Britanski predsjednik Ivo

Političku nevinost Ivo Josipović je izgubio odmah na početku mandata. Nastavi li, Pantovčak će postati bordel. Za svaki slučaj, tu je klavir. Pa kad ga drmne političko nadahnuće, može skladati i prirediti besplatan Klavirski koncert za prevarene birače u EU (mađarskom) MOL-u, posvećen Stjepanu Mesiću i Ivi Sanaderu, umjesto obećanih koncerata građanima o državnom trošku. (Jutarnji list,18.02. 2010., str.3.).

Realno je očekivati da će Josipović latinsku izreku 'Obliti privatorum publica curate' (zaboravite privatno, brinite o javnom) koja je s Kneževa dvora u Dubrovniku, posuđena za moto njegove prisege i pretvorena u neinventivnu parafrazu poznate Kenedijeve izreke 'Ne pitaj što je Domovina učinila za te...' u političkoj praksi prisiliti na doslovno asocijativno značenje riječi 'curate' u hrvatskom jeziku.

Hrvatski jezik moćan je jezik. Izvoran je, moralan i nije lažan. Nije osvajački i ne oponaša. Šteta bi bilo zbog nekakve nove pravednosti (korektnosti) sputavati tu moralnu moć, makar ponekad govorio psovkom. I kad psuje on brani. I moli! I smije se, i ruga! I pamti i prašta! Ali traži kajanje. Oprašta onome tko se pokaje. Kajanja nema bez vjere! U vjeri je spas! Spas je u Kristu! Krist je život! Hrvatski jezik Kristov je jezik.

Josipović i Mesić

Agnostički duh Ive Josipovića je scena(rij) i poza. Pamflet mu je sadržaj. Dok je Barack Obama Nobelovu nagradu za mir dobio zbog ponuđene nade svijetu, Josipović 'Hrvatskoj želi donijeti optimizam'. (Nacional, 12.01. 2010., str.10.). Obamom kao poticajem i sadržajem naročito je začinjen početak Josipovićeva pristupnog govora. Najbolje je to uočio Slaven Letica u Hrvatskom listu (25. 02. 2010., str.14.) doslovnim citatima početka i jednog i drugog govora. Obraćajući im se, Obama pozdravlja Amerikance: 'Moji dragi sugrađani!', a Josipović Hrvate: 'Dragi sugrađani, sugrađanke i svi građani Republike Hrvatske, dragi gosti i prijatelji, dame i gospodo'! Obama nastavlja: 'Stojim danas ovdje skrušen (ponizan), pred zadacima koji su pred nama, zahvalan na povjerenju koje ste mi nesebično ukazali, svjestan žrtvi koje su podnijeli naši preci'. Josipović ga slijedi: 'Stojim pred vama s osjećajem iznimne obveze i odgovornosti prema dužnosti koju su mi na izborima povjerili hrvatski građani. Osjećam zahvalnost i veliku čast'. Nu, ne treba previše zamjerati. Osim retoričkog, hrvatski blijedi predsjednik je i koloristički negativ američkoga predsjednika.

Drukčijeg je stila prethodnik mu Stjepan Mesić. Zahvaljujući njemu na Pantovčak se s osobitim razlogom može staviti natpis Birtija, a na svaku birtiju s istim motivom napisati Pantovčak. Stoga je predložiti hrvatskoj vladi da u Grškovićevoj 13, umjesto pomoćnog ureda predsjednika, službeno otvori službenu birtijetinu na kojoj će pisati 'Mali Pantovčak'. To će biti najprikladniji spomenik prvom bivšem predsjedniku. Usporedimo li im politiku i stilove, doći će mo do simpatičnog zaključka da je Ivo Josipović zapravo Stjepan Mesić s klavirom.

