Jadovno i Šaranova jama: O žrtvama bez pijeteta (1/4)

Sredinom lipnja ove godine, u popodnevnim smo satima imali priliku čuti i vidjeti - prvo, na Novoj TV, a zatim i u večernjem Dnevniku prvog programa HTV-a, izlaganje "predsjednika-građanina" Stjepana Mesića pred otvorom Šaranove jame u blizini Jadovna na Velebitu. Moram priznati, kad sam to sve čuo i vidio, bio sam zaista neugodno iznenađen! Prvo, što mi se tog trenutka nametnulo kao pitanje, bilo je: kako i zašto je od oko stotinu i više meni znanih jama-grobnica diljem krša Hrvatske, odabrana sada baš ova na Velebitu, zašto su bili prisutni samo oni koje smo vidjeli, a ne i neki drugi, i zašto su ponovno iznesene poluistine i netočnosti o još jednoj nedovoljno istraženoj ljudskoj tragediji i učinjenim zločinima u ovom dijelu Hrvatske?

Kada sam prije nekoliko desetljeća prvi put dolazio do Šaranove jame, cesta je bila makadamska. Sada je naš predsjednik dolazio od Trnovca u Ličkom polju asfaltiranom cestom i, pješačeći nešto više od dvadesetak metara od ceste, došao je do ograđenog otvora ove jame. Je li bio i u samom Jadovnu, na mjestu gdje je nekad bio ustaški logor, nisam vidio iz TV-priloga. Svakako me zanima, je li mu netko od savjetnika ili "organizatora" prikazanog "happeninga" kazao, da su tim nekad makadamskim putem, samo četiri godina kasnije, 1945., do jame dolazili i kamioni iz Gospića, koje su vozili partizanski borci? Prema onome što sam čuo - očito nisu! Dakle, nisu u jami samo žrtve ustaša, nego i žrtve partizana! Dok su godine 1941. egzekutori bili ustaše, godine 1945. to su bili partizani ili njegovi «antifašisti» s trorogom kapom, na kojoj je bila crvena petokraka zvijezda!

Koliko sam razumio, predsjednik je uz jamu sada bio radi događaja iz 1941. godine te se zgražao nad događanjem iz tog doba… Partizanske žrtve nije spominjao. Nazočni povjesničar dr. Ivo Goldstein je, vjerujem, sigurno bio u prigodi (još jednom) pročitati podatke iz literature skopčane s logorom Jadovno. Da je to učinio, tada bi i njegov komentar bio sadržajniji i točniji nego što je bio predsjednikov. Vjerujem da nije zaboravio ni svoju izjavu iz 1990., da je na Jadovnu završio i život njegova djeda, uz niz drugih Židova. Saborski zastupnik Milorad Pupovac mogao se je također zainteresirati za činjenice, koja su poznate pripadnicima srpske manjine u Ličko-senjskoj županiji, pa bi bio bliže istini o događajima u Gospiću i one kasnije, 1945. godine! Ne znam na koje se speleologe pozivala splitska etnologinja dr. Vesna Čulinović-Konstantinović, kad je ustvrdila da je debljina kostiju ubačenih žrtava čak 5 metara, a ne ona koju je još 1962. utvrdio speleolog Tihomir Pajalić u "Našim planinama”: 1,5 metara.

Vjerujem da je netko od organizatora ovog "druženja", ako mu je bilo do istine, mogao angažirati jednog od suvremenih speleologa, da "izvidi" stanje na samome dnu jame i da vidi s koliko su sada smeća prekrivene kosti nevinih žrtava u ovoj jami-grobnici? U reportaži o Jadovnu kamera nije prikazala ni kako danas izgleda to mjesto ustaškog logora iz 1941. godine i postoji li tamo ploča kao spomen na ljudske žrtve? Čitajući napisani tekst, predsjednik Mesić je iznio začuđujuću konstataciju, da se ovdje dogodio prvi holokaust u Europi. To, na žalost, nije jedina njegova neprimjerena izjava, a sigurno nije ni zadnja kojom će usrećit svoj narod. Nakon što su prikazani kadrovi i puštene izjave spomenutih uzvanika, uslijedio je na prvi pogled neočekivani prizor razdraganih povika i pjevanja s bocama i čašama rakije i vina, u rukama skupine razdraganih plesača, odnosno prikaz pravoga "derneka". Nisam mogao povjerovati, da se to događa uz jednu otvorenu grobnicu nad ostatcima žrtava davno učinjenog zločina!

Zar nitko od nazočnih tzv. antifašisti ili samih organizatora uz ovo "visoko" državno izaslanstvo nije osjetio potrebu za nužnim poštovanjem ili pijetetom prema umrlima, nužnost dostojanstva na tome grobnom mjestu? Da sam čuo zbor ili orkestar s nekom žalobnom arijom i vidio zapaljene svijeće, uz vijence i naklon u počast umrlima, shvatio bih da je to pravi i ispravan način na koji se sa zločinom ophodi čovjek dvadesetprvog stoljeća, koji iskreno ne priziva mržnju i osvetu, jer zaista želi da se slični zločini ne dogode više nikada nigdje, a napose ne na našim hrvatskim prostorima. Objašnjenje za ovo "događanje naroda" već idući dan je ponudio don Živko Kustić u kolumni jednoga dnevnog lista, komentirajući kad se zbio prvi holokaust u nas. Bila je to pouka građaninu-predsjedniku i svima ostalima, u nepreglednome moru laži koje se svaki dan valja s jedne i s druge strane, kako se komu prohtije ili zatreba...

dr. Srećko Božičević
www.hdpz.htnet.hr