Ne treba kresati plaće, nego Vladu!

Čuo sam jednu anegdotu prije više od 35 godina. Evo kako je ona pripovijedala. Kažu da je u centralnoj Africi, u nekoj pustinji živjelo jedno staro afričko pleme. I imalo je jedan tabu. Nisu smjeli jesti sočne plodove s jednog stabla. A jedne godine naišla je veeelika, veeelika suša. I trajala mjesecima i mjesecima. Sve se sasušilo, a samo je ono tabu-stablo imalo na sebi i dalje velike i sočne plodove. Ali su oni bili tabu. I tako suša pomori cijelo to pleme. I ostala je od njih samo ova anegdota. A naravni pouk? Evo ga! U Hrvatskoj danas, u vrijeme velike, duboke i sudbonosne svjetske recesije i u vrijeme šalabajzerske Sanaderove Vlade očajnički se traži lijek za njegovih pet godina uzaludno izgubljenog vremena. Sanaderova Vlada je pred bankrotom, a već mnogi tvrde da je i ova naša Sanaderova Hrvatska bankrotirala. Stoga Sanader i njegov ministar financija Ivan Šuker sada ponovo pritišću sindikate državnih i javnih službenika da pristanu na kresanje, odnosno smanjivanje plaća, kako bi se u državnom budžetu uštedilo još koja milijarda mršavih kuna. A sindikati na to ne pristaju. I potpuno su u pravu što ne pristaju!

Svi prijedlozi odbijeni

Bilo nas je nekoliko koji smo najmanje tri godine upozoravali našeg premijera Ivu Sanadera da svake godine pred Božić ne povećava državni budžet za 11 ili 12 posto, da njegova Vlada bude manje rastrošna i da manje paradira... itd. Ali on bahat, ohol, bezskrupulozan, prepotentan i slijep od blještavila i glamura svoje vlasti - nije nikoga slušao, već je blistao u svom oreolu vlasti. I tako se naš državni budžet udvostručio, unatoč padu proizvodnje i izvoza. Na našu nesreću tu su se našli brojni strani zajmovi i glamur Sanaderove Vlasti se nastavljao. K tomu, prodan je «Dukat» Francuzima, prodana je «Pliva» Amerikancima, pa preprodana Židovima. Prodana je polovica Ine, itd. A državna blagajna sve praznija. Nema ni više prihoda od svih prodanih tvornica. koje više ne proizvode. Otišlo niz vjetar! Vrhnje pobraše stranci. A sudnji dan Sanaderu se neumitno primicao sve bliže i bliže...

Nažalost, sudnji dan se skupa s njim primicao i Hrvatskoj. Još prije tri mjeseca, kad je Sanader konačno počeo shvaćati svoj bijedan položaj, neočekivano je priznao da smo «u banani» (ima jedna anegdota i o toj famoznoj «banani»koju sam kao pomorski časnik čuo u Lisabonu 1977.g., ali o tome drugi put). Ali, Sanader nije ništa ozbiljno poduzimao da se izvuče iz te teške situacije. «Lako ćemo - problema nema» - kao da nam u ušima opet odzvanja onaj glupavi jugo-balkanski refren iz 1973. godine. Koliko li smo korisnih prijedloga i savjeta dali Sanaderu u posljednjih tri mjeseca - a on ništa. Nego je nastavljao svoje imbecilne parade malograđanštine, ciljajući očito na žensku polovicu našeg izbornog tijela. Glamura, igara i kruha - to je bio glavni moto. Kritizirali smo ga što nije proveo onu svoju «regulatornu giljotinu», naveliko obećavanu i bučno politički propagiranu još prije dvije i pol godine.

