Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Vojskovođa bez vojne škole i OS RH
Životopisi dužnosnika Oružanih snaga Republike Hrvatske nalaze se na interentskim stranicama OS RH i dostupni su svima. Za vidjeti što stoji iza napisanog životopisa načelnika Glavnog stožera OS RH koji je OS uveo u NATO, dovoljno je usporediti neke činjenice, koje potvrđuju da je potrebno biti podoban, a ne sposoban. Kao velikom vojskovođi koji osobno izjavljuje javno na HTV-u da za biti časnikom OS RH nije potrebno vojno školovanje jer on nema nikakve vojne izobrazbe, a prvi je čovjek HV-a. Zato je veliki broj časnika poljoprivrednika, prometnika, inženjera zaštite na radu, lovočuvara i slično, jer su da bi zadovoljili kriterij stupnja obrazovanja na brzinu završavali poljoprivredni, prometni i ine slične fakultete gdje akcija “Indeks” nije zavirila.
Vratimo se našem generalu Josipu Luciću koji je dužnost načelnika Glavnog stožera OS RH obnašao u dva mandata. Piše da je završio Kineziološki fakultet u Zagrebu, ako se ne varam 1984. to je bio DIF, a ne kineziologija, no na stranu to. Pod strani jezici piše engleski, pod njegovom palicom svi viši časnici mogu biti promaknuti u viši čin između ostalog ako zadovolje na testiranju u ŠSJ “Katarina Zrinski”; bilo bi zanimljivo vidjeti njegove rezultate testiranja, da zanemarimo činjenicu da je “šeficu” ŠSJ “Katarina Zrinski” smijenio s dužnosti i postavio sebi za tajnicu (u svoj kabinet) da ga nauči engleski.
Od svibnja do prosinca 1991. (6 mjeseci) je Zapovjednik 1.gbr, pomaže pri formiranju 2. 3. i 4. gbr (kako je istovremeno mogao biti u Središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji) i fascinantno, zaustavlja napredovanje JNA na smjeru: Stara Gradiška – Okučani te uspostavlja crtu obrane ispred Novske. Zanimljivo je na zemljovidu vidjeti taj uspjeh, jer Novska je 50-tak km van rečenog smjera.
Slijedeća četiri mjeseca je pomoćnik načelnika GS HV za KoV i sudjeluje u organizaciji obuke, kako uspješno govori to što je smijenjen nakon 4 mjeseca.
Odlazi u Slavoniju u travnju 1992. do lipnja 1992. (3 mjeseca), uspostavlja mir i omogućava “Plavcima” da dođu na teritorij Hrvatske.
Od lipnja do prosinca 1992. (7 mjeseci) je pomoćnik ministra i načelnik Personalne uprave MORH-a. O kvalitetu obnašanja te zadaće govori to što ga je Ministar razriješio dužnosti i postavio za Glavnog inspektora obrane i to je ostao 4 godine.
Sljedeće 4 godine provodi kao Zapovjednik HVU “Petar Zrinski” no nije tema da govorim o vojnom školstvu u HV. Znači, zapovjenik je Vojne škole, a nema ni vojni tečaj.
Sljedeće tri godine je zamjenik NGS OS RH u vrijeme kad je Načelnik glavnog stožera bio general Stipetić (nisu komunicirali jer general Lucić nije imao što komunicirati s “bivšima”).
Konačno, 2003. uvjerava pokojnog Račana da je sposobniji od generala Marekovića i postaje Načelnik Glavnog stožera OS RH, te uvjerana cijeli državni vrh da je jedino on sposoban nastaviti vođenje OS RH, te mu je produžen mandat.
Rasčlanjujem dalje, prvi čin koji je dobio u HV je brigadir (preskočio je pet činova), fantastično, za samo godinu dana postaje general bojnik (pomoćnik NGS za KoV), pa za slijedeće dvije general pukovnik (kao Glavni inspektor), pa onda “suša”, shvatilo se nešto i devet godina ništa, sve do 16. siječnja 2003. kad postaje NGS OS RH i za samo četiri mjeseca dobiva čin general zbora. Novoformirana Račanova Vlada je prepoznala potencijale velikog vojskovođe, koji ni prezao ni od šamaranja potčinjenih ako su mu proturiječili.
