Kršćanska katolička etika u procesu povijesnog razvoja

Podnaslov ovog razmišljanja svraća našu pozornost na jednu važnu i očiglednu činjenicu u vezi s našim ljudskim, ali i s našim kršćanskim identitetom. Ukratko: svaki od nas kao čovjek, kao ljudsko biće podvrgnut je životnom procesu mijenjanja kako u oblikovanju vlastitog života tako i u usmjerivanju životnog puta.To isto vrijedi i za čovjeka koji je doživio – svjesno ili nesvjesno - promjenu svog životnog puta takve naravi da je njegov životni put poprimio specifični sadržaj, vlastitu dinamiku izražaja i oblikovanja svega onoga što je vlastito čovjeku kao najodličnijem biću na ljestvici svih bića na zemlji. Pojava tog i takvog ljudskog bića na svijetu se tako radikalno razlikuje od već postojećeg čovjeka na svijetu da to ljudsko biće nosi svoje vlastito ime, svoj vlastiti naziv. Ime tom čovjeku jest: kršćanin. Od časa kada je jedan Čovjek: Isus koji je Krist, Bog došao na svijet, postoji za svakog pojedinog čovjeka mogućnost da se „nanovo rodi, da postane novo ljudsko biće“, da bude i da živi ne samo kao čovjek nego kao čovjek kršćanin. To je to ontološko određenje koje unosi razliku između ljudi unutar čovječanstva već dvije tisuće godina sve do danas.

Što čini čovjeka kršćaninom katolikom? Jedinstvenog odgovora na ovo pitanje nema. Zašto ga uopće postavljati? Nije li istina da to pitanje unosi nemir među ljude? Nema li pravo onaj glas koji nam dovikuje: prestanite već jednom stvarati razlike među ljudima. Prestanite već jednom s definicijama čovjeka koje nemaju vezu s čovjekom kakva ga je stvorila evolucija. Priznajte već jednom da imamo svi jedno te isto podrijetlo, ako ne već od majmuna, a ono sigurno od zakona evolucije koji su učinili od nas ono što jesmo, i koji će od nas učiniti i ono kakvi želimo biti, ali i ono što ne želimo biti. Od nas se traži da upoznamo te zakone i da u skladu s njima oblikujemo mladu generaciju u nadi da će tako nastati društvo miroljubivih, sretnih i poštenih ljudi u kojem će svatko živjeti po svojoj volji, po nacrtu vlastitog života i ostvarivanja osobnih potreba. Nitko i ništa ga ne će više sprječavati u tome: ni naviještanje Božje volje; ni zastrašivanje paklenim kaznama; ni propisima i zabranama morala, etike i zakona. Čovjek, taj vrhunac stvaralačke evolucije, postat će svoj na svome, suveren, autonoman – zakon samom sebi - i što je bitno: postat će konačno sretan. Tko misli da su ove rečenice i tvrdnje proizvod mašte najvećih sanjara, tzv. utopista prošlog vremena, vara se. Ove rečenice i tvrdnje sadržaj su humanizma, ljudskog humanizma, za razliku od kršćanskog humanizma. Taj sekularistički humanizam je više ili manje svjetonazor današnjeg svjetskog društva, naravno zapadnog društva. U njegovoj perspektivi stvaraju se odnosi među ljudima; obrazuju se mladi, donose se zakoni pod parolom: sve za čovjeka i samo za čovjeka; sve za čovjeka po njegovoj volji, po njegovu razumu s jednim jedinim ciljem: omogućiti zadovoljavanje individualnih, specifičnih, amoralnih, denormiranih potreba kao ostvarenja apsolutnog prava čovjeka na vlastitu sreću.

Tko ima nešto protiv toga? I zašto bi imao nešto protiv toga? Primjerice, zašto ja kao kršćanin katolik imam nešto protiv toga? Da kao kršćanski katolik moram imati nešto protiv takvog shvaćanja života, razumije se po samom sebi jer inače nema smisla da se nazivam katolikom. Ja jesam humanist, ali zašto moram ispovijedati da sam kršćanski humanist i da sam time automatski protivnik sekularističkog humanizma? Osjećam li se još ugodno u koži kršćanskog humanista u današnjem vremenu i društvu u kojem ime kršćanin, katolik stvara neugodne asocijacije kod nekih naših sugrađana, pa čak i reakcije sažaljenja, sve tamo do preziranja? Nisam li bio tu i tamo zatečen osjećajem manje vrijednosti jer sam katolik? Iz tako nastale nesigurnosti artikulirao sam pitanje: ne bih li trebao i ja postati modernijim u svom stilu života; u tumačenju članaka kršćanske vjere; u razumijevanju etike i morala današnjeg čovjeka? Nisam li htio shvatiti duh II. vatikanskog sabora baš u smislu tog pitanja pokušavajući svojim djelovanjem i svojim ponašanjem da se to zaista i dogodi: naime da se Crkva modernizira, da se prilagodi mentalitetu današnjeg čovjeka tumačeći vjeru i moral tako da današnji čovjek može razumjeti, i što je još važnije, da može prihvatiti nauk i naviještanje? Nisu li se strukture Crkve kao institucije mijenjale u svjetlu suvremenog shvaćanja uloge autoriteta i institucija općenito, pa zašto se to ne bi moglo učiniti i danas? Mogli bismo spomenuti mnoge druge pojave ove naravi među vjernicima, među teolozima i službenicima Crkve.

