Hrvatima u BiH sloboda i ravnopravnost postaju daleki san

Sagledavajući te zbrajajući svoje posljednje dojmove s odmora u zemlji zvanoj Bosna i Hercegovina ne mogu se oteti pomisli kako hrvatskom narodu od početka devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas nije bilo gore. Svedeni na šutljivu manjinu koja iščekuje neko čudo s visina ili po tko zna koji put – bratsku pomoć iz politički mlake i u sebe zagledane Hrvatske – a ta pomoć istina stiže samo u novcu ali ne onako iskreno, istinski i odvažno, kao što bi trebalo.

A istinski bi se trebalo i moralo nastupiti prvotno diplomatski u svrhu izvlačenja Hrvatskog naroda iz neravnopravnosti i potlačenosti koja obuhvaća sve veći zamah. Počevši od negativnog ekonomskog i političkog pa idući sve do kulturnog pritiska na ionako rastresene institucije sa hrvatskim predznakom.

Osobno sam obišao dosta mjesta dalje od primjerice neretvanskog i zapadno-hercegovačkog kraja koji su mi najpoznatiji, a posljednjih nekoliko godina učestalije putujem i od Save, ovom novom srpskom Republikom. Ono što sam vidio je malo ili ništa, a uglavnom zamjećujem ovo zadnje. Tu i tamo kroz Bosnu ugleda se uz cestu ili u brdima pokoji hrvatski povratnički pokušaj kroz obnovu kuća, a koji je nažalost u začetku osuđen na propast zbog svoj neodrživosti li dugoročne neisplativosti. Tako ljudi naposljetku odlaze sa svoje zemlje jer ne vide mogućnost održivosti u odsječenim i pustim okružjima.

Dakako, valja tu napomenuti i svojevrsni viši nivo kod naših ljudi – jer zamjećuju to i drugi, kako Hrvati neće bilo gdje, bilo kako i bilo što – traže i imaju poseban viši stupanj materijalnog i životnog standarda. Stvarali su i tako navikli, a znatno to nalaže i katolički odgoj. S druge strane, moglo bi se stoga reći da imaju više prohtjeve i da su pomalo razmaženiji. Tako da i to biva nimalo zanemariv razlog za takoreći neostanak i sam odlazak sa povratničkog teritorija.

Iseljavanje uzima i sve veći zamah u samim hrvatskim krajevima, sela su pusta – kažu stari da tako nije bilo ni poslije Drugog svjetskog rata. Mladi životare po sve brojnijim kafićima u iščekivanju posla ili spavaju ljuljuškani u svoju samosvrhovitu nevoljkost, samosažaljenje ili u nedostatak životnog istraživačkog duha - što već jest u pitanju. Stari pak i stariji se ionako ne mogu ili ne znaju promijeniti, prilagoditi, njima je svega dosta, zasićeni su i previše predostrožni, savjetujući svoje potomke da ''ne talasaju'', vukući duboko ukorijenjene navike iz sustava u kojem su odrastali, no njih s druge strane znatno sprječava i životno iskustvo zasnovano na životu bez televizije, akcijskih filmova i stripova.

Oni koji su bili u ratu i generacija nešto starija od moje su dosita umorni od svega, izranjavani (na fizički ili psihički način) i obespravljeni; osjećaju se bačenima u stranu i iskorištenima ali dobar dio njih opet bi da zatreba stali u redove borbe za vlastiti narod. …A tom hrvatskom narodu danas, u trojednoj tvorevini kojoj ime nadjenuše austrougarski vlastodršci, niječu čak i ime te zabranjuju primjerice isticanje znaka križa na u javnosti iako pod njim žive i dišu od pamtivijeka. - I što više reći?!

No idemo sada staviti po strani gore navedena socijalno-povijesna razabiranja o kojima bi se moglo u mjeri za jedan dobar znanstveni rad u vidu doktorata i osvrnimo se na aktualna pitanja.

