Sramotno igranje ljudskim sudbinama

Danas ništa nije nemoguće. Ravnatelji su uistinu „bogovi" u školama, dobro prekriveni velom politike, ali, nisu svi isti po svojim karakterima. Ima dobrih ljudi i ravnatelja, ali ima i ravnatelja koji su surogat prosvjetnoj službi. U prvom redu, ravnatelj bi trebao ispuniti dvije osnovne karakteristike: biti stručnjak i biti čovjek koji će znati toleranciju, koji ne će biti onaj koji će kažnjavati, a nikako otpustiti djelatnika. U slučaju Vlade Vladića, dobrog stručnjaka, organizatora, znanstvenika, književnika... uplela se i ambicija ravnatelja „boga". U istom žrvnju sam i sam bio, dva puta štrajkao glađu, dok nije bezumlju došao kraj. Danas je nešto sasvim drugo, a mislim, kako je oduvijek moglo, trebalo biti tako.

Moramo se čuti u školama, moramo se prepoznavati po radu, moramo taj rad pošteno vrednovati. Kreativan rad mora ući kao pozitivnost u radu svakoga prosvjetnog djelatnika. Živo se sjećam priče kolege Šime Storića, koji je kao predavač matematike imao grijeh što piše pjesme, i, ostao bez posla. Istina jeste da ravnateljima trebaju dodvorači i oni koji će potkazivati druge, ali, dokle tako? Nije li to protiv uljudbe i čiste savjesti? Jesmo li ostali bez emocionalnog svijeta i svijesti, pretvorili se u sintetičke tipove, ali, ako bi netko taknuo našu obitelj, onda bi drukčije razmišljali i činili? Ne čini drugome ono što ne želiš samome sebi? Volio bih dati otkaz takvom ravnatelju, ne za stalno, ali, samo da osjeti posljedice stresa na svojoj koži. Kako može tjerati nekoga da radi ono za što nije osposobljen? Kako tjerati ljude na ulicu? Zna li on što to znači za obitelj, ili, misli kako će slomiti duh Vlade Vladića i kolege mu Domagoja Orlića? Što ako djeca spomenutih zapamte, pa vrate djeci Berečkih? Razmišljaju li ljudi uopće o takvim mogućnostima?

Nadam se kako će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, prije svega ministar Radovan Fuchs, osporiti odlukom otkaz o radu dvojice kolega, a da će ravnatelj sporne škole izvući pouku i znati konstruktivno i plodno surađivati, izgraditi komunikaciju tolerancije i razumijevanja. Siguran sam kako je ravnatelj izabrao najgori način! Gorko i stravično je ostati izvan onoga što znaš, voliš i što čini stabilnost obitelji. Ovako, ravnatelj izbacuje djecu na ulicu. Pitamo se, tko je taj čovjek u prosvjeti koji može takvo što učiniti? Nije li ga zaslijepila mržnja? Što su mu kriva djeca koje ostavlja na hladnom pločniku? Ima li on svoju djecu i da li bi po istom i njih izbacio na ulicu? " Oprosti im gospode, ne znaju što čine?"

Nadam se kako će i intelektualni krugovi, a predlažem: osnovati sustavniju udrugu u borbi protiv samovolje u okviru humanih i zakonskih sredstava, koja bi poticala rad ravnatelja na etičkim i estetskim normama, te kritici i samokritici sposobnosti. U škole mora ući zakon, ali i humanost. Nije li lijepo razumjeti sugovornika? Nisu li se mudrošću rješavale velike svjetske krize? Nije li mudar čovjek obazriv, da ne kažem, popustljiv? Odakle je potekla krilatica, izvrši pa se žali? Čemu je ona služila, ako ne torturi, depresiji, kazni, zločinu?... Treba li nam to u školama?

Drage kolege, u vašem očaju i moja duša pati.

. Fabijan Lovrić