Sukob s medijima

U Josipovićevu političkom općenju najviše iznenađuje njegov sukob s medijima. Od plebiscitarne podrške u kampanji do plebiscitarne osude nakon službene objave imena predsjednikovih savjetnika. Samo nekoliko naslova od subote 20.02.2010: Josipović na udaru zbog savjetnika (Večernji list, str.4-5.), Josipović otjerao prvog savjetnika (Slobodna Dalmacija, str.4-5.), pa tri teksta iz Novog lista: Josipović najgori predsjednik (str.2), Mesić i Perković tajne podatke slali Josipoviću (str.2.), Mlinarić - predsjednički povjerenik samo šest sati (str.3.). Sukob je nastavljen i u ponedjeljak 22. veljače. Jutarnji list donosi dva teksta koji osporavaju Josipovića. Prvi je 'Hebrang: Josipović treba znati gdje mu je mjesto' (str.4.) i drugi 'Bozaniću druženje s dijasporom važnije od inauguracije Josipovića' (str.4.) I globalizaciji odani Globus (26.02.2010.) ne štedi Ivu Josipovića. Od 10. do 13. stranice napisan je tekst pod naslovom 'SDP bjesni na Josipovića – zar mu savjetnike bira Stipe Mesić? Nu, nema straha, to je samo njihov mali sukob na ljevici. 'Puls' opet istražuje - ankete kazuju da je Josipović trenutno najpopularniji Hrvat jer ga podržava 44 posto građana. Drugi je, naravno Mesić s 38 posto javne podrške - samo nije jasno zašto se bivši predsjednik našao na anketnoj listi. Tek treća je Jadranka Kosor s 33 posto podrške građana, a mizernih 12 posto ima Zoran Milanović. (Večernji list, 27. 02. 2010., str.3.) Miriši na metode predizborne kampanje.

Sukob je počeo Josipović još prije ustoličenja nakanom da sve hrvatske novinare sprati u Novinarski dom, kako bi posredno odgledali Predstavu. Službenom proglašenju na Markovu trgu izravno su trebali nazočiti samo strani novinari (Nacional, 16.veljače 2010., str.6.). Pripomenuto je da građani moraju doći trijezni i bez opijata - kakvi su se vratili Ured nije priopćio. Hrvatskim se braniteljima zamjerio zabranom braniteljskom radiju i portalu 'Oluja' nazočiti prestižnom činu, jer ga njegov protokol ne smatra medijem (Slobodna Dalmacija, 17. 02. 2010., str.6.). Pouzdano je znakovita i odluka da uz snimatelja Ureda, službeni fotografi budu iz Reutersa i FAH-a s pravom kretanja po bini i tribini (Večernji list, 18. 02. 2010., str.4.).

I nije samo Reutersov službeni 'paparazzo' ustoličenje hrvatskog predsjednika predočio britanskoj kruni. Osobnu čast Ivi Josipoviću ukazala je i sama kraljica prigodnom čestitkom. Ne čestita britanska kraljica baš svakom i svaki dan. Ono što je Papa bio srednjevjekovnim vladarima, to je 'Njezina Ekselencija' zapadnobalkanskim integracijskim predsjednicima. Probranim se kraljevskim riječima sjetila Kraljica divnog prijateljstva dviju država. Sigurno je Dear Queen mislila na 1918., na svog kraljevskog podanika Vladka Mačeka, a posebno mjesto u britanskom kraljevskom srcu ostavljeno je za Bleiburg. Povijest kazuje da je topli udar kraljevskog srca vrlo često državni udar. Nije svijetla kruna zaboravila ni Den Haag, niti svog osobnog kraljevskog svjedoka i budućeg prvog počasnog balkanskog lorda Stjepana Mesića. Mora se priznati da je London dobro zadužio novog hrvatskog predsjednika. Kako i ne bi, kad ga je Kraljevstvo dovelo na vlast. Zadarski Hrvatski list (11.02. 2010., str.16.) piše da je u lipnju prošle godine koordinator engleske obavještajne službe za Balkan Alain Summerland Ivu Sanadera ucjenom prisilio na odlazak s vlasti. Sanaderov politički kraj bio je, pokazat će kasniji događaji, uvjet i početak Josipovićeva predsjedničkog mandata. A još je prošle godine Kraljica bila u posjetu službenoj Ljubljani kako bi podržala slovensku blokadu hrvatskog ulaska u EU. Zahvaljujuću Londonu, Slovenija je dobila arbitražu u graničnom sporu s Hrvatskom na koju je hrvatska politika bila prisiljena, što nije nikakvo opravdanje. Politici koju vode hrvatske vlade od 2000. godine, pritisci su prirodni. Prema tome, Josipović obmanjuje kad kaže da je protiv arbitražnog suda. To je još jedna njegova podvala hrvatskoj javnosti iz predizborne kampanje. A da mu je jasna politička pozadina i mogući ishod arbitraže potvrdio je izjavom da bi Hrvatska mogla izgubiti dio svoga mora. (Jutarnji list, 20.02.2010.-internet)

