Od Šibenika do New Yorka – „bez šolda“

Bilo je to početkom 20. stoljeća kad se iz Hrvatske i drugih zemlja srednje i južne Europe masovno išlo tražiti sreću u Americi. Išlo se iz potrebe - iz želje za kruhom i slobodom, vjerovalo se onima koji su prodavali ne samo putne karte nego i „maglu“, išlo se jer „svi idu“, a išlo i samo da se ide.... Tjelesno dobro razvijen, okretan i bistar momčić Božo Gicano iz Šibenika je gledao kako ljudi iz njegova mjesta svakodnevno odlaze u tu bajoslovnu Ameriku. Njegov stariji prijatelj Srećko (vjerojatno rođak) već je bio u New Yorku, gradu koji je služio kao vrata tisućama novodošljaka na novi kontinent i u novi život. Naravno, i Božo je sanjao kako će mu život biti sretan i lijep u tom velikom i bogatom svijetu, te čvrsto odluči poći preko oceana. Njegova upornost i dobra sreća su ga na neobičan način dovele do željenog cilja. Božino putovanje postade čak i atrakcija za novinare. O njemu New York Times objavi članak na temelju kojeg su ove crtice i napisane.

Božin prvi pokušaj odlaska u svijet završio je neuspješno. Naime, radi njegove upornosti, otac mu je jednog dana dao 100 forinti i svoj blagoslov, i dečko krene u Ameriku, ali se Božo ubrzo vratio doma. Navodno ga je netko pokrao prije nego je stigao do mjesta polaska u daleki svijet. Ostade praznih džepova, pa kamo će nego ćaći i materi. Tko zna, možda je mali negdje novac i potrošio čim je kliznio ispod očeve kontrole. Bilo kako bilo, novaca više nije bilo, a Boži se išlo u svijet. Zato se on odluči prošvercovati do Amerike. Mora da je mali bio „na vraga umetnut“! Nekako se dočepa Trsta i tu se potajno ukrca na istoimeni brod do Aleksandrije u Egiptu. Ali šta će on u Egipatu, on je pošao u Ameriku! U Aleksandriji se prošvecuje na brod Fabyan i stigne u Liverpool u svibnju 1902. Znao je Božo odakle brodovi redovito plove u New York. Tu se nekako provuče bez karte na brod Saxonia, koji je polazio u New York. Ali, na nesreću, otkriju ga i izbace s broda. Dvadeset tegobnih dana je Božo proveo u Liverpoolu črkajući sretan trenutak. Možemo samo zamisliti kako mu je bilo samu i bez „kinte“ u džepu u tuđem svijetu, ali velika želja za Amerikom mu je zasigurno pomogla izdržati sve nezgode.

Božin drugi pokušaj ukrcavanja bio je sretniji: nekako se prošvercao na Umbriu, tada jedan od najvećih i najpoznatijih putničkih brodova koji su redovito plovili od Liverpoola do NewYorka i natrag. Ukrcao se u pola noći 13. lipnja 1902., dan prije nego je Umbria zaplovila preko Atlantika. Božo se sakrio u kotao pomoćnog motora („donkey engine“) koji se upotrebljavao za destiliranje vode, ali samo u rijetkim slučajevima. Božo je imao sreću da do takve potrebe nije došlo, jer da jest, to bi ga stajalo života. Ipak je netko od putnika znao da je on na brodu i gdje se sakrivao, te mu je donosio komadiće kruha i kavu da bi preživio. Je li to bio neki naš Jure, Mate, Ante... kome se Božo povjerio, tko zna. Šestog dana plovidbe, na pučini Atlantika, jedan od brodskih inžinjera slučajno otkrije Božu u mračnoj i vrućoj kotlovnici. Po izlasku na palubu, zamazanu i poderanu, netko od putnika mu je čak darovao odijelo, da momak pristojno izgleda. Kad ga je uprava broda počela ispitivati nitko ga nije razumio niti su znali kojim jezikom govori. Što će od njega nego ga povesti dalje, ta ne će ga baciti u more. I tako naš Božo besplatno stigne do cilja, u New York, gdje ga predadoše službenicima imigracijskog centra na Ellis Islandu, kroz koji su tad prolazile na stotine tisuća imigranta godišnje.

Božo se sad našao u rukama onih koji odlučuju hoće li zakoraciti u zemlju o kojoj je sanjao ili će ga vratiti odakle je i došao. U prvim trenucima su pomislili da je Mađar. Ali, na Božinu sreću, tu se ubrzo nađe imigracijski inspektor George E. Schubert, koji otpočne s njim razgovarati i, na radost Božinu, Schubert veli kolegama, nije ovaj dečko Mađar, nego je došao iz Šibenika u Dalmaciji, iz grada u kojem sam i ja rođen. Kakva slučajnost i sreća! Od tog trenutka sve se odvijalo brzo i dobro. Božine su se želje ispunile bolje nego je i sanjao. Kad je šef ureda na Ellis Islandu, gospodin Williams, čuo priču o Božinu putovanju i da je pošao prijatelju Felixu/Srećku/ Gicanu u New Yorku rekao je da ovakav dečko, nakon tolikih napora da bi stigao u Ameriku, zaslužuje da ga se odmah pusti otići njegovu prijatelju Srećku i da može slobodno ostati u Americi.

Ali Božo nije imao Srećkovu adresu. Jedino je znao da živi u New Yorku. Ali Gospodin Schubert je znao za naseobine hrvatskih imigranata u gradu, a jedna od njih je bila i naseobina Dalmatinaca u Harlemu. U roku od sat vremena Schubert je pronašao gdje Srećko stanuje, te povede Božu vlakom od Treće avenije do 111. ulice, zatim su pošli pješice do zgrade broj 2099 na Drugoj aveniji i na trećem katu nađu na okupu skupinu imigranata. Kad su se došljaci pojavili na vratima, onaj najkrupniji među iznenađenim „domaćinima“ skoči, te sav uzbuđen počne vikati: „Božo, Božo“ i objeručke zagrli novodošlog „Amerikanca“. Možemo samo zamisliti Božinu radost da je nakon toliko muke i „snalaženja“ mogao zagrliti svog prijatelja Srećka u dalekom New Yorku, kamo se uputio iz rodnog im Šibenika bez novčića u džepu. Je li Božu sreća pratila u Americi kao što ga pratila do Amerike, ostaje zagonetka.

Ante Čuvalo - Chicago