Osvrt na članak kolumnista Jutarnjeg lista Jurice Pavičića

Osvrt na članak kolumnista Jutarnjeg lista Jurice Pavičića

Je li mu netko prepričao Bakarićeve riječi u ondašnjem Saboru o "najgoroj neprijateljskoj emigraciji," ili mu je ostao gorak okus u ustima prilikom slaboga odaziva nedavno održanom "hrvatskome filmskom festivalu" u New Yorku - kojemu je bio "počasni gost" - još se ne zna. Ali mržnja koja se svakotjedno iščitava iz njegovih tekstova, svjedoči da splitsko mandrilo ima velikih problema s brojnim i značajnim hrvatskim iseljeništvom.

Osobno sam odbio posjetiti "hrvatski filmski festival" u središtu Manhattana zato što sam, ipak, za razliku od velike većine hrvatskih emigranata i njihove djece (koji su, onako, po inerciji, odbili posjetiti feštu jugovića), dobro obaviješten tko i kakvi su "umjetnici" tamo doživjeli svojih pet minuta "slave." Da nisam upućen u njihov rad, možda bih krivo pao pod njihovu propagandu -možda bih bio prevarenim- pa bih posjetio i ogledao vrhunska "umjetnička" djela neo-Jugoslavena na velikom ekranu. Bogu hvala, njemu mrski me «vlaški» geni obdare promućurnošću i «vlaškim šestim "čulom" koja su mi omogućila da izbjegnem filmski Jugo-fest usred grada New Yorka.

Ni ovih mojih skromnih redaka nije vrijedan; ali uzimajući u obzir koliko njegova medijska kuća ima upliva u Hrvatskoj, gotovo sam prisiljen -dužan- napisati ovaj osvrt.

Za razliku od našega mandrila, ja sam, skupa s tisućama i tisućama drugih, svojim životnim iskustvom upoznavao "ghetto-blaster." Nisam ja to pokupio, kao on, s velikoga ekrana putem Hollywoodskih mega-produkcija, i time postao instant-expertom. Ja Jay-Z-e doista poznajem, nisam ih upoznavao preko filmskog platna. Pa se čudi naš Potato-head (po Milanu Ivkošiću), kako je u Imotskoj krajini postojala videoteka, a možda je onda nije bilo ni u samome Splitu - a ne da je nije bilo u Drnišu!! Naš ti je EPH-ov filmski kritičar brz na obaraču, postidio bi se i pokojni Charles Bronson. Jerbo, kada se god ukaže prilika za poniziti i rugati se brojnomu hrvatskome iseljeništvu, on uvijek puca prvi.

Nije on samo filmski kritičar, nego baš kao njegov kolega, Davor Butković, koji se "proslavio" vlastitim priznanjem da je u Washingtonskim restoranu odbio jesti Dolphin Fish (jadnik je, po vlastitom priznanju, objavljeno u Jutarnjem Listu, odbio jesti Dolphin Fish zato što je mislio da se doista radi o mesu od dupina - a jelo se samo tako zove), on se je proširio na razna područja.

Medijska elita ne jede "dupina"

Osobno mi je Butkovićevo priznanje kako nije znao prepoznati sastojke nekog jela upadnije i važnije od činjenice da ga je "prevario" neki zagrebački homoseksualac, predstavljajući se kao hrvatski premijer (ni dan danas Butković ne zna da meso nije od dupina). Zašto? Zato što se iz takve male, ali i bitne, grješke daje iščitati sav lažni sjaj (bijeda) samoproglašene, kvazi medijske i političke elite u Hrvatskoj. Ta, oni su prvi koji će ukazati na "nekulturu" nepismenih hrvatskih -i ovih i onih- a voljeli bi održati lažnu sliku neke smiješne, tkz. "urbane kulture," - uvijek se zapletavši u vlastitu bahatost i neznanje. Da apsurd bude potpun.