Predsjednikovi savjetnici

Bjelodano je zašto je Josipović skrivao imena budućih savjetnika prije ustoličenja. Svaki njegov savjetnik je zapravo jedan zasebni skandal. Savjetnik za vanjsku politiku, bivši veleposlanik u Londonu i još jedna Josipovićeva veza s Krunom, Joško Paro, hvali se da je s bivšim šefom OHR-a Wolfgangom Petritchem srušio Herceg-Bosnu i da je vratio Srbe. (Globus, 26.02. 2010., str.25.) Bilo bi uputno propitati kako je tadašnji pomoćnik hrvatskog ministra za vanjske poslove mogao rušiti ustavni poredak u drugoj državi? Petritch je tenkom opljačkao Hercegovačku banku, što je konkretno on radio, Paro nije kazao? Kako je diplomat njegova ranga mogao vratiti Srbe a da za to ne zna hratska javnost, ni to nije jasno? Od postavljenih pitanja, za ovaj tekst je bitniji Parov odgovor zašto je zapravo Josipović imenovao baš njega za vanjskopolitičkog savjetnika i čije će poltičke probitke u Hrvatskoj provoditi treći hrvatski predsjednik. Koliko je Paro bitan Josipoviću ilustrira i paradoksalna ponuda Damiru Grubiši, stručnjaku za vanjsku politiku, da bude savjetnik za unutarnju. (Globus, 26.02. 2010., str.12.). Očito su Uredu predsjednika od Grubišine stručnosti važniji britanski politički interesi.

Ponajveći Josipovićev 'kadrovski skandal' je Saša Perković, savjetnik za sigurnost. Njegov odabir upitnim čine i 'desni i lijevi' mediji u Hrvatskoj. Hrvatski list (04.03. 2010., str.16.) tvrdi da je Saša Perković klasičan predstavnik obavještajnog podzemlja, jer on kao svjetnik hrvatskog predsjednika za sigurnost, nema nikakvih operativnih ovlaštenja, a ako je pomogao Josipoviću, to je bilo mimo zakona, jer taj posao u Hrvatskoj odrađuje policija ili Središnja obavještajna agencija. Novi list (27.02.2010.- Pogled, str.3.) tvrdi isto: 'Ako se zaista radilo o velikoj Perkovićevoj pomoći Josipoviću da se obrani od podzemnih nasrtaja u kampanji, onda je sigurno da je savjetnik za nacionalnu sigurnost prekršio i zakon i svoje (sasvim neoperativne) ovlasti'. Riječki list iznosi tezu po kojoj je Josipović diletantskom izjavom o Perkovićevoj pomoći zapravo htio sakriti istinu da je Perkovića imenovao po Mesićevoj preporuci koju nije mogao odbiti.

Nije problem što je Josipovićeva 'savjetnica za društvene djelatnosti' (tipična komunistička funkcija) Zrinka Vrabec-Mojzeš kronični Mesićev kadar za medijski reket i što priča morbidne viceve o obitelji Tuđman - pričao ih je i Mesić, već je problem što državi duguje 250.000 kuna poreza. Ako je Mojzeš ostala na Pantovčaku, nije bilo nikakva razloga za micanje Marka Rakara, Josipovićeva suradnika i poreznog dužnika, komu je bilo namjenjeno mjesto tajnika predstojnika Ureda, a kojeg je netko prokazao anonimnim mailom. (Večernji list, 18.02.2010., str. 7.). Josipović je zbilja moderan političar - više se pouzdaje u anonimne mailove nego u sigurnosne provjere.

