Političke prilike srednjovjekovne Bosne (5/6)

Pad Bosne

Spahije - elitna turska konjica

1463. je godina konačnog pada Bosne pod Turke. No, malo je poznato da se tadašnja još mlada i vrlo nesigurna kraljevina opirala navali napadača od početka XV. stoljeća. Naime, mnogi europski vladari i moćnici dugo su ignorirali opasnost od Osmanlija kao od sile koja će, ako ugrozi temelje hrvatskih zemalja i vojvodstava, ugroziti i same temelje Europe. Koliko je strateški važan bio prostor Bosne govori i to da je njenim osvajanjem rukovodio sam sultan Muhamed II. To je trebalo biti novo uporište islama iz kojega će se širiti buduće vojne operacije i na sve ostale kršćanske zemlje.

Sultan Muhamed II.

Znajući složenost terena ali i njegovu potencijalnu korist ako se osvoji, Turci su ogromne napore uložili da preplave zemlju. Upoznati sa slabim stanjem vojske bosanskog kralja i razjedinjenošću koja je vladala među banovima i velikašima…, Turci su bivali još hrabriji kada bi upadali u centralne dijelove zemlje.Mnogi se spašavaju bijegom tako da na kraju i sam kralj Stjepan Tomašević pokušava da bježi u donekle sigurne hrvatske krajeve (Dalmacija, Slavonija, te na sjever Hrvatske), ili sve do Gradišća u Austriji. No Tomaševića turski vladar i zapovjednik Muhamed II. uspijeva zarobiti. Na kraju, po predaji, biva ubijen putem lažnog obećanja o puštanju nakon predaje. Treba naglasiti kako su u kraćem razdoblju; točnije u godinama pada bosanskog kraljevstva postojali i svojevrsni ''satelitski - turski bosanski kraljevi'' poput Matije Kotromanića ili Matije Vojsalića iz roda Vukčića. Njih je turski sultan imenovao za kraljeve kako bi njihovim podaništvom učvrstio svoju vlast u Bosni. Isto je bila i djelomična praksa sa Ugarske strane (velikaš i Korvinov podanik Nikola Iločki), no navedeni potezi su bili ''kratkog daha'' s obzirom na neisplativost i nepouzdanost takvih političkih igara na duži rok.

1493. godina je tame i tuge za hrvatsko plemstvo! Na Krbavskom polju gine oko 10 000 Hrvata, ponajboljih velikaša i odabranih vojnika, jednom riječju cvijet starog hrvatskog plemstva… Katastrofa se ukazala na obzoru u obliku krvave zore i lešinara u zraku koji su kružili iznad velikog polja u susjednoj Lici. Činilo se da ove maloazijske konjaničke skupine pod ratnom zelenom zastavom polumjeseca i zvijezde, ništa ne može zaustaviti. Kako idu godine, postupno stradava i kontinentalna Hrvatska te dijelovi Mađarske. Situacija se donekle stabilizira sredinom XVI. stoljeća kada obranu preuzima Nikola Šubić Zrinski Sigetski.

Poznati prikaz Otona Ivekovića – Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta

Seobe zastrašenog puka će trajati još skoro dva stoljeća kako turski zulum (ar., tur. – nepravda, nasilje, bezakonje, teror…), postaje sve jači a osvajači nemilosrdniji prema onima koji ne žele izdati svoje vjere. Riječ je o desetinama i stotinama tisuća izbjeglica kroz mnoga razdoblja. Brojni su se naselili zapadnoj Ugarskoj i Austriji, Češkoj, Slovačkoj i drugdje, tako da tamo nalazimo mnoge hrvatske nazive sela, crkava i sl. Na mjesto raseljenih i protjeranih iz Bosne dolaze Vlasi ili tzv. Martolozi (tek kasnije nazvani Srbi) iz Smedereva i Beograda.

Inače, oni koji bi prešli na tuđu vjeru i time izdali svoju pravu, od obje strane bi pogrdno nazivani poturi. Iz tog doba vjerskih i nacionalnih sukoba postoji izreka - …u Turčina krvi do koljena, u potura do lakata! - želeći time naglasiti kako su oni koji bi prešli na drugu stranu uvijek morali dodatno naglašavati svoju pripadnost jer nisu bivali istinski jedno niti drugo. Ipak, na one koji prihvaćaju islam gleda se ponekad naklono; oni čak zadržavaju sva prava, velikaši i zemlju a seljaci su slobodniji što nisu imali u prijašnjim uvjetima. Masa je hrvatskog življa prešla na islam da bi preživjela mada se u narodu nikad nije izbrisala pripovijest o sramoti onih što izdadoše svoje vjere pradjedovske. Zemlja je brzo pala pod naletom mnogobrojne i moderne turske vojske samo se sjeverozapadno dio Bosne uz rijeku Unu opirao najdulje, do 1593. kada Turci zauzimaju Bihać. Preživjeli branitelji Bihaća su kasnije naseljeni u okolici Zagreba.