Zgodno je pročitati Zakon o službi u OS RH (usput: može se skinuti s Interneta), “Promaknuća”. Djelatna vojna osoba (DVO) se može promaknuti u viši čin: ako je provela propisano vrijeme u određenom činu, ako je godinu dana provela na ustrojbenom mjestu višeg čina. A promaknuće u čin generala zbora: da ima visoku stručnu spremu, ima odgovarajuću vojnu školu i u činu general pukovnika provede najmanje tri godine. Pored toga za čin generala je potrebna Ratna škola i znanje stranog jezika najmanje 3. stupanj ili 60% na testiranju. I laik može vidjeti da general Lucić nije zadovoljio ni jedan uvjet, ali izuzeci potvrđuju pravilo, zar ne? Važno je biti podoban!
Proučimo malo i gomilu odlikovanja koja su dodijeljena generalu Liciću, a interesantno je pročitati kada i zašto je dobio odlikovanja navedena u životopisu, npr. Dobio je medalju “Bljesak” i “Oluja” a u to vrijeme je bio Glavni inspektor u MORH-u tj. u Zvonimirovoj u Zagrebu i svakodnevno poslije 16,00 sati (kraja radnog vremena) išao kući.
Strana odlikovanja, “Zaslužni vojnik” i “Veliki vojnik”, a valjda stranci ne razlikuju vojnika od generala..
Iz rasčlambe se vidi strelovita karijera generala Lucića, a da tijekom rata nije dobio nijednu bitku, osim na Plitvicama na krvavi Uskrs, a koliko mu je ljudi poginulo, nije za spominjati zbog pijeteta prema njima i njihovim obiteljima!
Neki hrvatski generali dokazuju svoju sposobnost i zasluge u Domovinskom ratu brojem poginulih pripadnika njihove postrojbe. Jesu li ti generali podnijeli izvješće zašto su ti ljudi poginuli?
A ovih dana se čudimo vijestima da su OS RH “raspuštene” tj njezini pripadnici poslani na godišnji odmor u cilju štednje. Jer što predstavlja pojam bojne spremnosti zna samo vojnik. Preustroj svake dvije godine stvara nemjerljive troškove. Sada pripadnici Hrvatske vojske putuju na posao po nekoliko sati, jer su preustrojem postojbe prebačene s jednog kraja Hrvatske na drugi. Tako za primjer uzmimo zapadnu Hrvatsku. Osim MORH-a i GS OS RH koji su u Zagrebu, postoje postrojbe u Dugom Selu, Karlovcu i Delnicama. Svako jutro iznajmljeni autobusi s natpisom “MORH” kreću iz Čakovca, Varaždina, Koprivnice, Bjelovara, Rijeke i tko zna kojih još gradova vozeći djelatne pripadnike OS RH na posao.
Neko srednje vrijeme za dolazak na radno mjesto je sat vremena. Za nadati se da će eventualni agresor, najaviti svoje namjere bar 24 sata prije, kako bi vojnici stigli na svoja radna mjesta.
Ne umanjujući ničiji doprinos u Domovinskom ratu imajući u vidu da za jednog vojnika na bojišnici mora raditi 8 ljudi u logistici i potpori ipak u oko upada “sasvim slučajna slučajnost”.
Vrhovni zapovjenik OS RH – Slavonac
Do nedavno (Rončević) ministar obrane RH - Slavonac
Načelnik Glavnog stožera OS RH– Slavonac
Zamjenik Načelnika GS OS RH – Slavonac
Zapovjednik HRZ I PZO - Slavnonac
Zapovjednik kopnene vojske – Slavonac
Zamjenik zapovjednika kopnene vojske – Slavonac
Načelnik stožera kopnene vojske – Slavonac
Zapovjednici gardijskih brigada – Slavonci
Ne ćemo dalje, mogle bi “slučajnosti” postati simptomatične.
Tako valjda mora biti, Ministar obrane – elektrotehničar i načelnik Glavnog stožera – difovac, vode Oružane snage Republike Hrvatske u svijetliju budućnost!
Vojni analitičar HKV-a
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Razlozi za optimizam: Hrvati među vodećim darivateljima organa u svijetu .................(25. svibnja 2012.)
- Čačić i Linić o uštedama u javnom sektoru .................(25. svibnja 2012.)
- Josipović o izjavi da je "Vukovar srpski grad" .................(25. svibnja 2012.)