Osim što je kamenovao sinagogu i u sobi držao Pavelićevu sliku, a to je iz Josipovićeva političkoga rakursa smrtni grijeh, glavni analitičar za medije i pisac govora u Uredu predsjednika, Drago Pilsel vrši pritisak na medije zbog objave tih činjenica. U pismu čitatelja (Večernji list, 24.02. 2010.) žali se novinar tog lista Vojislav Mazzocco na Pileslove prijetnje jer je baš on objavio prijeporne podatke, i upozorava na pogubnu nakanu Pantovčaka da nadzire medije. Usput Mazzocco spominje i Pilselove 'snažne prijateljske veze sa židovskim i srpskim ljudima' koje su mu očito oprostile kamenovanje sinagoge. Te 'prijateljske veze' u istom broju 'Večernjaka' potvrđuje Židovska zajednica Bet Israel i njezin predsjednik Ivo Goldstein, njegov otas Slavko, rabin Kotel Da Don i drugi izjavom da Pilsel 'nikad nije skrivao svoju prošlost' i da su' Židovi sigurni da će i u budućnosti u Dragi Pilselu imati iskrenog prijatelja'. Očito je Goldsteinima bitnija Josipovićeva politika od ispada njegova analitičara. Osim Pilsela i neki drugi iz Ureda žele nadzirati medije. Na to je upozorio Predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak oštrim priopćenjem medijima (Večernji list, 16.01. 2010., str.9.). Čičak je obavijestio javnost da je šef Josipovićeva izbornog stožera Mirando Mrsić, 11. siječnja HRT-u uvjetovao Josipovićev nastup u središnjem Dnevniku promjenom voditelja. Tažio je da umjesto Dijane Čuljak emisiju vodi Zoran Šprajc, što je Šprajc odbio. Kad se za zamjenu ponudlia glavna urednicaca HRT-a Hloverka Srzić Novak, Čuljak je zaprijetila javnim skandalom, i tek nakon toga iz Josipovićeva stožera su pristali na nastup.

Nakon svega predočenog, treba li uopće spomenutu što bi se na Zapadu dogodilo bilo kojem političaru da je u svojoj državi učinio ono što je Josipović učinio u Hrvatskoj. Međutim, u hrvatskoj demokraciji, ostavku prije podnosi javnost zbog realnih očekivanja nego vlast zbog lažnih obećanja. Nažalost, nerijetko za račun vlasti ostavku podnese i država.

Okomunjarena demokracija

Kako se tek ovdje osjeća potreba za lustracijom! Ona nije čišćenje od ljudi već čišćenje od grijeha. Lustracija je ispitivanje savjesti. Nema dakle razloga za bilo kakvo odbijanje ovog čina ako je savjest čista. U državama koje su preživjele dril komunizma nema demokracije bez ideološkog očišćenja koje naprosto mora biti i ad hominem. Hrvatskoj je problem što joj je demokracija okomunjarena. Logično, jer je i treći hrvatski predsjednik bio član komunističke partije. Prvi, pokojni Franjo Tuđman, imao je tri mogućnosti. U doba njegove mladosti, čovjek njegovih mogućnosti i ambicija mogao je birati između emigracije, crkve i partije. I dobro je da je izabrao partiju. Da je otišao u emigraciju, ubila bi ga Udba, da je izabrao Crkvu postao bi kardinal. Tko bi onda oslobodio Hrvatsku? Mesić? Drugi, Stjepan Mesić uopće nije imao izbora. On je rođeni špiclov! Bio i ostao!

