Umro je drug Tito

Bili smo djeca.U našem je mjestu živjela žena čiji se muž nikada nije vratio iz Drugog svjetskog rata niti je ona ikada saznala što je bilo s njim.

Sama je podizala troje djece u čistom siromaštvu što i nije bila iznimka u to vrijeme.Izniman je bio taj dodatni emotivni križ koji sam joj vidjela u očima punim neke duboko usamljene i osamljene ozbiljnosti kad god bi nas upitala (a to je bilo svaki put kad bismo došli kod nje) nekako konspirativnim tonom i ponavljajući sve po dva puta: „Što kažu!? Što kažu!? Je li umro Tito!?Je li umro Tito!?“ Mi smo tada jedino shvaćali da želi od nas saznati što govore u središnjem Dnevniku JRT-a jer ona nije imala u kući TV prijemnik a mi jesmo.

Naša mater (koja bi nas više puta poslala kod nje da joj pomognemo raditi oko duhana na primjer ) nam je objasnila da se Iva možda nada da joj je muž još živ i da negdje pritajen čeka da padne komunizam kako bi se bez straha od dodatnog progona vratio na svoje mjesto  u svoje mjesto, život, dom, obitelj, svome bračnom i roditeljskom životu.

Iva je umrla 1979.godine.

Kad stojim pred grobom naših roditelja i našega brata koji je poginuo u Domovinskom ratu kao dragovoljac ( prije smrti naših roditelja) moram biti okrenuta prema redu grobova u kojem je i njen grob.

Navalim razmišljati o svemu onome što ne bih ni željela da im Glasnici Božji dojave tamo u Vedrom Kraju, nadamo se.

O tome kako i ovaj današnji naraštaj hrvatski, ovaj pobjednički, slavni uz pomoć Božje Providnosti i teško postradali (braneći se od nasilnoga zadržavanja u Titovoj tamnici naroda) trpi i sada u poraću sa svih strana nedostatak nužne doze pristojnosti i poštivanja i to blago rečeno.

O tome kako većinski, nepostradali dio naroda izabire protuprirodne vođe jedinstvene, možda i u svjetskim razmjerima, po toj protuprirodnosti.

O tome kako je postpobjednička veleizdaja bizarni hrvatski patent .

O tome kako politički transvestiti i bešćutni dijelovi naroda i danas brane pločice sa imenom Josipa Broza po hrvatskim trgovima i zaokružuju na izborima branitelje lika i djela Josipa Broza kao da je to pozitivna povijesna osoba a ne netko protiv koga nebrojene duše , čitave obitelji vape strogo pred Bogom i na ovom i na onom svijetu.

O tome kako taj ranjeni dio hrvatskog Tijela još čeka da u središnjem Dnevniku HRT-a jave da je napokon maknuto ime Josipa Broza sa najljepšega zagrebačkoga trga.

O tome kako je to protuprirodno te dodatno muči i užasno raskopava rane dijelu hrvatskog naroda koji nije samo neizravno (samo materijalnom krizom) viktimiziran u „Titovo vrijeme“ ili sada u nedavnošnjem obrambenom ratu za domovinsku slobodu i samostalnost nego i vrlo izravno (nestali, poginuli, pobijeni, zarobljeni, mučeni, porušeni, protjerani, rastavljeni, oboljeli, ožalošćeni…)

O tome kako je taj manjinski, izranjeni dio Tijela nečista savjest i nekih dijelova svoga vlastitoga naroda (onih koji su negativno sudjelovali i onih koji se čak hvale ili baš nešto i ne hvale propustima ) i kao da je najbolje da što prije izobolijevamo, postanemo nevidljivi i nečujni i poumiremo.

O tome kako su nam potrpali naše časne generale u zatvore (od branitelja do branjenika???...) kao da su ratovali u Srbiji.

O tome koliko je branitelja samo sebe usmrtilo i o tome kako bešćutni dio naroda koji mirnoćom na to podržava one bešćutnike s namjerom ne shvaća da ih to samo po sebi teško tereti pred Bogom i Čovjekom.

O tome kako mrtav čovjek nije samo vaga mesa nego i jedan svijet za se koji veže druge i jedna ožalošćena obitelj ili pak oduzeta mogućnost da je stvori.

O tome kako nas i sad prati antibog krakati a ljubav posipaju brašnom zaborava.

O tome kako su oni koji su uvijek bili vjerni –ti su sada periferni.

