Je li Udba naša sudba?

Jedan naš hrvatski tjednik nedavno je uputio pitanje glavnom Državnom odvjetništvu zašto ne procesuira partizanske ubojice, na što je dobio odgovor od glasnogovornice Odvjetništva Martine Mihordin, koja na jedan potpuno neuvjerljiv način nastoji opravdati nerad, ili bolje rečeno pristrani protuhrvatski rad Odvjetništva, čiji bezobrazluk kao nema kraja. Ona govori da su nadležna državna odvjetništva informacije i materijale kojima raspolažu dostavila nadležnim policijskim upravama sa zahtjevom za provođenje izvida, u što spadaju obavijesni razgovori s preživjelim svjedocima te prikupljanje relevantne dokumentacije, no dodaje, kako su u nekoliko predmeta osumnjičenici preminuli tijekom provođenja kriminalističke obrade.

Nadležna državna odvjetništva navodno i nadalje postupaju po tim predmetima, kako bi se na temelju prikupljenih relevantnih činjenica, donijele odgovarajuće državno-odvjetničke odluke. Eto, poslije tolikih silnih godina Martina Mihordin nas želi uvjeriti da glavno Državno odvjetništvo savjesno obavlja svoju dužnost. I stvarno. I mene je policijska uprava u Dubrovniku svojedobno pozvala da kao sudionik Križnih puteva 1945. dadem svoju izjavu, no u ovom cirkusu nisam želio sudjelovati i dati alibi drugu Bajiću za njegov dugogodišnji nerad, koji graniči sa sabotažom. Naime, dok su partizanske ubojice još bile na životu i u stanju nazočiti sudskim raspravama, drug Bajić nije u ovom pogledu ništa poduzimao, a sada tobože traži zločince za koje zna da ih neće više naći. Da je tome tako, navodim izjavu glavnog Državnog odvjetništva RH. objavljenu u Večernjem listu 25. rujna 2001. - dakle prije osam godina, a ona glasi:

«Provjeravamo sve podatke i pratimo materijalne tragove, no nismo uspjeli puno utvrditi. Svjedoka je malo, a ako ih i ima, često se pokaže da nam ne mogu dati značajnije podatke, da ne znaju, na primjer, koja je brigada bila u vrijeme zločina tu ili tko je bio zapovjednik. Naši su državni odvjetnici provjeravali neke informacije u Državnom arhivu. No, nakon toliko godina, često se zapravo tapka na mjestu i istraga se svede na potragu za iglom u plastu sijena».

Dakle, poslije tona knjižurina, partizanskih ratnih dnevnika i enciklopedija od 1945. do 1990. glavno Državno odvjetništvo nije u stanju ustanoviti koja je brigada bila u vrijeme zločina na određenom mjestu i tko je bio njezin zapovjednik! Ako je to stvarno tako, tada, drugovi iz Odvjetništva, napustite svoje položaje, mjesta ustupite poštenim i pametnim rodoljubima, a vi idite čuvati ovce!

Na ovo bacanje prašine u oči sam reagirao i uputio pismo glavnom Državnom odvjetništvu, te se pozvao na knjigu «Crveni teror u Dubrovniku» - listopad 1944. u izdanju Matice hrvatske, Dubrovnik, knjigu dra Augustina Franića «KPD Lepoglava - Mučilište i gubilište hrvatskih političkih zatvorenika», te na knjigu dipl. ecc. Tomislava Obrdalja «Jedan čovjek od Bleiburga do danas», u kojima su imenom i prezimenom navedene ubojice i mučitelji hrvatskih rodoljuba. Dakako, uzalud jer vrana vrani oči ne vadi. No ne radi se samo o zločinima partizanskih ubojica u vremenu rata, već i o ubojicama i organizatorima ubojstava hrvatskih političkih izbjeglica u raznim državama svijeta. U knjizi Bože Vukušića «Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva», nastalu kao rezultat rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koju su komunisti, dolaskom na vlast 2000. g., kako bi zaštitili svoje sudrugove, ukinuli, imenovani su mnogi zločinci i organizatori ubojstava hrvatskih političkih emigranata.

Mnogo je prostora u njoj posvećeno Josipu Perkoviću kao organizatoru ubojstava, te bi u svakoj civiliziranoj državi ovaj čovjek već bio u pritvoru i protiv njega bi bila podignuta optužnica, no naš drug Bajić ostaje gluh. Ništa čudno jer su obojica pripadali istoj partiji, koja je u demokratskom svijetu proglašena zločinačkom. I taj, za vrijeme «Titovine» državni tužilac u Splitu, danas odlučuje o slobodi i robiji hrvatskih rodoljuba. Posebno o sudbini hrvatskih boraca, rušitelja njegove Jugoslavije. Savezni sud SR Njemačke potvrdio je presudu Krunoslavu Pratesu kojom je osuđen na doživotni zatvor radi ubojstva Stjepana Đurekovića. Sud je ustanovio da je u ovo ubojstvo bio umiješan i Josip Perković i to tako što je Prates dao Perkoviću ključeve prostorije gdje je Đureković dolazio i radio, a Perković je te ključeve predao ubojicama. Kako piše Večernji list od 5. ožujka ove godine njemačkim pravosudnim tijelima su sada otvorene ruke da krenu u procesuiranje svih ostalih osoba koje su spomenute u presudi kao organizatori ili pomagači u ubojstvu, a prvi na udaru će se naći Perković.

I? Ništa! Drug Bajić ne nalazi za potrebno povesti postupak protiv ovog čovjeka. Zar ovo nije sramotno za glavno Državno odvjetništvo, druga Bajića i cijelu Hrvatsku? Kada će nas ovakvi ljudi prestati u svijetu sramotiti? No, ni ovome se ne treba čuditi. U državi na čijem se čelu nalazi bivši suradnik Udbe, čovjek koji je tražio da se 1967. godine procesuiraju najpoznatiji hrvatski intelektualci radi njihovog potpisa na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u državi u kojoj dužnost Predsjednika Sabora obavlja čovjek koji je 1972. godine tražio da se u Metkoviću zabrani rad Matice hrvatske radi navodnog šovinizma i nacionalizma, u državi čiji je podpredsjednik Sabora u narodu zapamćen s onom «locirati, identificirati, uhvatiti i transferirati», sve je moguće. Pitam se samo do kada ćemo ih trpjeti? Kada ćemo ih se riješiti? Hoće li nas prije pozatvarati?

Nikola Mulanović