Jadovno i Šaranova jama (4/4)

Kutija sardina i jama

Nakon moga više od polustoljetnog druženja i promatranja podzemnih jamskih šupljina u kršu, vjerujem da sam stekao iskustvo u procjenjivanju njihova izgleda i nastanka. Na žalost, i druženje s umrlima ili žrtvama ubačenima u njih, poučilo me je što se sve događa s njihovim tijelima, bilo da se radi o jednom ili stotinama njih. Ako sada usporedim dubinu i veličinu jame Jazovke i broj nađenih tijela u njoj, te šupljinu Šaranove jame i onoga što je u njoj nađeno, te što je u njoj – kako po objavljenim zapisima kažu – završilo, tada vidim da ipak nešto nije u redu i da to ipak ne odgovara postojećim predodžbama! Radi objašnjenja poslužio bih se jednom trivijalnom usporedbom. Zamislite si, a sigurno ste i u svojoj ruci imali otvorenu konzervu s ribicama ili staklenu bocu s krastavcima. Vidjeli ste kako su oni posloženi u njima. Svjesni smo da je to slagala ljudska ruka - kao što je i ona, koja je u jame bacala (ne)osuđene ljude.

Bio sam na dnu jame Balinke iznad Plaškoga, koja je duboka preko 250 m. Dakle, radi se o dubini većoj od dvije visine zagrebačke katedrale. K tomu je širina i duljina donje dvorane ispod jamske vertikale čak veća od visine jedne katedrale! U njoj smo 1966. s britanskim speleolozima tražili ostatke nekoliko partizanskih heroja, koje su u nju bacili četnici iz okolice. Vjerujte mi, u ovu bi "jametinu" sigurno stale sve do sada nađene žrtve u jamama hrvatskog krša, ali zbog pada u tu veliku dubinu rijetko koja bi lubanja bila nađena cijela, a to vrijedi i za ostale kosti.

U postojeći nacrt Šaranove jame pokušao sam prema naznačenom mjerilu i veličini te širini prosječnog čovjeka "poredati" ili posložiti ljudska tijela kao što su – neka mi se oprosti na usporedbi - složene sardine i krastavci! Iako je to u surovoj stvarnosti neizvedivo, ali radi približnog odnosa određene mogućnosti i sada znanih činjenica, rezultat je bio sljedeći: posložena po vertikali, u nju bi stalo približno 1.800 - 2.000 ljudskih tijela. Ako bismo ih "naslagali" po horizontali, bacajući od otvora s uvjerenjem da će oni tako ležati i u jami, tada bi "stalo" od 1300 do 1500 ubijenih ljudi, sve uz uvažavanje postojećih proširenja i suženja u jami. Oscilacija od ove procjene može biti od 50 do 100 osoba. Moram, na žalost, upozoriti i na postojeći poseban način raspadanja ljudskog tijela kad ono nije zakopano u zemlji, što bi svakako "usporavalo" navodno ubijanje "na tvorničkoj vrpci”.

Ovaj mogući broj za Šaranovu jamu svakako se razlikuje od onoga koji se počesto navodi, a isto se svakako može reći i za mnoge druge jame-grobnice u našem kršu. Kada se kosti nakon desetljeća i "stalože" na dnu, na njih se s bokova ili stropa u jami prirodnim putem mogu obrušiti kameni blokovi te ih dodatno smrviti ili razbiti. Žrtve koje su bacane u nekad aktivan Tučić ponor u Gračačkom polju (dubok preko stotinu metara) možda bi se"nakupile" na prvoj stepenici tridesetak metara ispod razine otvora, ali bi ih prva poplava u polju odnijela u još veću dubinu, pa bi gornji dio jame bio ponovno "slobodan" za sljedeću skupinu tijela.

Opisujući do sada naše jame-grobnice i upozoravajući na pretjeran, senzacionalistički prikaz otkrića žrtava jame Jazovke, uvijek sam se zalagao za nužan pijetet ili suosjećanje u boli za onima koji su stradali na tako neljudski način. Zalagao sam se da se uz pomoć speleologa i stručnjaka patologa i forenzičara ispitaju i ostale dobro znane, ali i one premalo znane jame-grobnice, i da se obilježe potrebnim znamenjem. Svi oni koji se nalaze na njihovu dnu, na to mjesto su došli tuđom voljom, a jesu li su za nešto bili krivi, pitanje je na koje bi se također mogao dobiti odgovor. Iako mi je u pogledu Jazovke nakon mnogo godina konačno uspjelo doći do odgovora o stvarnom broju žrtava na njenom dnu, to nisam uspio i za ostale jame koje sam spomenuo u svojoj knjizi, a među njima je bila i Šaranova. Po mome sudu, zagonetka Šaranove jame i Jadovna mogla je - da je netko želio i omogućio - također biti razriješena. Na žalost, žrtve će i nakon sadašnjega dnevnopolitičkog uprizorenja vrlo brzo biti prekrivene ponovnim zaboravom! Najčešći razlog koji se navodi, jest pomirenje nekada zavađenih neprijatelja, odnosno njihovih sinova i unuka. Možda ima i onih koji misle i drugačije, ali su danas u manjini. Svakako treba misliti na sretniju budućnost. No u mojim poodmaklim godinama, iskustvo mi govori, da onaj narod koji ne poznaje niti poštuje svoju prošlost i na nju nije i ponosan, vrlo teško pronalazi siguran i ispravan put u svoju budućnost. A kao znanstvenik uvijek sam se u toku svog rada i javne djelatnosti pridržavao ove Einsteinove misli: «Ne činite nikada ništa protivno savjesti, čak ako država to od vas traži.»

Dr. Srećko Božičević
www.hdpz.htnet.hr