Čovjek - biće seksualnosti iz perspektive znanosti i kršćanske katoličke vjere

Mnoge grupacije društva u zapadnom svijetu danas zastupaju takve pozicije o naravi homoseksualnosti koje Katolička Crkva ne može prihvatiti. Homoseksualnost je danas prihvaćena kao činjenica o čijem nastanku znanost nema konačno vrjednovanje. Prije pedesetak godina homoseksualnost se tretirala kao bolest u procesu razvoja ljudskog bića koju medicina može i treba liječiti. Danas službeno više ne postoji takvo kvalificiranje. Treba posebno naglasiti da se današnja borba u vezi s homoseksualnosti vodi kao borba za "pravo" na homoseksualnost, kao borba za pravo biti istospolno orijentiran. To je pogrješno. Homoseksualnost kao jedna rijetka sklonost ljudske naravi jest najprije činjenica – za jedne stečena, za druge rođenjem dobivena - a ne "pravo". Može li se ona živjeti i kako se može živjeti, to je pitanje pravnog sustava društva. Konkretno: može li postojati brak među istospolnim partnerima i smije li se i kako se ta sklonost oblikovati u javnom životu, to određuju pravne institucije. Pravni status oblikovanja istospolne sklonosti danas je različit u pojedinim društvima i državama.

Nije tako davno, ponavljam, homoseksualna sklonost tretirana kao bolest (1973. izbačena iz medicinskog leksikona u SAD-u) odnosno njezino prakticiranje verificiralo se kao kažnjivo djelo. Danas se taj problem ne vrjednuje više negativno nego upravo suprotno: kao nešto pozitivno, normalno, pa čak i poželjno. Dakle, unutar samo tridesetak godina pretvorilo se stanje kažnjivog djela u stanje koje pripada dostojanstvu čovjeka. To je zaista jedan fenomen za najveće čuđenje o jednoj civilizaciji. Kako objasniti tu masivnu promjenu svijesti? U jednom kršćanskom katoličkom „svijetu“, recimo tako, došlo je u relativno kratkom vremenu do radikalne promjene etičkih uvjerenja koja određuju temelj zajedništva i općeg dobra jednog društva, jedne nacije, jedne tisućljetne kulture. U ovo kritičko pitanje spada i događaj Drugog vatikanskog koncila (1963. - 1965.) koji je imao za cilj „aggiornamento“ – podanašnjenje - Crkve i katoličanstva, i to uz optimizam da je razvoj civilizacije u zapadnom svijetu nešto pozitivno pa treba otvoriti „prozore i vrata“ Crkve kako bi zrak modernog vremena ušao u Crkvu (ili kako bi vjernici mogli izići iz Crkve?). Taj zrak bio je kontaminiran „kulturnom revolucijom“ (1960.) studenata s negativnim posljedicama sve do danas. Kontaminacija nosi ime: razaranje sustava vrjednota zapadne kršćanske kulture. Usput rečeno: vodeći aktivisti te revolucije danas javno osuđuju tu „revoluciju“ kao djelo „puberteta“ i neki danas poznati političari stide se svog sudjelovanja u toj revoluciji.