Iz ovoga zaključujemo nešto bitno kada je u pitanju odnos kršćanskog vjernika prema današnjem društvu; kada je pitanje odnosa Crkve i kršćanskog svjetonazora prema današnjoj civilizaciji i stanju kulture. To bitno se zove: kršćanski identitet. To bitno je sadržano u tvrdnji: čovjek bez Boga nije u stanju postići savršenstvo sposobnosti i osobitosti svoje ljudske naravi, i, što je isto, nije u stanju postići svoju sreću. Stručno formulirano: sekularistički humanizam kao projekt života bez etičke odgovornosti Bogu Stvoritelju i Otkupitelju i bez poštivanja Božjih zapovijedi i naravnog zakona intelektualno je i moralno gledajući promašeni projekt na štetu čovjeka i ekologije svijeta. To nije teoretski zaključak nego zaključak iz činjenica, iz iskustva današnje civilizacije. Sekularistički humanizam pokazuje se i dokazuje nedostatnim humanizmom. Činiti sve za čovjeka, i to je slogan humanizma, na način kako to čini sekularistički humanizam, dakle humanizam bez vertikale u božanski svijet, u svijet vječnosti, znači činiti još više protiv i na štetu čovjeka nego na njegovu sreću. Kritički humanisti danas otvoreno priznaju: do krize današnje civilizacije nije došlo zbog toga što religiozna i kršćanska svijest nisu dovoljno odstranjene iz javnog života, kako je plan modernista i sekularista, nego baš obratno: duboka i kako izgleda za sada nesavladiva kriza današnje civilizacije zahvatila je modernog čovjeka i današnje društvo zbog iracionalne umišljenosti intelektualnih snaga da čovjek može bez Boga razvijati sebe i graditi svoju sreću isključivo po svom razumu, u prvoj liniji po praktičko-tehnološkom razumu.

Taj idejni zaokret čine oni isti koji su bili zagovornici i propagatori projekta "moderne", projekta prosvjetiteljstva. Mnogi su to bili u dobroj volji, iz vjere u čovjeka, u njegove sposobnosti, u njegov razum. Vjerovati u čovjeka, u njegov razum potpuno je ispravno. Stoga je bilo posve u redu da je čovjek izašao iz svijeta mitologije, iz svijeta mnogoboštva. Stoga je bilo posve u redu da se čovjek emancipirao iz vladavine autoriteta koji su crpili svoju snagu i svoje priznanje nižih slojeva zbog njihova neznanja i njihove materijalne nemoći. Ali nije bilo u redu da su zagovaratelji ljudskog dostojanstva zaboravili ili namjerno negirali činjenicu da je čovjek stvorenje, dakle da ima Stvoritelja koji je čovjeka stvorio na svoju sliku kao temelja ljudskog dostojanstva. Čovjek ima svog Stvoritelja usprkos činjenici evolucije. O Njemu, o Bogu Stvoritelju govori nam kršćanska objavljena vjera.

Kriza današnje civilizacije nerješiva je bez priznanja da je čovjek stvorenje koje je odgovorno Stvoritelju za svaki svoj potez. Humanizam kao služenje čovjeku u svim oblicima i perspektivama postignuća sreće prihvatljiv je i bit će uspješan pod jednim uvjetom: da se služi čovjeku-stvorenju, a ne čovjeku koji stoji izvan Božjeg i naravnog zakona. Takav humanizam, humanizam sa sloganom „sve za čovjeka, za njegovu sreću i spasenje uz Božju pomoć“ prihvaća kršćanski vjernik. Takav je humanizam sigurna osnovica za izgradnju uvjeta uspješnog i sretnog života. Takav humanizam, humanizam uz Božju pomoć, jedino je u skladu s ljudskim razumom i s ljudskom naravi.

Tko prihvaća sadržaj ove tvrdnje kao realnu mogućnost oblikovanja života čovjeka i društva, traži razloge zašto kršćanstvo nije imalo veći uspjeh u ostvarivanju svog načina služenja čovjeku; zašto nije uspjelo stvoriti društvene odnose koji su u skladu s vjerom u Boga Stvoritelja i Spasitelja, s vjerom da smo svi braća i sestre jer smo djeca istog nebeskog Oca koji je sama Ljubav. Zašto je uopće moglo doći do uvjerenja da čovjek kao svoj zakonodavac i time oslobođen od ispunjavanja Božjeg zakona, može organizirati svoj život na svoje dobro? To je historijsko pitanje. Danas nam je poznat odgovor na njega. On glasi: istina je da čovjek može bez Boga organizirati svoj život na zemlji. No istina je i to da čovjek može bez Boga organizirati svoj život, ali često na svoju štetu i patnju. U tome se sastoji tragičnost čovjeka. Ona nije nužna. Nju može čovjek izbjeći slušajući svoju savjest i svoj razum. Trebao bi samo malo više promišljati o činjenicama života, o određenim događajima u životu - radosnim, žalosnim. Trebao bi potražiti tu i tamo samoću i tišinu kako bi osjetio čežnju svoga srca za smislom života i za vječnošću. Činjenično stanje čovjeka je jasno, očigledno i istinito. Uz sve facete ono je sadržano u rečenici: „Nitko ne živi sam sebi“. Ova općeljudska spoznaja daje kršćanima posebnu težinu jer ju je napisao Pavao apostol Rimljanima (Rim 14,7) i u etičkom smislu, a ne samo u ontološkom smislu, i mi vjernici ju prihvaćamo kao Božju riječ. Ona je princip kršćanskog života: djelotvorna ljubav bližnjega ostvarenje je identiteta kršćana katolika.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.