O tome kako se društvo labavo ophodi prema još mladoj hrvatskoj slobodi.

O tome kako zlikovci uživaju u slobodi i u svojoj djeci pred očima djece svojih žrtava .

O tome kako više nikome ne treba netko tko je dragovoljno jurišao na napadačke (bratstvenojedinstvene) tenkove, vedra, okrugla i vruća srca kao da trči u svatove a ne u pogibelj.

O tome kako oni koji gotovane sve a koji se prave da vole slobodnu i samostalnu Hrvatsku samo zato što je to sada ( za njih nedraga) stvarnost, riječi „domoljub“ ili „branitelj“ izgovaraju kao da su to sinonimi za nešto ruralno,neobrazovano,prijeke naravi i nešto što nam više ne treba, a riječi „sloboda“ i „samostalnost“ kao da je to sada samo formalnost u okviru globalizacije.

O tome kako često (čak i svećenici i novokomponirani domoljubi i „akademski građani“) ne shvaćaju koliko je nepažljivo i neprimjereno kada govore za poginulog branitelja da je izgubio svoj život u Domovinskom ratu. Tako se kaže za propalicu, a ne za nekoga tko je svoj život i svoju smrt upotrijebio na najsavršeniji način, pogotovo ako je to dragovoljac –sin svega svoga naroda a ne samo svoje mame.

O tome kako je i sad teško biti Hrvat a tako lako postati. Samo se proglasiš ili učlaniš u nešto, uključiš se u interesnu prostituciju.

O strančarenju i strankovanju i stranjanju.

O tome kako neki krasno žive od političkog sudjelovanja a razumiju se u politiku kao ja u nogomet.

O tome kako se mnogi ne stavljaju u ponudu na odgovorne i časne položaje (koji upravo traže nesebičnu požrtvovnost) zato što misle ili ne misle da imaju ili nemaju ljudske i stručne kvalitete nego da osiguraju vlastitu materijalnu, prokreativnu i svaku moguću lagodu, sigurnost i bezbrižnost sebi i svojima a nije im od viška ni ako se baš oni uspiju upisati pozitivno u trajno sjećanje društva.

O tome kako se takvi ne opozivaju nikako ili ne na vrijeme a i onda ih samo pomaknu.

O tome kako takvi jednim migom kemijske olovke upropaste tuđe sudbine kao da im je to džepna igračka.

O tome kako su sve privatizirali skorojevići ili čak ljudi sa antiosobinama.

O povratku na kazan.

O kapitalističkim sovhozima i kolhozima.

O šoupolitici i verbalnoj kozmetici.

O primitivizmu kao sirovini.

O obraćanju biračima kao kretenskoj masi.

O proždiranju kuća udovičkih.

O bratu i ratu.

O desnoj ruci i lijevom džepu i obratno

O tome što je to Hrvat –valja li to jesti.Je li to nešto lijepo i gordo ili je to neki prokleti narod sa svijetlim iznimkama.

O davanju i jamljanju.

O tome koliko smo ponizni taoci Evrope.

O tome kako more ne stoji na zemlji.

O uzrocima sablazni.

O perfidnoj muškoj madame gustih obrva koja nam uvaljuje Balkana.

O haaškoj skripti i daytonskoj kripti.

O crnim golubovima u noći.

O nevidljivim očima.

O tome kako se budala nametne društvu pa još ucjenjuje kruhom nekoga tko obiluje duhom.

O hedonizmu i nadmetanju slabića.

O degutantnoj komociji nepotizma.

O naglasku na komociji.

(Sin promaknut u šefa na prijedlog oca i podrškom djelatnice kojoj muž radi u toj istoj društvenoj ustanovi kao i njih troje a spomenuti otac joj je šef ?...)

O ružnim šalama i budalama koje discipliniraju ljudska prava.

O kriminalnoj armaturi društva.

O napakosti u srži.

O ljudima kao mani čovječanstva.

O tome kako su kvalitetni potonuli a laki proplivali.

O tome kako su skorojevići najtrajnija rana narodova bića

O grotesknim uljezima u braniteljskim pravima.

O tome kako je za šarlatane pozitivna diskriminacija u egzistencijalnom podupiranju (na prokreativnu radost naroda) dati prednost bližnjem od poginulog hrvatskog branitelja a ne najprirodniji način zahvalnosti i dužnost društva prema tom poginulom sinu svega naroda a ne samo svoje mame.

