Zašto je nemoguća lustracija?

'Lustracija' je nezgrapna riječ koja se uvriježila među protivnicama i žrtvama bivšeg jugoslavenskog režima. Ta je riječ prilično nejasna, a u običnom govoru ona podrazumijeva moguće političke čistke bivšeg komunističkog kadra iz javnih službi u Hrvatskoj. U ostalim zapadnoeuropskim jezicima ona se uopće ne rabi. Englezi doduše imaju riječ 'to lustrate' ali ona se ne rabi u smislu dekomunizacije. Englezi rabe riječ 'to vet' za postupke uklanjanja nepoželjnog ili kriminalnog kadra iz javnih službi. U francuskom jeziku postoji doduše identična riječ 'la lustration', međutim francuski mediji nikada ju ne rabe za političke čistke, Francuzi imaju staru, isprobanu i jasnu riječ 'l' épuration' ('čistka'), koja je odnijela 1944. i 1945. godine živote 40.000 francuskih nacionalista i simpatizera nacional-socijalističke Njemačke, odnosno utjecala na život sveukupno 1,5 milijuna Francuza. Sama etimologija riječi lustracija potječe od latinske riječi lustratio et lustrum što je bio simbol jednog religioznog žrtvenog čina u starom Rimu. Riječ lustracija prilično je nezahvalna, te bi stoga bilo bolje rabiti ju u pravnom hrvatskom rječniku riječ "dekomunizacija" budući da ta riječ ima jasnije političko značenja kod većine puka u Hrvatskoj. Pojam lustracije i dekomunizacije jedna je stvar, no njihova pravna praksa sasvim je druga stvar - i praktički neizvodiva u Hrvatskoj. Zašto?

Odmah se postavlja pitanje kako i u kojoj mjeri pravno pokrenuti dekomunizaciju. Kojim kronološkim redom? Od 1941? Od 1945? Od 1971? Od 1991? Koje slojeve hrvatskog stanovništva i koje struke ona mora obuhvatiti? Koliko duboko ona mora zadirati? Moraju li žrtve moguće lustracije, tj. dekomunizacije, biti samo članovi bivše KPH ili, pak, njihovi pomagači - od kojih većina njih nikada nisu bili članovi KPJ ili KPH, ali koji su igrali bitnu ulogu u intelektualnom, diplomatskom i medijskom legitimiranju jugoslavenskog komunističkog terora? Želja velikog broja Hrvata za dekomunizacijom Hrvatske dobrim dijelom temelji se na rezoluciji Europskog vijeća (1481.) od 3. veljače 2006., koja oštro osuđuje komunističke zločine. No ta rezolucija nije pravomoćna. Za tekst rezolucije glasovalo je 99 europskih zastupnika, a protiv teksta rezolucije 42 zastupnika. Nakon toga bilo je dosta medijskih službenih i neslužbenih svađa i kritika povodom donošenja rezolucije, pogotovo od strane Rusije, kao i kod brojnih ljevičarskih i liberalnih intelektualaca diljem Europe.

Hrvatski identitet: Politička šizofrenija

Pustimo na stranu Bašćansku ploču i glagoljicu ili lijepo sinje more, ili fantazme o ulasku u bogatu Europsku uniju. Prije svakog mogućeg ulaska u neku supranacionalnu zajednicu Hrvati moraju prepoznati svoj identitet. Je li Hrvatska zasnovana na načelima antifašizma ili načelima antikomunizma? U sadašnjoj situaciji Hrvatska je tipična šizofrena zemlja. S jedne strane Ustav Hrvatske jasno kaže da je Hrvatska zasnovana na 'tekovinama antifašizma' - a ne na tekovinama antikomunizma. S druge, pak, strane, Hrvatska i njezini političari od 1990.godine, rabe službeno veliki broj znakovlja i odličja, a njihov javni govor djelomično je preslik bivše NDH, (valuta, lente, ordeni, neki arhaični izrazi, itd). Kada bi Hrvatska također odlučila uvesti i antikomunističke obrasce u svoj ustav, onda bi to odvelo cijelu političku klasu Hrvatske, bez obzira na stranačku pripadnost, u kompletnu međunarodnu izolaciju. U današnjem neoliberalnom, globalističkom sustavu vrlo je poželjno sebe deklarirati antifašistom, a ne antikomunistom. Konačno, najdosljednije pristaše i teoretičari antikomunizma bili su fašistički i profašistički intelektualci i političari u 20. stoljeću.