- Ham: Odluka o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog jezika posve politička .................(25. svibnja 2012.)
- Pusić i Čačić se ne boje HDZ-ove "Vlade u sjeni" .................(25. svibnja 2012.)
- Karamarko predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a .................(25. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
MFP!
Pa evo spomenut ću samo par; Crta obrane Novska prema Okučanima i Staroj Gradišci. Spominje 50-tak km iako je to totalna glupost. Crta obrane se na računa po sistemu "od točke A do točke B", pa je zato ovaj vojni analitičar trebao malo bolje istražiti gdje se nalazila crta obrane na spomenutom području i o kojoj se kilometraži radi...
Iako ne izravno, ali iz ove analize se može zaključiti kako analitičar zamjera Luciću što nije komunicirao sa Stipetićem. Svi bivši JNA oficiri, a naročito Stipetić, pokazali su se u Domovinskom ratu kao ishlapljeli starci sa zastarjelim metodama. Stipetić je nanio toliko nepravde hrvatskim braniteljima da je neće ispraviti dok je živ...
I na kraju osvrt na SLAVONSKI LOBI u MORH-u.
Ne samo da je neozbiljno baviti se vojnom analitikom na ovakav način nego je to čak i odvratno! Koliko je stručan ovaj vojni analitičar pokzuje i to da je svakoga tko ima prebivalište u Slavoniji prozvao slavoncem, pa između ostalih i Zapovjednika KoV-a... Gospodine vojni analitičaru, promjenite zanimanje ili mu se posvetite puno profesionalnije jer ovo što ste napisali je najobičnija novinarska kolumna a ne nikakav analiza.
Sjedi - jedan.
Lako je danas poslije bitke - general biti i komentirati.
U vrijeme kada je Mesić - kao vrhovni zapovjednik- smjenio sve generale iz DR-
nije se previše nitko javno - bunio. Začudo??
Ti srpski adepti nisu mogli nikamo i onda su shvatili da od hrvatske države nema ništa, da je to "tigar od papira", i počeli su, na Tuđmanov poziv, masovno ulaziti u HV. Odgovornost nikakva, podrumski štabovi, visoka plaća i stanovi itd... Strašno!
Svi činovi ili 99% svih činova u HV je dodijeljeno temeljem ratnih zasluga ili 'zasluga' odnosno ustrojbenim mjestom.
Dakle, inicijalno je zap.brigade dobio najmanje čin pukovnika do brigadira.
Nije uopće bilo bitno je li on doktor znanosti ili je konobar, mehaničar, trgovac, mesar ili vozač kako je obično bivalo.
I tu ništa nije sporno - u ratu se traže neke druge sposobnosti i vještine koje u mirnodopsko vrijeme nisu toliko bitne.
Ali za mirnodopske činove u HV trebalo je ustrojiti jasne kriterije - npr. aktivni bojnik HV treba imati titulu magistra znanosti, aktivni generali trebaju imati titulu doktora znanosti...itd.
Jer je aktivna mirnodopska vojna služba iznimno zahtjevna i ne mogu se primijenjivati kriteriji koji se odnose na ratne događaje gdje neke druge vještine dolaze do izražaja.
Tako bi se izbjeglo da nam pomoćni geodet bude najzvučnije generalsko ime, da vozač zap.brigade postane general-bojnik itd. itd.
Ako je ratni general Josip Lucić želio doseći mirnodopski čin generala trebao je proći sve što jedan mirnodopski general mora - od adekvatnog fakulteta do doktorata u vojnom području.
Nema druge. Sve ostalo je blamiranje jedne iznimno zahtjevne i cijenjene profesije.
Sva sreća po hrvatsku državu da smo u NATO sustavu pa će ovi normalni zahtjevi glede obrazovanja i činova doći po logici stvari NATO sustava.
A NATO je onda mirnodopska vojska?
Kako se mogu traziti drugacije sposobnosti u miru -- kad se funkcija vojske ne mijenja, prije svega spremnost na ratne operacije i operacije u tom rangu u cilju zastite od nac. ugroza....
Mogli ste onda napisati da nam u miru ne treba vojska...
Vjerojatno ste mislili na specificnosti Hrvatske, koja je stvarala vojsku iz nicega... i ti uvjeti mogu opravdati neke cinove, mozda.
Ma necu ostalo ni komentirati, nedajBoze da ovo citaju nasi neprijatelji (a i saveznici u NATO-u, bilo bi prevec jadno...)
