebaju imati uvid u registar hrvatskih branitelja, to i imaju, a to su: predsjednik Republike, predsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova, ministar obrane i ministar hrvatskih branitelja.

Dobronamjernima objava registra hrvatskih branitelja zaista ništa ne znači, a zlonamjernima jako, jako puno, a već gore navedene činjenice govore u prilog tome te se tako ne mogu oteti dojmu da je zlonamjernost i manipulacija jedan od bitnih motiva objave registra hrvatskih branitelja.

I zato, dragi prijatelji danas, možda više nego ikada moramo njegovati našu vjeru, optimizam, zajedništvo i naš ponos koji nas je toliko krasio tijekom cijelog Domovinskog rata i s kojim smo u tom strašnom ratu uspjeli i pobijediti.

Stalnim promicanjem istine o Domovinskom ratu, njegovanjem državnih i vjerskih blagdana možemo se i moramo oteti povijesnom zaboravu, ali i ispuniti dug nas živih prema našim poginulim i umrlim prijateljima suborcima.

Moramo vrednovati svete stečevine Domovinskog rata bez obzira na različitost političkih svjetonazora, a u tom projektu moraju se ujediniti sve političke stranke, sve udruge proistekle iz Domovinskog rata, jer žrtve naših mrtvih ratnih prijatelja ne smiju nikada biti zaboravljene.

U novijoj hrvatskoj povijesti, naša generacija već je upisana zlatnim slovima i zato budimo ponosni hrvatski vitezovi, jer smo bili i ostali pripadnici pobjedničke vojske koja je u ovom nametnutom ratu pobijedila posljednjeg krvnika i balkanskog diktatora s ovih prostora.

„Zajedno u ratu, zajedno i poslije rata! "Jučer ratnik, danas patnik!"

Vladimir Rihtar