Dodatni Josipovićev problem je i obiteljska lustracija. (Tuđmanove je lustrirao Domovinski rat.) Drama tog problema bila je vidljiva i u pristupnom govoru: 'Ovo je vaša zemlja, tu ste vi gospodari' (Jutarnji list, 19 02 2010., str. 2.) - poručuje treći hrvatski predsjednik Hrvatima. Iskorištena za svečanu prisegu, poruka je novi plagijat i mehanička parafraza poznate stradalničke himne - himne hrvatskoga proljeća 'To je tvoja zemlja, tu sagradi dom' pokojnig Vice Vukova, koju je kao metaforu svih hrvatskih proljeća zlodušno progonio Ivin otac Ante. Mama Milica je kuhala progonitelju. Progon je dokumentima dokazao Ivan Z. Čičak u emisiji HRT-ova Branimira Bilića 'Lica nacije'. Problem je javnog lica u ovom slučaju, bez obzira na dokumente, što je desni obraz Čičak a lijevi nenacionalni i nehrvatski, globalizirani i internetski senzibilitet hrvatske javnosti s viškom informacija i manjkom stavova, a sve češće i pameti. Za javno lice ove nacije treba zahvaliti i krapinskom licu Stjepana Mesića.

Nadilaženje ustavnih ograničenja

Ustavom je hrvatski predsjednik uglavnom oslobođen briga primijenjene politike. Međutim, Josipović političkim ambicijama nadilazi i praksom sve češće slama ustavna ograničenja. Njegov je to osobni ali i sve više hrvatski državni i nacionalni problem. Josipović ne vjeruje hrvatskim ustanovama i zaobilazi ih. Želi postati totalni autoritet kojem će biti dopušteno preskakati izvršnu vlast. Uspije li, totalno će postati totalitarno. U kratkom je mandatu već nekoliko puta pokušao ilegalno preskočiti legalnu vlast. Barem su tri primjera koji zorno pokazuju te pokušaje na tri različite razine. Jutarnji list (03.03.2010., str. 9.) piše da Ivo Josipović nije nazočio dodjeli nagrade Hrvatske gospodarske komore Zlatna kuna najboljim hrvatskim gospodarstvenicima, pravdajući izostanak neodgodivim državničkim poslovima - kojim, vidjet će se kasnije. Nije poslao ni svog izaslanika - predstojnika Ureda Joška Klisović - samo zato što organizator nije dopustio predstojniku biti zadnjim govornikom na dodjeli Kune umjesto predsjednika Hrvatskoga sabora Luke Bebića, kako je bilo predviđeno protokolom.

Večernji list (17.02.2010., str. 9) donosi informaciju da se hrvatski predsjednik sastao s organizatorima prosvjeda protiv izgradnje podzemnih garaža u Varšavskoj ulici i građevinskog projekta 'Cvjetni trg, za koje je gradsko poglavarstvo investitoru Tomislavu Horvatinčiću izdalo sve potrebite dokumente. S tom se odlukom ne slažu udruge građana koji su blokirali radove i gradski promet, pa je intervenirala policija. Kao pravi populist, Josipović je informaciju o intervenciji policije radije potražio od prosvjednika nego od same policije. Tom je gestom pokazao da ne poštuje ni gradsku lokalnu ni izvršnu državnu vlast.

Da je legalist umjesto populist, upitao bi prosvjednike kako mogu sprječavati legalne odluke legalnih hrvatskih vlasti. MUP mu se posebno ne sviđa. Uporno je nastojao od ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka iznuditi tjelesne čuvare po vlastitom izboru. Nu, budući je Mesićev kadar i pouzdan integracijski ministar, Karamarko to nije dopustio. Nakon toga su 'stručnjaci' iz njegova kabineta Josipoviću predložili vojnu tjelesnu zaštittu pravdajući prijedlog funkcijom vrhovnog vojnog zapovjednika (Novi list, 16. 01 .2010., str.5.). Zaboravljaju da je predsjednik države civil, a civile vojska ne čuva. Šteta što ideja nije prošla, jer takvu glupost sebi nije dopustio ni ugledni ugandski ljudožder, 'Njegova Ekselencija, doživotni predsjednik, feldmaršal Al Hađi doktor, gospodar zvijeri na zemlji i riba u moru, osvajač britanskoga carstva u Africi općenito i u Ugandi posebno' Idi Amin Dada.