Tako je Jurica krenuo njegovim putem. Obrađuje mandrilo sva moguća društvena područja. Od agronomije do sporta. Od lingvistike (ukinuo bi hrvatski jezik) do ekonomije. Od gastronomije do politike . Antropologije do povijesti. Najdraže mu je, ipak, biti svojevrsnim kritičarom svega i svačega što dolazi iza brda. Kao pravi progresivni liberal, voli mjeriti tuđe glave. On je i književnik. Hehe...

Jurica se voli igrati stereotipovima. Ne propušta priliku generalno opaliti mrsku metu. Ali znamo i mi za rafalnu paljbu, pa neka jadan ne misli da mu nema tko dati odgovor. Može, dakako, zatražiti od svojih udbaških poslodavaca da svojim čitateljima uskrati mogućnost komentiranja na stranicama JL-a, kao sto je to učinio sarajevska sveznalica i kukavica, Miljenko Jergović. Ne sumnjam da bi ovaj tekst bio promptno izbrisan na njihovom portalu, srećom, još ima slobode na Internetu (kojoj se, usput budi rečeno, Jurica protivi). Ipak, ja ću se pokušati usredotočiti na rad individualca i novinara koji se voli kamuflirati zastavom mletačkih leoparda.

Izvor frustracije

Mandrilu bi bilo najbolje da prestane izigravati nekakvog "globe-trotter-a." On je sin privilegiranih splitskih komunista (došljaci, dakako) kojima nije bilo teško prozivati neku "Londru," a mission-impossible im je bilo proviriti što se događa iza Klisa. Toliko o rasponu njihovih progresivnih "vidika." Osobno bih se sramio skučenosti mentaliteta i geosvijesti jednog Jurice Pavičića. Sramio bih se da ne znam što postoji svega sat vremena izvan centra grada New Yorka. Bilo bih me stid da ne znam kako ljudi žive u Poughkeepsie-u, kako u Manhattanu, a kako u Jersey-u. Ali našemu Jurici je "mega-otkriće" upoznavati mrsku Zagoru, kao da je preko svijeta. A gušt mu je prokazati zabiokovsku "sramotu." Možda je to njima, od komunista prisilno "urbaniziranima," doista preko svijeta. Možda je doista "egzotično." Ali kako onda objasniti "razumijevanje" za rumunjske židove i americke crnce, a nerazumijevanje za dalmatinske vlaje? Uvijek iznova fascinira kako «pavičići» "razumiju" potlačene i pobijene iz raznih naroda i država, ali "ne razumiju" domaće.

Budite sigurni, on će biti prvi, kao do sada, koji će "otkrivati" neku "skandalozu" ili "sramotu" nedaleko njegova "paklenog otoka" metropolisa - Splita. Kako bi bilo da bilo, sasvim mi je jasno što raznim «pavičićima» smeta. Titova politika iseljavanja Hrvata vratio im se kao boomerang. Ni slutiti nisu mogli da će brojno iseljeništvo -i to baš iz Zagore i Hercegovine - igrati ključnu ulogu u stvaranju neovisne i samostalne Hrvatske. Sinovi su im porazili "obrazovane" i "kulturne" Titove građane planski naseljene hrvatskim gradovima. Jer nije svaki iseljenički check završio u Mesićevom džepu. Nešto je završilo u džepovima svjetskih dilera, čije je oružje potuklo Jugoviće.

Kada bi Thompsonovci vladali Hrvatskom

Kada bi, kojom srećom, nekakvi Thompsonovci vladali Hrvatskom, ne bi proslavljeni pjevač održavao "paralelno" slavlje u vlaškoj "vukoje..." nasuprot službenomu u Zvonimirovom Kninu. Nije na snazi Judeokracija ( "vjerovanje" koje mandrilo voli lažno imputirati i prišivati svojim političkim i ideološkim protivnicima, ne bi li ih trajno diskreditirao), već Jugokracija kojoj dotični i sam pripada.

