Ivo Josipović, novoizabrani predsjednik

Novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović na svojoj predsjedničkoj pobjedi morao bi više biti zahvalan onima koji nisu izašli na izbore nego li onima koji su u izbornoj noći slavili njegovu pobjedu uvjereni kao i on da Hrvatska ponovo treba biti crvena. Iz javnih reakcija najobičnijih Hrvata u Hrvatskoj i u svijetu, a posebno iz broja onih koji u predsjedničkim izborima nisu sudjelovali, može se zaključiti da je broj nezadovoljnih njegovim izborom veći od broja onih koji su bili za njega ili onih koji su razočarani porazom njegovog do jučer stranačkog kolege i protukandidata, Milana Bandića. Politička atmosfera u Hrvatskoj, za koju su najodgovorniji oni koji su od 1990. do danas bili na vlasti, išla je u prilog njegovoj pobjedi. Josipovićevim izborom potvrđeno je, kao i u slučaju Stjepana Mesića, da mnogi Hrvati ne shvaćaju važnost demokratskih izbora i vlastitog sudjelovanja u njima. Uslijed nedostatka nacionalne i političke svijesti i slabe organiziranosti, te zbog ljudske i političke nedosljednosti velikog broja članova današnjih političkih (parlamentarnih) stranka, u Hrvatskoj na izbore izlazi mali broj ljudi i zbog toga pobjeđuju kandidati koje ne podupire hrvatska većina.

To znači da bez izborne odsutnosti razočaranih, politički pasivnih i neorganiziranih Hrvata gosp. Josipović ne bi postao predsjednik Hrvatske. U današnjoj Hrvatskoj nacionalno svjesni Hrvati su ušutkani, a u politiku i političke stranke se ulazi i iz njih izlazi zbog sebičnih materijalnih interesa a ne zbog Hrvatske za koju bi članovi stranaka trebali raditi. Uzrok Bandićeva poraza nije u Josipovićevoj političkoj dosljednosti ili u stranačkom programu, već u Bandićevoj političkoj nedosljednosti koju je manifestirao kroz javno reklamiranje “da je svačiji, a ljudi su ga zbog toga doživjeli da je ničiji. Ni desne ni lijeve birače nije zadužio osobitom lijevom ili desnom sustavnošću i odlučnošću, a neovisnim kandidiranjem za jedne je postao otpadnik, za druge zamjena za nedostatak njihova favorita.” (M. Ivkošić)

Da je Milan Bandić izašao iz SDP-a pred godinu dana i hrvatskoj javnosti dao do znanja da je u nj bio ušao s namjerom da kroz njega doprinese izgradnji slobodne demokratske i socijalno pravedne Hrvatske i da iz njega izlazi jer je shvatio da to u njemu ne može i ne će ostvariti, hrvatski narod bi ga bio prihvatio kao ozbiljnog nezavisnog predsjedničkog kandidata. Hrvati bi mu bili oprostili i zaboravili njegovu nekadašnju komunističku prošlost. Ovako, nitko ga nije doživio kao takvoga, nego kao običnog sebičnjaka kojemu je stalo jedino do vlastitih interesa. Nakon što je ljevica službeno prihvatila Josipovića, Bandić više nije znao komu pripada. Htio je biti i lijevi i desni, ali ne zbog Hrvatske već zbog sebe, i to ga je koštalo. Iako su ga iz SDP-a izbacili on je jednom nogom želio biti u njemu, a drugom izvan njega i zato “u drugom krugu mnogi konzervativni birači jednostavno se prema njemu nisu osjećali ‘obaveznim’ kao što su se birači i SDP-a, i HNS-a, i IDS-a osjećali ‘obveznim’ prema Josipoviću. Bandić se prevario ako je mislio da ono što predstavljaju stranke više nije važno jer je i te kako važno, presudno. Josipovićevi glasači znaju tko je njihov izabranik - lijevi, crveni, i to im je važnije od svih gospodarskih, socijalnih, korupcionaških i drugih pitanja.”, ističe Milan Ivkošić.

Kakav će predsjednik biti Ivo Josipović, teško je reći, ali mu treba pomoći da bude što bolji. Poznato je da potječe iz partizanske komunističke obitelji, da je u bivšoj Jugoslaviji bio član Saveza komunista i da je dosada bio član SDP-a. Po zanimanju je pravnik i muzičar. Iako se javno zalaže za pravednu Hrvatsku, svojom izjavom da će Hrvatska ponovo postati crvena zbunio je hrvatsku javnost. Netko ga je nazvao političarem koji “niti smrdi niti miriši”, dakle čovjek bez čvrstih i određenih stavova. Hrvatski politolog Anđelko Milardović smatra da će Josipović kao predsjednik biti dobar za vanjskopolitičke izazove koji stoje pred Hrvatskom, a njegovu pobjedu nazvao je porazom hajdučke Hrvatske. Milardovićeva ocjena je pretjerana, jer se Josipovićevim izborom političko ponašanje u Hrvatskoj ne će bitno promijeniti, niti će Josipović sa svojim neodlučnim stavovima u vanjskopolitičkim nastupima koristiti Hrvatskoj koliko Milardović misli. Samo oni koji su blagi u nastupima, a čvrsti i odlučni u stavovima mogu koristiti Hrvatskoj na vanjskopolitičkom planu. Josipović ne spada među takve.

