Galijotanje - najteža tlaka hrvatskih primoraca (2)

Uspoređujući hrvatske i grčke galijote, iskusni mletački admiral Cristofor da Canale zapisao je sljedeće:

»Hrvati malne uvijek nadilaze obični čovječji stas, dok su Grci znatno nižeg stasa. Prvi su čvrsti i puni mesa, a drugi mišićasti suhonjavi. Hrvati prve godine, kad se ukrcaju na galije obole od groznice ili koje druge bolesti; jedu vrlo mnogo, ali nisu rastrošni i oprezno troše što privrijede. Čisti su u odjeći i održavaju čistoću tijela; vjerno održe što obećaju i ne bježe s broda, nego ostaju, dok im ne isteče rok. Grci nasuprot, kako se razlikuju od Hrvata stasom i tjelesnim ustrojstvom, razlikuju se od njih i po ćudi i po naravi. U jelu su umjereni kao Španjolci, ali u piću nadmašuju Nijemce, pa se može reći, da u vinu potroše u jedan dan, što zasluže u jednom mjesecu. Ne mare za čistoću, te su uvijek prljavi, a odjeća im je poderana i izlizana. Ne drže ni do riječi ni do prisege, pa bez buke, sve onako mućke, znadu pobjeći s broda za svaku sitnicu…«

O životu na galijama dokumentirano je pisao već spomenuti Bare Poparić. Da ga ne bih prepričavao, citirat ću nekoliko odlomaka iz njegove knjige Pregled povijesti pomorstva koju je Matica hrvatska objavila u dva sveska godine 1932:

»Galijot sužanj kao i galijot robijaš bijaše prikovan uz klupu željeznim lancem kao pseto. Ona uska klupa bijaše mu i stan i krevet, a mogao se micati, koliko su mu okovi dopuštali. Imao je prostora od jednog četvornog metra. Nije smio ni govoriti, kad je želio, nego kada mu je bilo dopušteno. Kada bi nadstojnik zapovjedio muk, galijoti su morali staviti u usta čep od pluta, što je svakome visio o vratu.Taj su čep morali stisnuti među zube i držati, sve dok ne bi nadstojnik dao znak da ga ispuste. Galijot je bio odgovoran za taj svoj čep. Znalo se po prilici, koliko vremena može taj čep trajati, pa ako ga je koji slučajno od muke pregrizao, to je već bio kažnjiv prekršaj (…) Veslačka klupa na mletačkim galijama bijaše samo tvrdo drvo, koje je svaki galijot pokrivao, kako je mogao: netko noćnim pokrivalom, netko poderanom i izlizanom kabanicom, netko smrdljivom kakvom kožurinom, a većina kakvim krpetinama. Sve je to bilo pričvršćeno uz dasku stotinom svakojakih vezova. Kod ostalih naroda nije bilo tako. Na genoveškim je lađama na primjer svaka veslačka klupa imala slamnjaču, prekritu crnom kravljom kožom, a sve pričvršćeno uz dasku pomoću dva zgodna remena (…) Hrana je njihova bila kukavna. Na mletačkim je galijama svaki galijot dobivao jutrom kuhana boba, a navečer juhu s prženim ili pouljenim kruhom, i k tomu sedamnaest unaca baškota. Kada su bili previše izmoreni, zapovjednik bi im dao porazdijeliti malo vina. Mesa su dobivali na galijama samo vojnici, i to svaki dan, osim petka i subote, kad im se, mjesto mesa davala slana riba. Vojnici su imali za svaki obrok i vina…«

Trajanje ukrcaja moglo je biti neograničeno, pa se događalo se da su oni najizdržljiviji »služili kao veslači deset, trinaest, pa i trideset godina...«. Nekoliko takvih slučajeva zabilježio je Danilo Klen.

Stanoviti Martin Donatis iz Šibenika vratio se tek poslije 33 (!) godine. Ispaćeni starac više nije našao nikoga živog od svojih, a međe skromnog imanja razmakli su mu susjedi držeći ga odavna mrtvim...

