Otvoreno pismo biskupa Josipa Mrzljaka svome ocu, nestalom 1945. u Vukovaru

U utorak, 7. travnja mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup sa suradnicima obišao je grobište "Na sepu" kod Gornjeg Hrašćana u župi Macinec. U pratnji biskupa bili su mons Ivan Godina, biskupov tajnik marko, vlč. Stjepan Markušić, macinski župnik, te članovi Društva za obilježavanje grobišta Stjepan Jovan, Zvonimir Trupković i Franjo  Talan te ekipa novinara. Krenulo se u obilazak "otvorenog" grobišta od naselja Trnovec, a nakon što je biskup upoznat s postupcima koji su poduzeti da se zaustave radovi na rekonstrukciji i istraži grobište put kroz polje, uz nasip - grobište, nastavljen je sve do spomen križa gdje su nam se pridružili predstavnici Općine Nedelišće, te članovi Društva iz Čakovca, Josip Kolarić, Mario Marcijuš i ostali, kao i ekipa HTV-a im novinaraka Glasa koncila Jasminka Bakoš Kocijan. Kod spomen križa su zapaljene svijeće, a molitvu za žrtve poubijane u lipnju 1945. godine predvodio je biskup, mons. Josip Mrzljak. Nakom molitve uputili smo se do crkve u Macincu gdje je u 18 sati biskup predvodio misno slčavlje i održao propovijed, a koncelebraciji su se pridružili fra Stanko Belobrajdić, gvardijan franjevačkog samostana iz Čakovca i vlč Josip Drvoderić, župnik župe Sveti Martin iz Donje Voće, iz Gornjevaraždinskog dekanata. U nastavku donosimo pismo biskupa Josipa Mrzljaka tati koji je «nestao» u Vukovaru 1945. godine.

Otvoreno pismo mons. Josipa Mrzljaka, varaždinskog biskupa svome pokojnom ocu, koji je 1945. «nestao» u Vukovaru

Dragi tata!

Prvi put u životu pišem Ti pismo. Nažalost ni Tvoj lik nije mi ostao u sjećanju. Imao sam tek godinu i nekoliko mjeseci kad su neki ljudi, koji su se nazivali «osloboditelji», učinili da «nestaneš». Dogodilo se to u Vukovaru, u mjesecu svibnju 1945. godine. Odveli su Te kao i mnoge druge u nama «nepoznato», ali njima sigurno dobro poznato. Nikada nam nisu htjeli reći na koji ste način «nestali», pa i dan-danas u ovoj prvoj godini stoljeća i tisućljeća mi to još uvijek ne znamo. Samo su nam kasnije tvrdili i napismeno da vas nema i ispod toga napisali «Smrt fašizmu-sloboda narodu». I tako smo nastavili živjeti u «slobodi» mama i ja i sestra koja se je rodila par mjeseci nakon Tvoga «nestanka». Ta «sloboda» je bila tako velika da se nismo usuđivali previše pitati kako ste vi to «nestali». Takva pitanja su bila opasna i zato smo otišli iz Vukovara u Tvoj i mamin rodni Krašić.

Nakon pedeset godina Vukovar doživljava sličnu sudbinu, kakvu ste doživjeli Ti i mnogi Tvoji znanci i prijatelji. I opet mnoge obitelji, mnoge majke i supruge, mnoga djeca pitaju se i traže svoje»nestale». Pitamo se: može li čovjek nestati? Tko je uopće izmislio za ljude tu riječ: «nestati»?

Ne slažem se! Protestiram!

Vičem: Ne, čovjek ne može nestati!

Ljudska zloća može izmisliti nestanak čovjeka. Čovjek krvavih ruku i savjesti koja ga progoni želio bi da «nestanete», da vas nema, da vas nitko ne spominje. I za vrijeme «slobode» kao da im je to i uspijevalo. Samo se potajice o vama govorilo, i okretalo lijevo i desno da ne čuje netko od «osloboditelja» koji su nas htjeli «osloboditi» od svakog spomena i sjećanja. I tako vam kroz desetljeća nismo smjeli staviti nigdje ni spomen, ni križ ni bilo kakva zapis. No mi smo čuvali sjećanje, ali još više smo rasli u vjeri koja nam govori i koja nas uči da čovjek ne može nestati. Uči nas da je čovjek stvorenje Božje i da je stvoren za vječnost. Uči nas, također da je Bog jedini gospodar ljudskog života. Pozvao je i čovjeka da se stavi na stranu života, da poštuje svoj i tuđi život, da nikakva ideologija ne može biti vrednija od života čovjeka.

Stoga i pišem ovo otvoreno pismo sjećajući se Tebe, dragi tata, i mnogih stradalnika jedne bezbožne ideologije. Stradali ste samo zato jer im niste bili po volji, jer ste bili zapreka na putu jedne protunarodne i protu-čovječne ideologije. Nisu vam ni sudili. Jednostavno ste «nestali». I što ste više «nestajali», vi ste sve više ostajali u našim sjećanjima i našim molitvama. Po tko zna koji put obistinjuje se u povijesti Isusova prispodoba o sjemenu koje pada u zemlju i trune, ali donosi obilat rod. Sve više vjerujemo tom Čovjeku iz Nazareta koji je i sam dragovoljno prihvatio smrt da bi nas vodio u Život.

On nas uči kako treba živjeti ovdje na zemlji. Dao nam je pravila, savjete i zapovijedi. Jedna od najvažnijih je zapovijed ljubavi prema svakom čovjeku, pa i prema neprijatelju. Pokušavamo u životu ostvarivati tu zapovijed, ali to nipošto ne znači da smijemo zaboraviti nepravdu i zlo koje čovjek čini čovjeku. Potrebno je boriti se za istinu i pravdu. Potrebno je neprestano osuđivati laž, nepravdu i zlo. Često šećem zagrebačkim grobljem Mirogojem, počevši od mamina groba, pa uz spomenike mnogih poginulih u ratovima do velikog križa oko kojeg je nastalo cijelo novo groblje mladih ljudi koji su stradali boreći se za ideale o kojima su sanjale generacije naših sunarodnjaka.

Prolazim pokraj spomenika kojeg su podigli naši iseljenici, na kojem prepoznajemo likove iz raznih naših krajeva, ljude raznih staleža i raznih životnih dobi na kojem piše «Hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i na križnim putevima» 1945. – podigli Hrvati iz domovine i iz inozemstva 20.lipnja l994. To je spomenik koji poziva na sjećanje i molitvu za mnoge od vas kojima ne znamo za grob. Ne znamo gdje počivaju vaši zemni ostaci, ali znamo i vjerujemo da niste «nestali» nego da živite u našim sjećanjima i da živite u Životu. Dragi tata! Tebe i tvojih prijatelja, stradalnika u Vukovaru l945. želimo se sjetiti ovom knjigom koju je tako marno prikupljao gospodin Mirko Kovačić kojemu se i ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem. Srdačno Te pozdravljam! Doviđenja u nebu!

Tvoj sin Josip