Temeljno u programima predsjedničkih kandidata gospode Milana Bandića i Ive Josipovića

Rad i služenje : pravda, svjetlost i tama

Poznato je da je temeljna poruka predsjedničkog kandidata Ive Josipovića pravda, odnosno da je ovo trenutak biranja između svijetla i tame, a kandidata za predsjednika Republike Hrvatske Milana Bandića idemo delati (rad) i služenje. Glede toga koliko je iz njihovog dosadašnjega načina življenja i djelovanja moguće dokućiti i prepoznati kolika je njihova vjerodostojnost i dosljednost, a u želji da se opredjelimo za onoga koji je katoličkiji a ne agnostičkiji, prva asocijacija koja mi dolazi je dio iz Pavlove 2. poslanice Korinčanima 11,12-15, a on glasi:

Sukladno pak gornjoj asocijaciji vezano na ono što drugi kandidat posebno naglašava i potiče u svojoj promidžbi kao razlog zašto se trebamo opredjeliti za njega, nameće mi se tekst iz Rječnika biblijske teologije, KS 1969 pod pojmom rad, stupac 1061.:

„Kršćanska vrijednost rada…Krist…objavljujući poziv sinova Božjih, pokazuje sve dostojanstvo čovjeka i rada koji njemu služi, uspostavlja ljestvicu vrednota te omogućuje rasuđivanje i ponašanje u radu.“ (isto 1066.)

Onima koje služenje, kao jedna od najčešće uporabljivanih vrednota u promidžbi gospodina Bandića, više interesira preporučam citiranu literaturu.

Potrebno je, glede opredjeljenja za kandidata, vezano i za preporuku biskupa BK povodom izbora predsjednika Republike Hrvatske, također uzeti u obzir njihove osobne izjave o svjetonazoru koji ih nadahnjuje i vodi kroz život i djelovanje, a one govore da se Josipović drži agnostikom, a Bandić kršćaninom-katolikom. Tu, naravno treba voditi računa da čovijek nikada nije identičan onoma kako sebe doživljava ili kako se želi predstaviti pa čak i to da i iskrena nakana nije dovoljan dokaz za vjerodostojnost, odnosno za postignutu sličnost s idealom kojem se teži. Ipak opredjeljenje i biranje puta daje vjerovati da je jasnije kuda će i kako stići kandidat, pa i oni koje vodi i zastupa.

Evo što o pojmu agnostik kaže Katekizam katoličke Crkve, članak 2128.:

„Agnosticizam katkada može sadržavati izvjesno traženje Boga, ali može također predstavljati stanoviti indiferentizam, bježanje od temeljnog problema postojanja i tupost moralne savjesti.Vrlo se često agnosticizam izjednačuje s praktičnim ateizmom.

Isti katekizam o čovjeku-vjerniku, o krščaninu-katoliku kaže slijedeće:

Vezano na već rečeno može se predmnijevati da kada Milan Bandić bude prisezao na ustav govoreće: „Tako mi pomogao Bog“ on će vjerovati i željeti da mu On i pomogna, a već i to puno znači, iako je za očekivati da će štošta učiniti i po svome. No bude li to učinio Ivo Josipović to će biti prazna fraza bez sadržaja iz koje će odzvanjati bog to sam ja, moj razum, moje znanje, moja volja i moja moć, a ako postanem hrvatski predsjednik ja ću biti vaš bog, a to je, vjerujem, posljednje što hrvatskim ljudima treba i što bi željeli. Malo me zbunjuje, a možda i ne, kada se agnosticizam kod političara, posebno onih koji trebaju glas vjernika, njihov svjetonazor češće prikazuje kao drugačiji, malo čudniji odnos prema Bogu i vjeri nego li kao kao nevjeru-ateizam, što je gotovo sigurno ili bar vjerojatnije.

Nadalje, čujem o nedoličnom ponašanju u kojem se bez cipela, primitivno i u čarapama , klečeči bori s vremenskim neprilikama ne bi li se odala počast onima koji su svojim životima omogućili i to da slobodno biramo pa i hrvatskoga predsjednika. Ne treba ,baš nikome , puno mudrosti, znanja i kulturne profinjenosti da shvati da nije nedolično, makar bos i na koljenima, ako se odaje počast Domovinskom ratu i onima koji su se žrtvovali za Domovinu. Baš naprotiv, još je primjerenije.

Glede vrjednote rada i blagotvornih učinaka koje uzrokuje, držim, bilo bi korisno posebno naglasiti;

Radom čovjek:

- postaje sličniji Onome na čiju je sliku i stvoren,

- postaje sustvaratelj boljega svijeta,

- postaje na mnogim područjima, korisna osoba sebi, svojoj obitelji te užoj i široj - društvenoj zajednici (državi),

- postaje na mnogim područjima slobodna i neovisna osoba ali doprinosi i društvenom ozračju slobode i neovisnosti koju mu rezultati rada omogučuju,

- postaje kreativniji što potiče i omogućuje razvoj na korist svoje osobe i zajednice,

- postaje uspješan borac za dostojanstvo svoje osobe i društvene zajednice (države),

- postaje poštivan i uvažavan od drugih jer doprinosi općem dobru,

- postaje onaj koji omogućuje i olakšava i drugim vrjednotama da lakše zažive u osobi i društvu..

Ne želeći praviti razliku u hijerarhiji vrednota između rada i pravednosti jer su obadvije temeljne, ipak moram reči da rad omogućuje i veču pravednost, koja naravno ne ovisi samo o tome ima li se što pravedno dijeliti jer ona podrazumjeva svoju vrednost i značaj i na drugim područjima života. Važan je dakle i onaj koji vrjednotu zagovara, odnosno koliko se, kako i kada zauzimao za ono što zagovara i kolko je bio uspješan?

Hrvatsko se je društvo našlo u jednom prilično nezavidnom stanju i bila bi sreća kada bi budući hrvatski predsjednik vjerodostojno i u punini živio vrjednote rada i pravednosti, ali i mnoge druge (istina,ljubav, život, sloboda, solidarnost…idr.) koje pomažu stvaranju novoga i boljega društva u kojem je čovjek i njegovo dostojanstvo na vrhu pririteta. Ipak ne smije se zaboraviti da je stvar s vrednotama takva da se , za njihov uspješan doprinos osobi i društvu, moraju poštivati sve do kojih držimo i dokojih trebamo držati, jer zanemarivanje jedne smanjuje uspješnost druge, a nedostatak ili uspješnost druge smanjuje ostvarenje i uspješnost svih ostalih s povratnim negativnim posljedicama po istu.

Kako danas, popularno, kažu: Vrednote su Zakon, i jesu, ali moraju se sve ispoštivati da bi rezultati bili povoljni za dostojanstvo i razvoj osobe i društva.

Sebastijan Palić