Bosna od X. do XVI. stoljeća

Vratimo se na Bosnu… Kraljica Katarina, druga žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.), kći je glasovitog hercega Stjepana Vukčića Kosače, gospodara Hercegovine. Posredstvom svoga brata hercega Vladislava, ona se preko Dubrovnika lađom uspjela prebaciti u Italiju, dok su joj djeca ostala zarobljena pod gradom Jajcem te odvedena u Carigrad, i tu su prevedena na islamsku vjeru. Katarina je u Rimu boravila pod zaštitom pape i hrvatskog gostinjca sv. Jeronima kojemu je ostavila mnoge vrijednosti. Pokopana je u Rimu u staroj rimskoj crkvi S. Maria d' Aracoeli oporučno ostavivši Bosnu papi da se poslije mogućeg oslobođenja od Turaka opet vrati narodu hrvatskom. Njena rodna Humska zemlja ili Hercegovina, opirat će se još nešto dulje za razliku od Bosne, no i nju će ubrzo sustići opasnost sa istoka (1482. godine) kojoj je znatno pridonijela stalna nesloga te borba za prevlast između brojnih kršćanskih velikaša. Do kraja druge polovine XV. stoljeća proces pada bit će uglavnom završen. Hrvatske tj. kršćanske čete držat će se samo u krajevima oko utvrđenih gradova poput Dubrovnika, Splita, Šibenika, Zadra, Bihaća, Siska, Zagreba i određenim dijelovima Slavonije. Islamska vladavina zahvaća u XVI. i XVII. stoljeću gotovo čitavo nekadašnje hrvatsko etničko područje izuzevši uske dijelove zapadne Hrvatske od Drave do mora. Treba napomenuti kako se kroz čitavo vrijeme turske (osmanlijske) vladavine nije zaboravljalo da je primjerice, područje oko rijeka Une i Sane uz tvrdi grad Bihać sve do kraja XVI. stoljeća pripadalo dijelu uže Hrvatske. Otud je za to područje potekao te se dugo i održao naziv ''Turska Hrvatska''. Taj naziv nestaje iz političke, znanstvene i diplomatske terminologije tek nakon okupacije BiH od Austro-Ugarske.

Upadi turskih trupa ići će daleko sve do prostora današnje Slovenije i Beča. U Bosni, Turci polako ali sigurno osnivaju tzv. bosanski pašaluk u koji su doslovno strpali i podjarmili sve one i sve ono što nije islamskog podrijetla. Stanja ljudskih sloboda na tim prostorima samo su misaona imenica i biti će još četiri stoljeća. U tom slučaju, više je riječ o potpunoj i namjernoj dehumanizaciji (odljuđenju) nemuslimanskog stanovništva, nego o nekakvim mogućim slobodama i pravima. Tegobe naroda olakšavat će uvelike samo svećenstvo u vidu moralne podrške te kakvog–takvog obrazovanja (uglavnom red sv. Franje Asiškog). Franjevcima je naime - Mehmed el Fatih darovao ahd-namu fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine... te ferman sultana Bajazita II. iz 1483., kojim se štite prava franjevaca i katolika - bio dopušten rad i djelovanje na prostoru Bosne i Hercegovine kako su od sultana uspjeli isprositi povelju koja im je jamčila određene slobode rada i kretanja. Iako im se to kasnije mnogo puta negativno spočitavalo kao podilaženje i podanički mentalitet (pa i danas od strane nekih pojedinaca ili autora) nesumnjivo je kako su učinili mnogo na održanju preostalog katoličkog življa na spomenutim prostorima.

Pogled na kraljevski grad Jajce i dijelom toranj crkve sv. Marije. Ovaj grad je među posljednjima pao u ruke turskih okupatora 1527. god. Predstavljao je vrlo važnu stratešku točku kojom se ujedno štiti Split i dobar dio Dalmacije.

Matej Škarica
http://povijest.net