Odakle vam ti zaključci?
Ja velim da u NATO ili bilo koju sređenu vojsku se dolazi na ustrojbena mjesta temeljem ZNANJA i STRUČNOSTI a ne ratnim zaslugama. Valjda je jasno.
NATO nije stvoren u ratu, pobogu pa se ni činovi nisu 'dijelili' odoka.
HV je stvorena u ratu najviše neplanirano i slijedom trenutnih potreba obrane zemlje a sada prolazi mirnodopski ustroj i preustroj.
Ne znam u čemu je problem?
Za neke, naravno.
Nece vam sigurno NATo pricati koliko vojnika strada samo na obuci.
Citat VoC:
Da bi netko postao časnik OS u činu poručnika /najviše što može biti pri prvom imenovanju/ treba završiti visoku vojnu školu a ne ratovati u Afganistanu.
Mislim da je jasno o čemu pričam?
Hrvatski časnici, skoro svi s iznimkom bivših JNA oficira i podoficira, nisu imali nikakve vojne škole ni vojnog obrazovanja već su te vještine stjecali tijekom rata i temeljem svojih zasluga u ratu odlikovani i promovirani u vojne činove.
Dakle, velika razlika - kada vam pukovnik bude osoba s visokom vojnom školom i kad vam je pukovnik poznanik Pero konobar iz Babine Grede !!
Velika razlika.
E sada taj pukovnik Pero konobar mogao je ostati pukovnik i dalje ali u mirnodopsko vrijeme NE MOŽE biti pukovnik u aktivnoj vojsci.
Moje mišljenje.
U RH je i to moguce, "branit ce nas NATO", znao je reci i (bivsi) premijer RH. Mislim da su to katastrofalne zablude.
I to su pikirali one koji jesu imali vojne sposobnosti -- tu je zvonio alarm, tu vec nije bilo jasno sto to znaci, ako im smetaju nasi najbolji vojnici... Kako je RH mogla pristati na to??? Nisu tu cista posla.
A, inače, Hrvatska je jedina zemlja na svijetu koja ima JNA; naime Srbija se kurtalisala sviju drugova iz JNA, nešto na burzu rada nešto u penziju.
Ne znam je li Srbija razmišljala da ih pošalje u Hrvatsku, tu ima mjesta za svakoga iz JNA.
Bolje bi bilo da Hrvatska nema nikakvu vojsku, nego ovakovu.
Kakove koristi je od njih i sličnih imala Slavonija i Baranja vidi se iz stanja u državi tj.pojedinim regijama.
Ovaj komentar " vojnog analitičara " je čisti autogol HKV-a.
2.Problem HV je daleko dublji i unutar same organizacije postoje veći problemi od fotelje načelnika GS.
3.Budimo otvoreni i priznajmo da podjela na „bivše“ i ZENGE postoji od 91 i nije se do danas smirila. Često, kad dođete na razgovor za radno mjesto unutar HV dobit ćete pitanje: „Čiji ste vi?“
4.O pukovniku iz Babine Grede...doista su konobari, harmonikaši, skladištari dobivali činove i zapovjedali postrojbama, no dobili su bitke. Zašto? Upravo zato jer su imali srce, hrabrost i bili su ljudi. Dok je elita podoficira i oficira školovana na akademijama diljem SFRJ gnjezdila se na učilištima, upravama i postrojbama potpore. Malo ih je gurnulo glavu u vatru za Domovinu.
5.O lobijima unutar HV (slavonci – dalmatinci – zagorci - ...). Sve su to podmetanja onih kojima paše podjela. Ja sam ponosan na prijatelje s kojima sam radio ma od kuda dolazili.
6.Kad prikupite hrabrosti istražite kadrove bivše JNA, te kada su prešli u sastav HV i kako su im prevođeni činovi. Vodnik prve klase JNA = bojnik HV ...
7.Lustracija u HV? Da! No, mislim da smo zakasnili.
Koliko mi je znano, stručnost je potrebita,
ali se nije (na sreću!) osjetila od strane većine JNA kadrova! Nama, nasreću, pojedini su bili, i to dobri, na našoj strani u Domovinskom ratu!