U zanosu pobjede, u izbornoj noći, obraćajući se hrvatskim građanima, Josipović je izjavio da će biti predsjednik svih. “Ne ću vas razočarati. Ne bojte se! Pobjedit ćemo ovu tešku ekonomsku krizu, pobjedit ćemo korupciju i kriminal, pobjedit ćemo siromaštvo i bijedu! Hrvatska će konačno biti zemlja kakvu zaslužujemo, dom svih poštenih ljudi. Živjeli, živjela nam najdraža Hrvatska”. (www.monitor.hr/clanci)

Dan nakon izborne pobjede Josipović je dao inervju talijanskom dnevnom listu Corriere Della Serra u kojem je govorio o odnosima Hrvatske sa Srbijom i Slovenijom i o korupciji u Hrvatskoj. Na pitanje novinarke M. Gergolet, da li je on bio jedan od onih koji su pripremili hrvatsku optužbu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i da li misli da je ta optužba štetna za buduće odnose s Beogradom, posebno sada kad je takvu optužnicu i Beograd pokrenuo protiv Hrvatske, Josipović je priznao da je sudjelovao u pripremi hrvatske optužnice protiv Srbije, a što se tiče njihove optužbe protiv Hrvatske, rekao je da ćemo se braniti od takve optužbe. “U Hrvatskoj je bilo ratnih zločina, ali nije bilo genocida. Ja ću pokušati pregovarati s Beogradom kako bi oni ispunili naše zahtjeve, odnosno dali nam informacije o nestalim osobama, procesuirali ratne zločince i vratili pokradenu kulturnu imovinu”. Na žalost novoizabrani predsjednik nije ostao samo na tome, već je u daljnjem razgovoru kazao: “Ako prihvate zahtjeve nema razloga da se nastavi s tužbom za genocid”. Zašto tolika promjena u stavovima Josipovića pravnika i Josipovića predsjednika? Ako je kao pravnik vjerovao da je Srbija počinila genocid nad hrvatskim narodom, zašto kao predsjednik tako lagano prelazi preko njega? Na pitanje o graničnom sporu sa Slovenijom, Josipović je rekao da je “osobno bio protiv sporazuma o granici. Slovenija nas je ucjenjivala. Hrvatska je tako izgubila nešto što joj je pripadalo na osnovi međunarodnog prava. Osim toga stječe se dojam da se kupio ulazak u EU prepuštanjem vlastita teritorija. No kao predsjednik poštovat ću sporazum”. Zašto? Kao predsjednik Josipović je dužan učiniti sve da se takav sporazum, kojim bi Hrvatska izgubila nešto što joj po međunarodnom pravu pripada, ne ostvari. Hoće li novoizabrani predsjednik biti tako popustljiv i u drugim stvarima?

U Večernjem listu (12. 1. 2010) upitan, hoće li prvo otići u Jasenovac ili u Bleiburg, gosp. Josipović je odgovorio: “Jasenovac je neupitna lokacija, to je strašno stratište. S druge strane kod Bleiburga nažalost nisu u prvom planu žrtve, već politički marketing... Dok se tamo pojavljuju ljudi u crnom ne bih išao”. Dakle, Josipović pravi razliku između jasenovačkih i blajburških žrtava. Do prvih mu je stalo, a do drugih nije, pa to prikriva na veoma neozbiljan način. Tvrditi da je Jasenovac strašno stratište, a da Bleiburg to nije, neobično je za čovjeka koji ističe da će biti predsjednik svih i da nikoga ne će razočarati. Josipovića smeta kad se netko u Bleiburgu iz gluposti ili prkosa pojavi u crnoj odjeći, a ne smeta ga to da su dvije dame (sdepeovke) u izbornoj noći, u dugim crvenim haljinama, slavile njegovu pobjedu. Očito je da “u hrvatskom društvu stvarni demokratski iskorak nije moguć bez prihvaćanja hrvatskih nacionalnih ciljeva, bez političkog konsenzusa o hrvatskim nacionalnim interesima i prioritetima, bez otvorenosti za punu istinu o svim totalitarizmima: fašizmu, nacizmu i komunizmu i njihovim posljedicama, te odustajanja od svih oblika političke podobnosti, nepotizma i istjerivanja partikularnih interesa”. (Glas Koncila, 14. 1. 2010.). Je li Ivo Josipović svjestan toga?

Šime Letina, Washington
Hrvatska kronika