Usprkos svojih neoliberalnih salto mortala i podložnosti ukazima Europske unije, Hrvatska je i dan danas pod stalnom paskom i povremenim opomenama od mogućeg skretanja u 'desni nacionalizam'. Stoga pučki rečeno, hrvatska politička klasa mora biti 'papskija od pape' i stalno isticati svoje antifašistički pedigree. A to automatski dovodi do relativiziranja topografije smrti, bilo u Teznu, Zemunu, Kočevskom Rogu, Kikindi, Macelju, itd. Slična je stvar u Njemačkoj, zemlji koja mora biti demokratskija od demokratske Finske ili Belgije. U Njemačkoj već nekoliko godina traje na saveznoj razini snažna službena kampanja protiv 'desničarenja', a sama riječ 'Rechtsradikale' ('radikalni desničar') poprimila je u njemačkom pravosuđu gotovo kriminalno značenje. U današnjem međunarodnopravnom okružju vrlo je malo riječi, gotovo ništa, o zločinima komunista. Za to postoje i objektivni razlozi. Komunisti su bili glavni saveznici Zapada u borbi protiv nacional-socijalizma i fašizma. Govoriti danas na sav glas o komunističkim zločinima na Zapadu, znači odmah postaviti i pitanje što je Zapad znao, a što nije o komunističkim zločinima. A znao je mnogo toga.

Politika: Umjetnost slučaja

Prve lustracije i političko-intelektualne čistke nisu započeli Sovjeti, već zapadni saveznici pri kraju Drugog svjetskog rata. Pobjednici Amerikanci, u rujnu 1944., uz znatnu pomoć, francuskog antifašističkog pokreta otpora, započeli su u Parizu drakonsku kampanju uklanjanja književnika, novinara, profesora, akademika sa javne scene, a koji su bili vezani za pobijeđenu profašističku vlast (Petain-Laval) u Francuskoj od 1940. do 1944. U Njemačkoj, u ljeti 1945., prvi na američkoj meti čistka i likvidacija, i to prije samog suđenja nacional-socijalističkim prvacima u Nurenbergu, našli su se nastavnici, novinari i profesori, koji su obvezno morali ispuniti posebne upitnike (Fragebogen). Milijuni ljudi, prvenstveno visoko školovani, ostali su bez posla - da bi nekoliko godina kasnije, početkom hladnog rata, bili žurno rehabilitirani (Caspar von Schrenck-Notzing, Charakterwäsche, 1963). Amerikanci su za vrijeme hladnog rata, znali iskoristiti vrhunski obavještajni rad bivšeg visokog nacional socijalističkog ureda u Berlinu, a kasnije i u Grazu, tj. Wannseeinstitut SD. Za vrijeme rata taj se je institut koristio radom bivših njemačkih akademika i intelektualaca SS-ovaca, pod vodstvom mladog pravnika, general majora Waltera Schellenberga (1910-1952), a koji je za vrijeme Hitlerove Njemačke zapošljavao stručnjake iz cijele istočne Europe, i koji su detaljno studirali komunističku psihologiju.

Metode 'upitnika' i 'anketa' i naknadnih likvidacija ustaških i proustaških intelektualaca, kopiraju od zapadnih saveznika, ali u mnogo represivnijem obliku i rani hrvatski komunisti. Krajem 1945 g., hrvatski komunisti uvode slične 'upitnike' za sve hrvatske intelektualce. (Vidi Zoran Kantolić, Hrvatski institut za povijest, Review of Croatian History, 2005, br.1), prilikom čega je likvidirano veliki broj hrvatske inteligencije. Odatle i dugogodišnja šutnja i toleriranje zapadnih saveznika i današnje Europske unije recikliranih komunista koji su danas na vlasti od Baltika do Balkana, uključujući i Hrvatskoj. Političarima u Bruxellesu ili Washingtonu više je odgovaralo nakon hladnog rata imati posla s bivšim jugoslavenskim komunistima nego sa srpskim ili hrvatskim nacionalistima. Kondicionalno rečeno, da je hladni rat završio u vrućem ratu i da je 1989. g uistinu došlo do vojnog sukoba između SAD i SSSR-a, tada bi Amerika upotrijebila sve raspoložive antikomunističke, a u Hrvatskoj i proustaške snage, da svrgne komunizam. Kondicionalno i hipotetski rečeno, tada bi svi hrvatski komunisti i njihovi simpatizeri u medijima, akademijama i visokim školama, doživjeli istu sudbinu kao što su ju nedavno imali intelektualci Baath stranke bivšeg predsjednika Sadama Huseina u Iraku 2002.g. Ili bi izgubili glavu ili posao. Donekle je tu fenomenologiju slučajnosti u povijesti dobro opisao i shvatio pokojni Franjo Tuđman. Jedna je bila vrsta te deuma u zagrebačkoj katedrali 10. travanja 1941., a sasvim je druga vrsta bila te deuma 10. travnja 1945. Heroj u povijesti često postaje nitkov.

