Prvi splitski odred

U novije vrijeme opširnije je pisano o Prvom splitskom partizanskom odredu, a donesena je i reportaža o obnovi spomenika na mjestu njegova stradanja nedaleko Košuta. Mnoge mitove i stereotipe o događajima iz hrvatske povijesti doista treba prevrednovati. Ipak, nakon neprimjerenog proglašenja “osme ofenzive” od strane Stjepana Mesića, pod sjenama žrtava u Jasenovcu, otvorena je opasnost nesrazmjernog i nekritičkog evociranja komunističke antifašističke borbe. Samo da nakon antifašističke borbe ne bismo ponovo bili izloženi i “tekovinama revolucije”.

Stradanje Prvog splitskog partizanskog odreda značajan je događaj i zbog toga što je u pitanju bio veliki okršaj među Hrvatima 1941. godine. Treba reći da činjenice vezane uz taj događaj nipošto nisu jednoznačne. U danima nakon proglašenja Države Hrvatske 10. travnja 1941. u Dalmaciji je velik dio stanovništva podržao njezino stvaranje, a u Splitu je bilo i slavlje na ulicama. Međutim, do početka svibnja Talijani istjeruju gotovo svaki oblik hrvatstva iz mnogih mjesta u Dalmaciji. Takvo stanje Pavelić prihvaća potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja, što je kod mnogih Hrvata izazvalo ogorčenje i imalo nepopravljivo loše učinke za novoproglašenu hrvatsku državu, bez obzira na otvaranje nekakvih perspektiva u Bosni i Hercegovini kao mogućoj kompenzaciji.

Bilo je krajnje naivno misliti da druge zaraćene strane neće iskoristiti takvo naraslo nezadovoljstvo. Kada je 22. lipnja Njemačka napala do tada saveznički Sovjetski savez, dolazi do snažnih aktivnosti unutar internacionalnog komunističkog pokreta, a na području

Nezavisne države Hrvatske otvara se proces dramatiziranja stanja. Nakon što su se na ustanak digli Srbi, što je posebna tema s krajnje mračnim džepovima, i nakon pokretanja čudne komunističke pobune u sjevernoj Hrvatskoj o čemu će se još istraživati i pisati, ako bude moguće, na noge je trebalo dignuti i Dalmaciju.

Dana 7. kolovoza 1941. dolaze u Split istaknuti predstavnici jugoslavenskog komunističkog pokreta Pavle Pap i Mirko Kovačević “Lala” te rade snažan pritisak da se već 11. kolovoza u oružanu borbu u zaleđe upute odredi iz više dalmatinskih mjesta. Takav pritisak radio je i sekretar KPH Rade Končar koji je često boravio u Splitu. Iz povijesne građe jasno je da se dalmatinski komunisti i njihov vođa Vicko Krstulović odupiru takvom zahtjevu svjesni da bi upućivanje odreda u takvim okolnostima i sa svega četiri dana priprema značilo slanje mladosti u veliku pogibelj s teškim posljedicama. Italija je u tom trenutku snažni okupator, dobro surađuje sa Srbima, o snazi Njemaca u tom trenutku ne treba ni govoriti, a nova hrvatska država ima ozbiljnu podršku stanovništva u zaleđu. Međutim, konačno se usvajaju zahtjevi R. Končara, M. Kovačevića i P. Papa (Srbin, Crnogorac i Židov), te se upućuje u oružanu borbu splitska mladost ogorčena talijanskom okupacijom. V. Krstuloviću, uz neke druge grijehe, takvo ponašanje nikada zapravo nije bilo oprošteno pa je konačno i umro u potpunoj partijskoj nemilosti, a sina mu je, kako se bez demantiranja navodi, ubila tajna komunistička policija u Londonu 1972. godine.

Uglavnom, Hrvati su zapucali na Hrvate. Treba reći da je stradanje Prvog splitskog partizanskog odreda i potpun kolaps koji se dogodio istih dana odredima iz drugih dalmatinskih mjesta bio veliki neuspjeh kojeg su mnogi među komunistima bili itekeko svjesni. Zato, budimo oprezni. Sada, je li u pitanju bila samo loša procjena jugoslavenskog komunističkog vodstva ili je bilo u pitanju namjerno izazivanje zle krvi među Hrvatima u Dalmaciji, vjerujem da će se i to jednom otkriti. Ako činjenice ne izgore u “osmoj ofenzivi”.

Mr. sc. Stjepan Lozo