Ali, da dobar broj onih školovanih npr. West Pointu i drugim visokim vojnim školama u USA nakon povratka u Hrvatsku nije dobio zaposlen u našoj vojsci! A znam, da su neki nakon školovanja bili
pravi "lumeni"!? Tu je i znana smjena naših ratnih stručnih kadrova, pa se s pravom pitamo, tko je sada u vrhu naše vojske? A za generala J.Lucića zna se, da zna svoj posao! Ali on je rijetki od onih, kojih više nema u vojsci, što nas ne treba brinuti! Ono, što bi nas trebalo brinuti jest, kao nekada, politička podobnost!
1. suđenje hrvatskim vojnicima, dok njihov zapovjednik šuruje sa tim sudom
2. zajednička udruga drugova partizana i hrvatskih branitelja
3. dva ratnika iz viteškog Sinja, jedan u zatvoru a drugi u predsjedničkoj loži
4. čast hrvatskog ratnika se svela na "daj penziju" ili da vidim kako si došao do nje.
Analizirao hrvatski vojnik koji je ostao sam bez penzije i države jer je proglašen nacionalistom i šovinistom od te iste vojske.
Točno. Slažem se.
Ovo je sada 'njihova' komunistička Hrvatska... u kojoj je četnički ustanak u Srbu i Lapcu dobio veće značenje od Domovinskog rata.
I jedan i drugi pero nisu kadrovi koji mogu nositi razvoj današnje Hrvatske vojske.
A peri iz Babine Grede svaka čast! To nisam htio dovoditi u pitanje.
Za podsjećanje na 'njihov ustanak':
Dne 27. srpnja 1941. jedan četničko-partiz anski »odred« ubio je iz busije jednog hrvatskog oružnika i tri mjestna ustaše kod sela Srb u Lici - i to je prozvano »Danom ustanka naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini«.
Slični napadaji vode se po Baniji i Kordunu, kako bi se izazvalo hrvatske odmazde i onda lakše namamilo pravoslavno vlaško pučanstvo u šumu, plašeći ga ustaškom osvetom.
Dne 26. VII. 1941. izbili su četnički ustanci u kotarevima Bosansko Grahovo i Glamoč te je poklano hrvatsko pučanstvo u selima Sarići, Španovica, Špiranovići, Ćulina i Kardumi.
Sliedeći dan izbija u Drvaru pobuna, koju zajednički podižu četnici i partizani.
Ubijeno je 350 osoba, zajedno sa župnikom Valdemarom. Dne 2. VIII. poklano je stanovništvo sela Vrtoča, Lastva i Krnjeuša, a sliedeći danje obkoljen Kulen Vakuf te ugroženi Bihać i Krupa. Korenički četrnici napali su Veliku Kladušu.
Dne 10. VIII. četnici su izpekli na ražnju župnika Gospodnetića, a 15. obkolili i napali Priedor.
Odnos partizana i četnika:
Tito je - kako piše - već u srpnju 1941. naložio »štabu partizanskog odreda« u Valjevu da stupi u vezu s četničkim generalom Dražom Mihailovićem, tada sakrivenim na Ravnoj Gori, i da ga predobije za zajedničku borbu.
Draža je odbio jer da on ne posjeduje dovoljno snage, a da bi svaki napadaj na Niemce izazvao težke odmazde proti srbskom narodu.
Od prvog časa - kako iztiče Tito - surađivali su s partizanima četnički pop Vlada Zečević i poručnik Ratko Martinović. Čim je stigao na teren, Tito se uputio na sastanak s Dražom u selo Struganik, u kući vojvode Mišića. Draža je opet odbio stupiti u veće borbe, ali su se on i Tito ipak dogovorili da se neće međusobno napadati i da će živjeti u prijateljstvu, a da Dražini četnici neće ubijati partizane kao što to čine četnici vojvode Koste Pećanca u službi Niemaca.
Kako navodi Tito, Mihailović je otvoreno govorio, jer je mislio da je on Rus. »... Rekao je bez okolišanja, da Hrvati, muslimani i svi drugi moraju biti najstrože kažnjeni, i nakon osvete, podvrgnuti potpuno Srbijancima...
Na području NDH nisu baš cvale ruže partizanskom pokretu, jer kako piše Vladimir Dedijer u svojim Prilozima za biografiju J.B. Tita (Zagreb 1954.) - »... u Hrvatskoj se dogada da ne samo seljaci, već i radnici izručuju komuniste ustašama...«.