Kada bi nekakvi Thompsonovci vladali Hrvatskom, budite sigurni da bi se pitalo na koji način i pod kojim okolnostima je Juričin "šef," komunist, Ninoslav Pavić postao najvećim i najmoćnijim medijskim mogulom u Hrvatskoj. Možda bi nam tada Pavičić bio prisiljen otkriti na koji način, i pod kojim slobodno-tržišnim pravilima i regulama, Pavić stekao i ne-Slobodnu Dalmaciju. Zar nije tragično čitati kolumne soc-elitista, kako rida nad kriminalnom privatizacijom, i kako žali za "izgubljenim" Titovim Splitom - sve dok je zaposlen kao medijski terorist u novinskoj kući koja je sazidana na kriminalu? Da nije tragično, bilo bi smiješno - kažu vlaji/vlasi/vlahi. Ne očekujte juričino skorašnje bavljenje tim i takvim temama. On je i u dalekom Bronxu poznat po intelektualnom poštenju i karakternom integritetu. Možda bi nam tada Pavičićevo ridanje nad sudbinom običnog Hrvata bilo uvjerljivije.

Krokodilske suze za obične Hrvate

Da nisam osobno svjedočio mukotrpnome radu hrvatskih iseljenika, po svoj kugli zemaljskoj, ne bih bio kadar opisati njihovu bol i patnju. Koliko su samo godina, krvi i suza potrošili osiguravajući egzistencialnu opstojnost i školovanje svojoj djeci. Premda je većina otišla iz ekonomskih razloga -nisu imali sreće (ili se nisu mirili?) dokopati se malešnih splitskih stanova i fićeka i otići u Trst po Levis traperice, i time biti zadovoljni, sa sobom su ponijeli usađenu starčevićansku misao za slobodnom i neovisnom državom. Sorry, Jurice. Ne samo da su oni proživjeli Globalizaciju, za razliku od tebe (bio si izoloran u Jugoslaviji), postepeno upoznavši razne narode i kulture (stekli su neprocjenjivo iskustvo) - već preko pola stoljeća - već su, na tvoju veliku žalost, dobili i vlastitu državu. Koju neizmjerno vole. Dakako, oni imaju više zajedničkog s običnim hrvatskim čovjekom -što više, sve! - u domovini nego takvi iz vaše soc-elitističke kaste. Iz te činjenice proizlazi nakana da ga zavadite s hrvatskim iseljenicima, da se oni ne bi konačno ujedinili - i vas zavijeka dotukli.

Dok su se hrvatski iseljenici, u demokratskim i slobodnijim zemljama, okupljali oko svojih župa i kulturnih centara, od Melbourna do Vancouvera, Tito je slao svoje ubojice da ubije njihove prvake. Tada je Jurica piškio i kakio po "bacama," nemogavši shvatiti kako postoji Sinj - a kamoli Pariz u kojemu je ubijen Bruno Bušić.

Hrvatska himna smeta u Mesićevoj Hrvatskoj

Zaključio bih ovaj tekst osvrnuvši se na "slučaj" Bagalić. Vrlo je ironično (simptomatično!) što kolumnist Jutarnjeg lista nema volje (znanja? Intelektualnog poštenja?) razotkriti i objelodaniti, a kamoli osuditi, polustoljetni titoistički totalitariziram (što uključuje masovne zločine, dakako) - što ga, dapače, s istomišljenicima koordinirano rehabilitira i vraća na velika vrata; što je punom snagom uključen u re-Titoizaciji Hrvatske, a istodobno piše o "misticizmu" hrvatskih iseljenika - o "Disneylandu" u kojemu tobože hrvatski iseljenici žive, tako opisavši njihovo shvaćanje hrvatske svakodnevnice.

Rugati se hrvatskim iseljenicima, pa neka radili i ispade, a istodobno pretvarati Hrvatsku u Sjevernu Koreju (u izdanjima EPH-a je nemoguće pročitati ozbiljnu kritiku hrvatskog Kim Jong II - Mesića) je vrhunac vašega licemjerja i društvenog jednoumlja.

Shvaćam da vam sat otkucava, pa ste se sve bjesniji, ali iako je od Jurice - previše je.

Frano Budimlić