Psihološki fenomen - homo iugoslavensis

A tko od hrvatskih nacionalista nema nekog u rodbini tko nije bio u partizanima? U konačnici i Simo Dubajić i neki Hrvat partizan iz Imotske krajine, služili su istoj stvari i istoj ideji. Ako se već sudi jednom, zašto ne suditi drugom? Krenimo redom. Koliki je broj bivših komunista koji danas sjede u HDZ-u ili SDP-u? Golem. Natprosječno visok. U hrvatskoj diplomaciji najviše rangirani diplomati su ili bivši jugoslavenski novinari ili bivši jugoslavenski diplomati. Postoji u kuloarima uzrečica da je MVP postalo mjesto za recikliranje bivših jugoslavenskih novinara doušnika, ili lirski rečeno bivših "inozemnih dopisnika". Tim pojedincima itekako je važno očuvati hrvatsku samostalnost. Zvuči abnormalno i kontradiktorno, no uz malo logičnog razmišljanja potpuno je ta teza ispravna. Sinekure koje danas uživaju djeca oznaša, udbaša ili enobejca u hrvatskoj javnom životu, diplomaciji i novinstvu, nisu mogli sanjati u bivšoj Jugoslaviji. Svi hrvatski komunisti znali su vrlo dobro da je i za najmanji putni nalog, za najmanju politički uvodnik u bivšem Večernjaku ili bivšem Vjesniku ili u udbaškoj ekspozituri ex-Tanjugu, trebalo dobiti mig čaršije. Mali Ivica Račan ne bi vidio nikada velikog svijeta da je ostala Jugoslavija na zemljopisnoj karti. Na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, znači u glavnim središtima javnog mnijenje, velik broj profesora ljudi su čiji su roditelji prekaljeni NOB prvoborci A kamo s njima? Lagano je njih ilustrirati, ali ih je nemoguće lustrirati.

Jedan slučaj: 1984. g., za Mirka Sunića, bivšeg pravnika i Mirnu Sunić, profesoricu, državni komunistički tužitelj u SR Hrvatskoj, Anto Nobilo, traži visoke zatvorske kazne. Mirko dobiva 4 godine a Mirna 10 mjeseci, i to po Krivičnom zakon čl. 133. U isto vrijeme Tomislav Sunić, u vrijeme kad je Budimir Lončar bio savezni sekretar za vanjske poslove SFRJ-a, dobiva politički azil u SAD. Ovakvih slučaja ima na stotine na tisuće i na stotine tisuća ako se uzme u vid kronologija vremena od Tezna do Tuđmana. ( Mirko Sunić, Moji inkriminirani zapisi, Krešimir naklada, 1996). Ako već idemo nekim slijedom, i sam Tuđman imao je visoku poziciju kao komunistički general u Beogradu, i to u vrijeme najjače komunističke represije. Ako on tada nije znao za Bleiburg, tko je onda trebao znati. A kamo s njim? Svaljivanje krivnje na 'onog drugog' tipičan je dio komunističkog duha, koji je i dan danas živ u javnom i poslovnom životu Hrvatske kao i u hrvatskom pravosuđu. Riječ je o jednom patološkom jezičnom tiku koji se vuče iz vremena Titovih čistki. 'Ne nisam ja'! 'On je!' 'On je kriv'! 'On je!' Često se zaboravlja da komunizam nije imao svog najljućeg neprijatelja u Katoličkoj crkvi ili uvijek izmišljenim ustašama, nego u samom sebi, što svjedoče vječita međusobna klanja i međusobna podmetanja, od Informbiroa do Proljeća. Ovdje možemo postavit i jednu ozbiljnu tezu: Jesu li za rat 1991. u bivšoj Jugoslaviji krivi bivši komunist Hrvatske i Srbije? A što ako je rat inscenirala UDBA? Kako to da su i Tuđman i Milošević imali velik broj bivših komunističkih obavještajaca oko sebe - a i sami su nekoć bili članovi KPJ-a? Kakav bi bio razvoj događaja u Jugoslaviji da su na vlasti bili 1990. visoko obrazovani Srbin dr. Milan Stojadinović i Hrvat dr. Vlatko Maček. Evo idealne teme stvorene za povjesničare, sociologe i forenzičare.

Najveću krivicu snosi hrvatska dijaspora. On je učinila kobnu pogrešku. Svoju ogromnu materijalnu i vojnu pomoć morala je diskretno uvjetovati micanjem starog komunističkog kadra i svojim masovnim povratkom u domovinu. Time bi se stvorio jedan sociobiološki balans koji bi znatno umanjio današnje napetosti medu Hrvatima i današnji latentni psihološki građanski rat. Ovako u današnjim okvirima svaka moguća lustracija hrvatskog javnog života logistički je neizvediva jer bi podrazumijevala ogromnu smjenu stanovništva i neminovni građanski rat. A niti taj scenarij nije isključen. Cijeli fenomen tzv. lustracija nije ništa novo u povijesti. I nakon pada Napoleona, tijekom Restauracije, francuski kralj Louis XVIII. morao je uzeti i dati kruha velikom broju Napoleonovih simpatizera (demi soldes) jer je znao da mu inače prijeti kaos i terorizam u Francuskoj. I Franco je 1945 g. bio lukav pa je podijelio penzije poraženim španjolskim republikancima. Pametni političar traži pomirbu upravo tako da dade dobru poziciju svom dojučerašnjem krvnom neprijatelju. Pa neka se protivnik onda dokaže! No slučaj i slučajnost imaju svoje kozmičke zakone koje su nedokučive ljudskom razumu. A i rumunjsko-francuski filozof Emile Cioran dobro je pisao da ima više istine i pravde u alkemiji ili utrobama rimskih gusaka nego u svim modernim naklapanjima o demokraciji, pravdi, sreći i blagostanju.

Tomislav Sunić
Hrvatski list