Hrvatski narod je jasno uočio da se tu radi o uglavnom srbskom pokretu za uništenje Države Hrvatske i uzpostavu tamnice Jugoslavije, ma koliko god partizani vješto operirali s obećanjima »Radićeve seljačke republike Hrvatske«, »radničke hrvatske republike«, »sovjetske Hrvatske« i s imenima braće Radića i Matije Gubca (čije je ime nosilo dvadesetak partizanskih jedinica).
Hrvatski partizani bili su uglavnom fanatisti, koji su vjerovali u međunarodnu solidarnost, iskreno jugoslavenstvo i bezklasno družtvo u pravom socializmu i komunizmu - dok su Srbi i Srbijanci - kao i uviek u svojoj primitivnosti - išli bez oklievanja i skrupula prema stvaranju Velike Srbije i srbijanske prevlasti nad ostalim narodima - bilo pod kraljevskim, bilo pod crvenim plaštem.
Tada su krenuli u pokolj hrvatskih civila.
Nažalost, ustaška vojnica, zbog sabotaže talijanskih fašista koji su bili srpski saveznici, nikada nije uspjela VRATITI SRBIMA ONAKO KAKO TO USTAŠE ZNAJU. Naime, talijanski fašisti su naoružavali i poticali srbe na pobunu protiv Hrvatske države; tako da su Talijani u jesen 1943. predali cjelokupno naoružanje partizanskim banditima, a ne "saveznicima" (kako tvrde strčići, prčići, bilandžići i slična klatež) ustašama.
Toliko o saveznicima.
Točno, Jusufe!
I to je istina o tzv. 'savezništvu' ustaša i Talijana i Njemaca - koje je zapravo bilo na klimavim nogama.
Evo ilustracije:
Osim hrvatskog domobranstva postojala je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Ustaška vojnica, pod osobnim zapovjedničtvom Poglavnika i glavarom stožera puk. Tomislavom Sertićem.
Već 6. travnja 1941. u emigraciji je postrojena Poglavnikova tjelesna bojna (PTB), koja je 13. IV. prešla u Hrvatsku i uskoro brojila nekih 500 ustaša - povratnika.
Ustašku vojnicu također je činilo i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji se svrstavaju u prve ustaške bojne. (Zagreb 1.100 ustaša - puk. Tomica Rolf; Sarajevo 800 - poručnik Bećir Lokmić; Mostar - 1.200 - satnik Ivan Herenčić; Gospić - 400 - zapovjednik Jurica Frković).
Dotadašnji zaštitari svrstavaju se u jednu bojnu pod zapovjedničtvom Zvonka Kovačevića i odmah kreću u Bosnu i stižu do Drine.
Niemci i Talijani zaplienili su gotovo svo oružje bivše jugoslavenske vojske, a Hrvati su uspjeli sakriti tek nešto lakog oružja.
S tim oružjem započelo se postrojavati prve ustaške satnije i bojne.
Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Kraljevina Italija je preuzela obvezu pomaganja postrojavanja hrvatske vojske, ali je to ona zapravo priečila od prvog časa, pogotovo u tzv. II. i III. zoni, gdje se nalazilo 7 talijanskih divizija II. armate, koje su s ostalim postrojbama brojile oko 70 000 vojnika.
Kako je Pavelić 'prodao' Dalmaciju i otoke:
Kako NDH nije razpolagala s gotovo nikakovim oružanim snagama, nije se mogla ni oduprieti nametnutim ugovorima.
Djelatno postrojavanje hrvatskog domobranstva započelo je u lipnju 1941., nakon što je već izbio četnički ustanak.
Osim zagrebačke, postrojene su i banjalučka i sarajevska divizijska oblast.
Započelo se s polaganim postrojavanjem 24 domobranskih bojni u Zagrebu, Varaždinu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Požegi, Virovitici, Osieku, Vinkovcima, Karlovcu, Petrinji, Sisku, Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Travniku, Brodu, Hrvatskoj Mitrovici, Bihaću, Bjeljini, Rumi, Zvorniku, Otočcu i Gospiću.
Za postrojavanje hrvatskih oružanih snaga uspjelo je nabaviti iz Njemačke 60.000 pušaka i 48 topova (haubica) od 10,5 cm, nešto strojnica i bacača te 18 oklopnih kola.
