Zašto Siščani šute?

U Večernjem listu od 5. svibnja objavljen je opskurni članak – provokacija bezvrijedna sadržaja, nekakva žalopojka jednog povjesnika-titoljubca zbog neobilježavanja "dana oslobođenja Siska" 5. svibnja 1945. I ne bi to bilo toliko neobično, tužno, ako hoćete i smiješno, da se ne radi o mladom, ambicioznom, inteligentnom (valjda) čovjeku koji odgaja mlade naraštaje povjesničara.

Zar je moguće da nakon svih objavljenih moskovskih i beogradskih dokumenata još uvijek ima ljudi koji brane i slave titokomunizam i njegov tzv. antifašizam i zdravom razumu nepojmljive zločine njegovih sljedbenika? Britanski arhivi su i dalje zapečaćeni pa smo uskraćeni za istinu o Titovoj britanskoj vezi koja je presudna za objašnjenje njegova "uspjeha" u stvaranju Jugoslavije i kasnije pokreta nesvrstanih. Nemojmo smetnuti s uma da je Tito bio prije svega britanski projekt (on se provodi i danas jer, druže, Tito nije mrtav) pa stoga ne čudi njegova državnička "mudrost" i neobična "sposobnost" vladanja. Ne čudi što stari antifašisti nariču za svojim spomendanima, to je doba njihove mladosti, njihovo vrijeme kad su bili pobjednici sa svim privilegijima i lovorikama koje uz to idu, to su njihove strjelovite karijere, blagostanje koje su ostvarili na temelju velikog grobišta koje se zove Hrvatska. Ali neshvatljivo je što mladi (na sreću, sve ih je manje, oni inteligentniji valjda su progledali nakon novih knjiga s dokumentima i Vrdoljakova filma koji naprosto razdire antifašističke pomračene umove) naobraženi ljudi nalaze u toj sotonskoj izopačenoj ideologiji. Jesu li u mladosti slušali previše loše glazbe, gledali previše filmova strave, čitali pogrješne knjige ili slušali priče starih antifašista?

Uvijek se pitam kako voditi dijalog s ljudima zarobljena, pomračena uma, duhovno i moralno retardiranim osobama koje kao po nekom ključu imaju nepodnošljivo lak pristup glasilima, sveučilištnim katedrama, političkim sinekurama, grčevito braneći svoj monopol na istinu. Svojedobno je dr. Vladimir Gruden, uvaženi psihoterapeut, rekao da je prema svim postavkama moderne psihijatrije Tito bio bolesna osoba koja je trebala završiti u ludnici. Može li normalan čovjek s udaljenosti od par stotina metara, kako je činio Tito, gledati umlaćivanje zarobljenika sjekirom – zapovjed koju je sam naredio, izdavati partijske drugove koji su mu pomagali kad mu je u životu bilo najteže, odricati se vlastitih supruga? Sve su to dokumentirani detalji koji danas izlaze na svjetlo dana i odkrivaju dijaboličnu Titovu osobnost. Ako je on bio bolesna osoba, kako tretirati njegove i danas brojne sljedbenike-antifašiste? Jeste li vi, gospodine Klasiću, čuli za Zlatu Kolarić, Đuru Hatića, kateheta Petra Žagmeštra, studente Zdravka Brajkovića, Stjepana Devčića, Krivošića i stotine drugih Siščana od kojih su vaši ideološki predhodnici oslobodili i vaš grad po čijoj prošlosti bezsramno pljujete. Zašto ne izkoristite svoju silnu naobrazbu i toliko hvaljeni znanstveni instrumentarij pa istražite stvarnu sisačku povijest tog tragičnog proljeća 1945. Jeste li čuli za zloglasni logor Viktorovac odakle su tisuće zarobljenika iz Siska i ciele Hrvatske odašiljane na putove bez povratka. Mnogi su skončali u samom logoru. Znate li za ubojstva 19 ranjenika iz sisačke bolnice dva dana nakon što su "osloboditelji" ušli u grad? Zašto ne obznanite svom narodu gdje su sisačke masovne grobnice? Jeste li svjestni da je znanstveni rad ne samo mukotrpan nego isto tako vrlo odgovoran i nadasve moralan posao? Neozbiljnost tu može dovesti do tragičnih posljedica u budućnosti. Ili se radi o znanstvenoj sterilnosti i inferiornosti pa je lagkše plivati niz struju i uporno braniti neobranjivo.

Pitam se na kraju, jesam li trebao napisat ovaj članak? Spadam li u onu naivnu skupinu Siščana koji reagiraju na svaku provokaciju? Možda sam podcijenio i povrijedio moje sugrađane pitanjem u naslovu. Ta u prvoj rečenici sam napisao da se radi o bezvrijednoj provokaciji, možda ju je većina tako doživjela pa se ljudi na to ni ne obaziru, imaju pametnijeg posla nego se dopisivati s avetima prošlosti.

Andrija Mažić, Sisak