U onom najpopularnijem - političkom pogledu, muslimanska odnosno bošnjačka dominacija posljednjih godina postala je otvorenija, izraženija i agresivnija. Točnije, ona počinje da guši druge i drugačije a čini se da to u strankama sa bošnjačkim predznakom prepoznaju i ''na to igraju''. Dodatan povod tomu su i slabosti poput hrvatskog hedonizma, poznata malodušnost (pisali su o tome davno još od Matoša, Andrića, Krleže itd.) i nedostatak voljnosti, strateškog plana i inteligencije. Dobar primjer je podijeljeni i do glavobolje složeni (po strukturi i uređenosti ''nazovi'') grad Mostar u kojem se to ne može na prvi pogled osjetiti ali ako imalo dublje osmotrite po gradskim dijelovima, zamijetit će te neobičan pritisak i novu ekspanziju islamskog utjecaja nad kršćanskim. Veliki broj džamija koje su se podigle nakon posljednjeg rata najočitiji je primjer. I to je neprirodno, priznali su mi i sami pojedini Muslimani.

Tu je i velika razlika u imovinskom stanju između dvije obale grada, životnoj filozofiji, mentalitetima većinom novopečenih građana te mnogo drugoga što bi možda trebalo, a sada se ne stigne napomenut. Sve to stvara jaz i nepodnošljivost a kada se umiješa dnevna politika, stare vatre u vidu nedovršene i nedovoljno definirane povijesti… - onda se dobije smjesa koje stalno na rubu eksplozije ali nikako da eksplodira. Nešto poput nitroglicerina. I to traje i traje… ''jedući'' ljudima živce, zdravlje i ponajbolje godine života kada bi trebali ubirati plodove svoga rada, ruku ili uma, a ne biti žrtvama međunarodnih i kvazi novo-nacionalističkih (zapravo reformirano komunističkih) opita i igrica.

Nedvojbeno je da Hrvati polagano klize u ponor malobrojnosti i statusa nacionalne manjine – ako ne nešto i gore od toga! U isto vrijeme bh. hrvatski političari i intelektualni izbornici (ne želim da kažem elita) šute – oni su izgleda sami sebi svrha i čuvaju stečene položaje kao otupjele jedinke iz sjene. Sveučilišni profesori paze na vlastite pozicije, nesposobni su ili samo prividom okićeni ljudskom vrsnošću, nabusiti ili duhovno plitki do mjere da uživaju u sveopćem sivilu i kaosu zbog svoje iščašene, ponekad začudno podle i zavidne samodopadnosti, zapravo prosječnosti. Poznam i neke koji su i osobno davali do znanja da se s njihovim položajem i interesom studenti ne igraju ni po cijenu pogrešnog upućenog pogleda ili izgovorenog intelektualnog mišljenja. Opet, čast izuzecima i onima koji se svojim stavom, glasom i časnim porijeklom bore ali takvih, čini mi se, može se nabrojati na prste obaju ruka.

Istovremeno, gledajući širi politički i geostrateški obzor, u ovom dijelu skupa, takoreći slavenskih zemalja, kao da se uzdiže novi islamski udarni val, naizgled krhak i nezamjetan ali s najštetnijim djelovanjem za narode koji su položajno uz njega. Središte te svojevrsne novo-muslimanske uglavnom političko-ekspanzionističke konkviste kao da želi postati Sarajevo. Neki također kažu – Što je nekad bio Beograd danas u BiH predstavlja Sarajevo, samo do suvremenog ekstrema začinjeno vjerskim utjecajem.

Opet su na udaru BiH Hrvati jer su razjedinjeni i oslabljeni ekonomskim prilikama koje im nikako ne idu na ruku. Posljednja prekrajanja i preusmjeravanja buduće dionice autoputa dalje od hrvatskih područja u Hercegovini, primjer su visoko-političkih spletki za koje, ako uspiju u svojem ostvaraju, nema protuotrova.

S druge strane ispostavlja se tako da je jedina konkretnija brana političkoj bošnjačkoj ofenzivi Republika Srpska i tu se Hrvati, a da ih nitko nije pitao, nalaze u situaciji koja ih štiti. No da li bi to mogao biti dvosjekli mač, pokazat će vrijeme.

Na kraju postavlja se pomalo već poslovično pitanje - do kad će trajati ovakva pogubna hrvatska malodušnost i bezidejnost?!

Matej Škarica
http://www.bljesak.info