Druga je stvar ratno stanje. MORH je još jednom bio na meniju Josipovićeve neutažene gladi za vlašću. Jutarnji list (25.02.2010.,str.9.) piše da je hrvatski predsjednik, dan prije, na razgovor primio cjelokupni Glavni stožer Hrvatske vojske na čelu s načelnikom generalom Josipom Lucićem bez znanja Ministarstva obrane i ministra Branka Vukelića. Vojske u demokratskim državama s predsjednikom države komuniciraju preko ministra obrane ili u njegovoj nazočnosti. Obavještavajući javnost o tom susretu, na internetskoj stranici Ureda predsjednika je napisano da su sastanak imali predsjednik Republike (bez imena države) i vrhovni zapovjednik vojske, čime je general Lucić dobio ustavne ovlasti predsjednika države. Ništa strašno. Josipovićev kabinet samo potvrđuje da je Ured predsjednika već treći mandat elitni klub debitanata, diletanata, delikvenata i dilera dokumenata.

Osobni probitak

Vlast sama po sebi ne interesira Ivu Josipovića. Ponajmanje kao model upravljanja državom koja će rješavati svakodnevne probleme svojih žitelja. Njemu je vlast ponajprije sredstvo političke moći za osobne probitke. Zoran primjer za to je njegov tajkunski Gospodarski savjet. Da je mislio na žitelje zar bi birao samo tajkune? Treba razlikovati gospodarstvenike čije je bogatsvo posljedica njihovih sposobnosti dokazanih u legalnom i transparentnom poslovanju po pravilima civilizacijskih gospodarskih modela s naglašenom socijalnom dimenzijom od mešetara i meštara svih stupnjeva i profitera privatizacijskog kapitala.

Josipovića gospodarstvo izvan njegova Savjeta ne interesira. Potvrdu ovoj tvrdnji možemo naći u njegovu ignoriranju već spomenute dodjele priznanja Zlatna kuna, Hrvatske gospodarske komore. Službenom Komorinu pozivu Josipović se ispričao neodgodivim državničkim poslom – koncertom povodom 200. obljetnice rođenja Fredericka Chopina u KD Vatroslav Lisinski. (Jutarnji list, 03.03.2010., str. 9.). Nitko ne jamči da politička moć predsjednika države neće biti iskorištena, naprimjer, u privatizaciji koprivničke 'Podravke', za koju su više nego zainteresirani najistaknutiji predstavnici Josipovićeva Savjeta. On njima političku moć, oni njemu tajkunsko bogaćenje. Ako se tomu suprotstavi Vlada, Savjet će joj napasti gospodarsku politiku. Dakle, osim osobnih interesa, to neformalno gospodarsko tijelo je i sredstvo političkih pritisaka. Nije bitan njegov status, nego politička ambicija i moć iskazana preko njega. Pa u samom SDP Josipovića nazivaju 'tajkunom autorskih prava' (Nacional, 02.03. 2010., str. 12.), i kažu da je estrada podređena njemu, jer 'sve što se sluša bilo gdje, na radiju, TV-u, u bilo kojem lokalu, mora se platiti, i to ZAMP-u (Zaštita autorskih muzičkih prava) u kojem on vodi glavnu riječ'.

Gospodarski savjet smatraju 'kastom glavnih dobitnika u privatizaciji - sofisticiranim profiterima koji su se domogli krupnog kapitala na načine koji se ne mogu neposredno inkriminirati i danas na tome žele odrađivati ekonomsku politiku države. Josipović je u njihovoj funkciji.. On je bogat čovjek i Gospodarski savjet je njegovo prirodno okruženje' - zaključuju u SDP-u. Je li onda čudno što Josipović tvrdi da su njegovi gospodarski savjetnici bolji od ministara u vladi Jadranke Kosor? (Jutarnji list, 23.02. 2010., str.7.) Izjava je podsvjesni refleks želje za vlašću mimo svih ustavnih definicija i odiše duhom zapadnobalkanske integracijske politike.

Ante Škaro