Tražili smo i da do kraja izvrši reformu našeg mirovinskog sustava i zamijeni ga švicarskim mirovinskim modelom, u kome nema privilegiranih ili tzv. «zaslužnih mirovina», dok je takvih u Hrvatskoj čak 170.000. Zahtijevali smo i da otpusti najmanje 30.000 državnih službenika-birokrata (dakako, nakon provedene «regulatorne giljotine» jer enorman višak zakona, a pogotovu onih loših, zahtijeva i enorman višak državnih službenika, odnosno birokrata). Predlagali smo Sanaderu (isto kao i njegovom prethodniku Ivici Račanu) i da ukine županije; vrati kotareve, prepolovi broj općina, smanji ovlasti općina, te vrati staro komunalno ustrojstvo Hrvatske i tako smanji broj državnih i komunalnih parazita u hrvatskoj vlasti. I tako dalje, i tako dalje... Dakle, ne treba pritiskati sindikate da prihvate zamrzavanje ili smanjivanje plaća - na štetu zdravstva, školstva, carinskih službenika, vojske, policije... itd. Ne treba ići na raskidanje kolektivnih ugovora. Jer, ima jedan spasonosan lijek.... ali je on nažalost pod tabuom opskurnog MMF- i jednako opskurne WB-a (World Bank).

Prejaka kuna 

Spasonosnom lijeku ime je devalvacija, a prezime mu je aprecijacija domaće valute - naše hrvatske kune. To je naše jedino spasonosno oružje, ta naša koliko-toliko suverena hrvatska kuna. Pogotovu uoči nove i po svemu sudeći mršave turističke sezone.

Podsjetio bih naše zaboravne političare i politikante što je učinila Grčka 1993. ili 1994. godine. Ona je 15 dana prije našeg Uskrsa i početka turističke sezone devalvirala svoju nacionalnu drahm u i to za čak 14 posto. I odmah je prema Grčkoj krenula rijeka turista. Brodovima i posebnim trajektima iz Venecije i Ancone, avionima i automobilima preko Mađarske i Srbije, u kojoj nije bilo rata. Ako bi Sanaderova Vlada sutra ujutro devalvirala našu kunu za samo pet posto, to bi bio snažan signal brojnim, a neodlučnim europskim turistima da za Uskrs i poslije njega krenu na hrvatsku obalu, najljepšu obalu u Europi. A ako bi se nakon toga nastavila spora deprecijacija kune po tempu od 0.5 posto, Hrvatska bi se do kraja ove godine mogla početi izvlačiti iz recesije. Oživjela bi i hrvatska poljoprivreda, te u sebe apsorbirala dvije trećine naših nezaposlenih i tako bi se smanjio enormni uvoz hrane (sada preko 2 milijarde eura), a povećao izvoz naših poljoprivrednih proizvoda.

A kada bi se naš ministar poljoprivrede Pankretić sjetio prava na desetine tisuća okućnica oko naših velikih i malih gradova, pa i sela (i toliko novih izbornih glasova koaliciji na vlasti), Sanaderova Vlada i njegova koalicija na vlasti bi s lakoćom i premoćno ponovo osvojila vlast, pogotovu što u Milanovićevom SDP traje konfuzija i frakcijske borbe za vlast.

Pored toga, devalvacija i/ili deprecijacija naše nacionalne kune bi stvorila plodnije tlo da revitalizaciju naše industrije i malog poduzetništva, ali ni to nije sve! Naime, devalvacija i/ili deprecijacija naše kune bi imala i snažan socijalni efekt. Stvorio bi se novac barem za plaće i mirovine, te se smanjile napetosti u društvu, koje prijeti eksplozijom. A suprotno palamuđenju većine naših ekonomista, devalvacija je uvijek u korist niže i srednje klase u društvu, a protiv onih naprečac obogaćenih bogatuna, posebno raznih sumnjivih profitera. Oni najviše gube. U društvu dolazi do restrukturiranja u korist siromašnijih slojeva društva, a novo dobiveni novac može poslužiti čak i za «kupovanje socijalnog mira»

Dakle, da ja sada i ovdje više ne palamudim, ajde Sanaderu, ako imaš hrabrosti, zgrabi ovaj Tvoj posljednji lijek i spašavaj sebe, svoju Vladu, svoju koaliciju na vlasti, da bi onako usput spasio i svoj narod i svoju Državu. Ako je ovo tvoj narod i tvoja Država - Hrvatska! A Rohatynski i jaka kuna neka plaču od jada i muke!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.