Veliki utjecaj na promjenu svijesti oko pitanja homoseksualnosti i seksualnosti općenito imala je znanost pokrenuta takozvanim Kinsey-reportom. Rezultati njegovih istraživanja nisu nikada dobili priznanje drugih znanstvenika. Naprotiv, njihovi rezultati istraživanja dokazali su neodrživost njegovih tvrdnji što se tiče fenomena homoseksualnosti. Unatoč tome došlo je do spomenute promjene svijesti u vezi s homoseksualnošću zahvaljujući uspješnoj strategiji lobiranja osnovanog međunarodnog Gay i Lesbian-pokreta u Chicagu 1972.: Manifest of Chicago s ovim ciljevima: širiti prihvaćanje po svijetu da je homoseksualno ponašanje jedna varijanta normalnog ljudskog ponašanja i da je homoseksualnost legitimni alternativni stil života. Time započinje djelovanje po svijetu „Gay-Rights" pokreta kako ga doživljavamo još i danas. Cilj pokreta jest „homoseksualna revolucija“ s rezultatom: konačna pobjeda nad bigoterijom snagom manipulaciji sličnom aktivnošću: prešućivanjem, poljepšavanjem života u homoseksualnim odnosima… Iz svega toga nastaje LGBTQ-pokret uz sudjelovanje društvenih i financijskih moćnika. Nema sumnje: političari, znanstvenici, crkveni ljudi nisu se dovoljno jako oduprli ovim metodama. Strategija pokreta je uspješna. LGBTQ-pokret postao je svjetski pokret političkog karaktera koji različite, većinom lijevo-liberalne političke stranke koriste – zloupotrebljavaju - u svoje političke svrhe. U stvari ove političke snage podupiru društveni razvoj koji prema poznatim antropolozima nužno vodi u socijalnu i kulturnu dekadenciju (J. D. Unwin).

Osnovna dogma pokreta glasi: homoseksualnost je prirođeno svojstvo i pripada nepromjenljivo k bitnosti i k identitetu dotičnog čovjeka. To nije točno. Čak i „rodna teorija“ tvrdi da je to konstrukt stvoren iz nekog interesa. Znači da to svojstvo nije biološkog podrijetla i prema tome nije „naravno“, prirodno. U znanosti nalazimo korisne podatke i konačne spoznaje o toj materiji. Poznati znanstvenici s područja psihologije: Freud, Stekle, Adler, C. G. Jung… dolaze iz različite perspektive do uvjerenja: homoseksualitet kao jedna smetnja, kao poremećaj u razvoju na području spolnog identiteta nije prirođen nego je stečen pod različitim uvjetima i utjecajima. Stoga je homoseksualitet načelno promjenljiv, dakle izlječiva. Bečki psihijatar Erwin Ringel označava homoseksualitet kao neurotični simptom koji rezultira iz otežanog razvoja u djetinjstvu. Postoje danas rezultati istraživanja psihologa u SAD-u koji potvrđuju spomenutu dijagnozu. Treba spomenuti da lobi LGBTQ-pokreta radi intenzivno na tome da takvi rezultati istraživanja ne dođu u javnost. Još više: istraživanje stoji pod širokim ideološkim pritiskom. Sociološki gledano ovdje imamo slučaj: jedna nekada proganjana manjina društva postala je tako moćna i utjecajna „manjina“ (LGBTQ) da ona može druge „proganjati“ i „kažnjavati“ koji ne surađuju dovoljno u ostvarivanju njihovih prava. U praktičnom političkom životu to funkcionira na sljedeći način: osobe homoseksualne sklonosti i prakticiranja članovi su političkih stranaka i različitih državnih institucija. Oni se, primjerice „Zeleni“ u Njemačkoj, uspješno protive osnivanju terapeutskih centara za ozdravljenje od homoseksualne sklonosti ili navike iako znaju da ima mnogo homoseksualnih osoba koje se žele osloboditi od te sklonosti i postati ljudi normalnoga reda većine. Dakle: politička stranka krši pravo na ozdravljenje onih koji se smatraju bolesnima i kojima medicina omogućuje da postanu zdravi. Treba posebno naglasiti: Katolička Crkva je za LGBTQ-pokret neprijatelj broj jedan kojega treba ukloniti iz javnoga života, pa i metodom pete kolone: istomišljenicima omogućiti moćne pozicije u Crkvi koji će aktualizirati narativ u životu vjernika. Očit je primjer sinoda u Njemačkoj: „mijenjati katoličku vjeru i crkveni nauk u smislu LGBTQ svjetonazora".

Odgovor Crkve: što može i što ne može činiti?