O svakakvoj šutnji.

O natovaranju teških emocija.O napadu na zdravlje i samopoštovanje.

O tome kako je i svećeniku lakše sresti grešnog karijeristu punog tko zna kakvog novca (dati će mu za zvonik pa će mu ime upisati u zidove umjesto imena one sirote iz biblijske prispodobe što je dala sve što je imala).

O tome kako ni mnogi svećenici ne odgovaraju testovima ovoga vremena.

O tome kako baš oni učitelji koji su u Titoslaviji pred svima trgali djeci križiće s lančića sada istežu uši djeci od te djece ako se ne uvrste u crkvenu procesiju. A ljudi se samo gurnu laktovima i podsmjehnu toj ideološkoj transves(ti)tiji ne shvaćajući zašto im se povijest lako i brzo ponavlja. Djeco,danas ćemo crtati druga Tita (nismo čak od prekjučer). Djeco, napišite čestitku majci za Dan žena i nemojte joj zaboraviti zahvaliti što vas je rodila u Titovoj domovini. Djeco, sastavite pjesmicu o prvoj ljubavi ili o ljepoti krajolika (ja ću vam ugurat Tita na kraju ). Svaka je nevinost bila Titova, osim one.

O tome kako se na otvaranju okašnjelog spomenika (na kojemu nema imenja niti piše kome se načelno podiže) poginulim braniteljima u govoru ni ne spomenu , barem kategorijski, ožalošćeni bližnji. Kao da nisu baš zato važni nego baš zato nevažni – stvoreni da bi bili potrošna roba, žrtva, hrana za druge,stoka biblijska, što li !? Glavno da se temeljito ispozdravljaju „široki rukavi“ i oni što kroče širokim putem a narodu prijeti milostinja iz njihovih ruku.

O tome kako je i svećeniku teže sresti dostojanstvenog pravednika (umornoga od stvarnosti i stradanja i preplašenog portretom društva) jer ga takav susret obvezuje pred Bogom.

O tome kako je i današnji život živa preslika Kalvarije a presjek ljudske zajednice odgovara ondašnjem. O tome kako svatko slobodno bira lik za se kada bude testiran.

O protuprirodnosti.O blesićizmu i blesićizaciji.

O tome kako se svaka vrsta žrtve (ako se radi o smrtniku, pučaninu) u društvu nakon presude osjeća ismijano i silovane duše i gore zbog toga nego zbog onoga što joj je počinitelj učinio.

Zakoni presude i pomoć institucija i pasivno promatranje društva plaše potencijalne žrtve a ohrabruju potencijalne počinitelje.

O interesnoj prostituciji u svakoj instituciji i kako je Zrće mila majka.

O tome kako vrijeme liječi rane samo onima koji govore o tuđim ranama.

O tome kako rasipa oprost onaj u kome je vesela kost. Njemu yugovina ne udi.

O tome kako će krotki baštiniti zemlju ( kada ih spuste u blato) a grešni karijeristi i razni profiteri devetom koljenu nagrnuše zlato.

O janjičarima komunizma u Saboru.

O tome kako bi nekima svijetlile ruke u mraku (kada bi se poprskale luminolom) od krvi vlastitoga naroda.

O abrahamima sa Dedinja.

O mojsijima sa Sljemena.

O narodovoj pijanci u pustinji.

O tome kako su i poslovice ostale bez značenja i vrijednosti.

O tome kako nam i sad trebaju budnice i davorije.

O tome kako sada narod gine šutke i kako nas vode političke lutke.

O teatru ljudoždera i paradi humanista.

O tome kako se sada mraz svjetli tamo gdje su popadali hrvatski pijetli.

O tome kako je pouka o Domovinskom ratu stjerana u obiteljski okvir i na učitelje koji su samo promijenili pozdrav.

O tome kako mogao sam biti svašta ali onda ne bih bio čovjek.

O tome kako me umoriše glupi i kvarnjaci u istoj klupi.

O tome kako kukavice nisu ptice nego gliste šutljivice.

O skoro autističnoj samoći pravednika.

O tome kako je ovdje nešto vrlo odsutno.

O tome kako to nije „drug Tito“.

O brzom i lakom ponavljanju povijesti.

O tome što je to Čovjek.

O tome što je to Hrvat – valja li to jesti?

Marina Alerić Bebić