Do prosinca 1941. postrojeno je 15 ustaških bojni s 9 000 čarkara (ustaških vojnika).
U Zagrebu i Sarajevu oblikovane su po jedna Prometna ustaška bojna, svaka s 600 boraca.
U kolovozu i rujnu 1941. izvršeno je prvo novačenje u NDH, koje je dalo 43.000 novaka.
U listopadu počelo je postupno dolaziti i lako oružje iz Italije, u zamjenu za hranu i razno tvorivo, a iz Njemačke stiglo je daljnjih 40 000 pušaka..
itd. itd.
Dakle, iz ovoga je vidljivo s koliko je potežkoća Vlada N.D.H ustrojavala Vojnicu i Domobranstvo pače se može reći da su Hrvatske oružane snage tada imale 'viška' dobrovoljaca /čarkara ili ustaša/ i pripadnika redovnog domobranstva a manjka oružja, streljiva a da se ne govori o teškom naoružanju...
samo 48 haubica!!
Koncem godine 1941. hrvatske oružane snage imale su već snagu od 108.000 pripadnika, od toga 50 000 boraca.
Na Iztočnom bojištu poginulo je ili bilo zarobljeno četrdesetak hrvatskih zrakoplovaca, a dvadesetak ih je bilo ranjeno.
Kako je izjavio jedan zrakoplovac hrvatskom novinaru prof. Luki Fertiliju, oni nisu išli kao dobrovoljci na Iztočno bojište iz neke mržnje prema ruskom narodu i Rusiji, već samo vršeći svoju dužnost kao i drugi zrakoplovci u ratu.
Napadali su samo vojničke ciljeve, a prema pučanstvu su se odnosili prijateljski.
Zastavnik pa nadporučnik Cvitan Galić, hrvatski as s 46 pobjeda (killova) na Iztočnom bojištu tek je posmrtno promaknut u čin satnika viteza, nakon pogibije kod savezničkih napadaja na Ljeskovac kod Banja Luke.
Tada je dne 6. travnja 1944. šezdesetak britanskih lovačkih bombaša Spitfire napalo hrvatske položaje.
Mladi pilot Mato Dukovac koji je imao 45 zračnih pobjeda došao je tek do čina bojnika.
Mato Dukovac je bio iz Surčina kraj Beograda a umro je 1990. u Torontu ne dočekavši priznanje današnje Hrvatske.
Brat mu Ante i danas živi u Kanadi.
Legendarni podpukovnik Franjo Džal je prvi Hrvat koji je oborio 4 sovjetska lovca i postao prvi hrvatski zrakoplovac koji je postigao zračnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu.
Na koncu je Džal imao 24 zračne pobjede i promaknut u čin pukovnika. Pukovnik Džal je strieljan na Banjici 1945.
Zapovjednik 53.eskadre Legije Kondor Asim efendija Nožić zv. Orao je imao samo čin poručnika Hrvatskog zrakoplovstva...
Dne 25. rujna 1942.godine, oko 19 sati, 369. hrvatska pukovnija pod zapovijedanjem pukovnika Stjepana Pavičića ušla je u Staljingrad. Osvojila je željezničku prugu iztočno od golemog kompleksa tvornica Crveni oktobar.
itd. itd.
Što želim reći?
Da je u Domovinskom ratu došlo do prave inflacije visokih činova i odlikovanja što je nepotrebno dezavuiralo i omalovažilo one koji su se uistinu istakli herojstvom u borbi protiv velikosrbskih zločinaca.
I na koncu ona uistinu smiešna brojka od blizu pola milijuna 'hrvatskih branitelja' u Domovinskom ratu!?
Pa da je to uistinu bilo tako - sad bi se hrvatska država prostirala do bugarske granice na istoku i Sandžaka na jugu!
Kakav je bio odnos talijanske vojske i hrvatske vojske predočava i ova izjava partizanskog komandanta Broza:
S kapitulacijom Italije - nastavlja Tito - i razoružanjem 12 italijanskih divizija omogućeno nam je da naoružamo desetine hiljada novih boraca, da stvorimo nove divizije i korpuse...
Titovci se pak hvale da su s oružjem, kojega su dobili ili zaplienili od Talijana, naoružali 80.000 novih boraca, tako da su sada imali »300.000 boraca« - svrstanih u 8 »korpusa« sa 26 »divizija« i 108 samostalnih »odreda...
Naravno da lažu...