Priznajem da ovaj kratki teorijski pregled o fenomenu homoseksualnosti i LGBT-pokreta ne odgovara stvarnoj namjeri o tome razmišljati i pisati. Ovdje se radi prije svega o ljudima s kojima rame uz rame dijelimo svakidašnji život na radnom mjestu, u različitim aktivnostima, na različitim sastancima na kojima se donose odluke o načinu života… Radi se jednostavno o ljudima, a ne „homoseksualcima“. Radi se o ljudima s određenom rijetkom sklonošću. Među njima ima i vjernika katolika koji nisu članovi pokreta. Crkva traži dijalog s njima s punim poštivanjem kao djecom Božjom. Prvo što im Crkva i iskreni katolik poručuje jest: nemojte dopustiti - ni sebi ni drugima - da se reducirate na seksualnu orijentaciju. Vi ste jednako uključeni u Božju ljubav kao i svi drugi. Načelno vrijedi: Crkva se mora držati tradicije i Svetog pisma: živjeti seksualnost dopušteno je samo u instituciji braka između muža i žene. U slobodnom predanju oba spola postaju jedno tijelo i plodonosni: Bog koji je iz ljubavi izvor života, poziva čovjeka da bi u savezu ljubavi sjedinio odvojene spolove i tako omogućio ostvarenje čuda novoga života. Muško i žensko postat će jedno tijelo (Post 2,24), u tome će biti plodni i na sliku ljubavi Boga koja je izvor života. Ova sposobnost sudjelovanja u Božjoj stvaralačkoj ljubavi ostvaruje se sakramentom vjenčanja između muškarca i žene. Time sakrament braka poprima stvarno djelujuću sliku odnosa koji povezuje Boga s njegovim narodom. Ovdje je važno posebno istaknuti: tjelesna čežnja za sjedinjenjem i njezino ostvarenje je jedino ono po Božjoj volji koje je otvoreno k nastajanju novoga života. To je očito jedino sjedinjenje u ljubavi između muškog i ženskog ljudskog bića. Sama sklonost i čežnja za sjedinjenjem između dviju osoba istoga spola nisu u sebi grijeh. Grijeh je njihovo ostvarivanje. To je Božji zakon i to je nauk Svetog pisma i tradicije od uvijek. Odatle slijede nepromjenljivi stavovi Katoličke Crkve na temu "homoseksualnost"... Riječima pape Franje: ne postoji nikakav temelj za to da se između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg o braku i obitelji uspostavi neka vrsta analogije, također ne ni u dalekom smislu (Amoris laetitia, 251). Tko traži da se homoseksualnost priznaje kao jedna jednakovrijedna varijanta Božjeg naravnog reda i zakona, taj zastupa sliku čovjeka koja je protiv Svetog pisma i protiv katoličke vjere. Partnerstvo između dviju osoba istoga spola ne može nikada biti brak. Ta izreka nije osuda osoba ni njihove velikodušnosti i privrženosti. No one ne smiju ostvarivati onu vlastitost braka čije međusobno tjelesno predanje čini ljubav plodonosnom. Njihova međusobna ljubav jest sudjelovanje u kreativnoj ljubavi Boga po tome da je usmjerena na djecu: na novi život, na stvaranje obitelji. Tu istinu naviješta Crkva iz ljubavi. Ona je zapravo shvatljiva svakom čovjeku koji je spreman shvatiti biti cjelokupne istine o čovjeku kao biću duha, duše i srca, a ne samo kao bića seksualnosti. Sve govori o tome da LGBT ideologija ograničava cijeli identitet čovjeka na njegovu seksualnost i time stvara odvojeno zasebno društvo s vlastitom kulturom, jezikom, nošnjom, običajima… To nije dobro za čovjeka pojedinca ni za društvo. Katolici i drugi ljudi sa sklonošću na homoseksualnost trebaju se kloniti LGBT ideologije jer ona ograničava razvoj punine njihova života. Sklonost bilo koje vrste pa tako i seksualna sklonost ne smije zavladati našim životom. Istina i prava ljubav  jedini su izvori slobode i sreće i napretka.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.