Još je zamršeniji slučaj galijota Nikole iz Modruša. Dvojica braće doselila su u Sovinjak bježeći pred Turcima koji su im oteli roditelje. Nikola je 1542. otišao na galiju kao zamjenik za primljenih 18 dukata. Od tih novaca kupio je prije ukrcaja kuću i vinograd. Dok je Nikola galijotao, umre mu brat Petar ostavivši djecu i udovicu. Pošto se nevjesta preudala, brigu nad unučadi i imanjem preuze svekrva koja je uspjela pobjeći iz turskog sužanjstva… Umre i ona, a unuci naslijede sve kupljeno novcem strica Nikole. Kada se poslije deset godina Nikola vratio, da bi dobio natrag vlastitu imovinu morao je pokrenuti sudski postupak protiv skrbnika svojih nećaka.

Galijotima nitko nije jamčio da neće biti ponovno pozvani. Sačuvana je molba Žvane Buzanića koji je 1662. godine bio izabran po drugi put, iako mu se u vrijeme prvog služenja smrznulo stopalo pa su mu ga morali odsjeći. Molba je pisana lošim talijanskim jezikom bez interpunkcija:

»…Ma mi povero Zuane Busanich coto con una gamba che memancano mezo pije quelo go perso in gallera di gran fredura…« Prenosim je cjelovito u prijevodu:

»Ja jadni Žvane Bužanić hrom na jednu nogu kojoj nedostaje pola stopala koje sam izgubio na galiji od velike studeni, što mogu posvjedočiti galijoti iz našeg sela koji su još na galiji i molim Vaše Prejasno Gospodstvo da ispitate spomenute galijote…«

Svjedočanstvo o užasnim uvjetima života na mletačkoj galiji polovicom 18. stoljeća ostavio je i talijanski barokni književnik Carlo Gozzi (1720.-1806.) autor popularnih scenskih bajki Princeza Turandot i Zaljubljen u tri naranče). Dvadesetogodišnji Gozzi ukrcao se u Veneciji početkom listopada 1741. na galiju s kojom je trebao otploviti u Dalmaciju na odsluženje trogodišnjeg plaćeničkog vojnog roka. Bila je to raskošna, tzv. Generalska, jer je na njoj plovio novoimenovani generalni providur Dalmacije Girolamo Querini. Gozzi kaže da je tijekom dvanaest dana – koliko je trajala plovidba preko Istre do Zadra - imao dovoljno vremena:

»Sažalijevati čovječanstvo promatrajući oko tri stotine zločinaca u teškim lancima osuđenima na životarenje usred preobilja bijede i muka koje su samo po sebi dovoljne da se od njih umre. Milosrdna epidemija zloćudnih groznica, unesena na galiju, otimala je svakodnevno mnoge od njih dvopeku, vodi, gladovanju, okovima i bičevima nadglednika i oni su praćeni gromkim molitvama, opaljena, crnomanjasta, uvijek vedra franjevca, vjerujem letjeli pravo u raj…«

Život je dakle na galijama bio toliko težak i ponižavajući da su, unatoč drakonskim kaznama (smrt vješanjem, rezanje nosa i ušiju itd.) bježanja bila česta, a ponekad i masovna. Tako je, na primjer, godine 1533. s galije Morosini pobjeglo šezdeset istarskih galijota. Sedam godina poslije pobunili su se i pobjegli veslači s galije Antonija Mora. Godine 1572. mnogo ih je pobjeglo s galija i "raštrkalo se po mjestima Istre i Dalmacije".

Svakako najspektakularniji dosad poznati bijeg dogodio se 1. svibnja 1605. u Kopru. Ploveći iz Venecije na Levant s bogatim teretom, galija Loredan navratila je na istarsku obalu da bi ukrcala još nekoliko galijota-kažnjenika. Dok je suprakomit Loredan s drugim plemićima prebivao na misi u obližnjoj crkvi, veći se dio posade pobunio, poubijao nadglednike i vojnike, te prisilio ostale veslače da svom snagom zaveslaju put Trsta. Potjera je otetu galiju pronašla nedaleko Sv. Ivana Devinskog, a u njoj samo 12 galijota-kažnjenika i 3 slobodnjaka. Svi ostali, uzevši neznatan dio novca iz brodske blagajne, krenuli su pješice u Trst. Tršćani ih prime, oduzmu im ukradeno, a zatim propuste da nastave put Ljubljane. Od stotinjak odbjeglih pobunjenika uhvaćen je samo jedan – ne odoljevši srcu jadnik je navratio rodbini u Motovun i tamo su ga zatekli.

Francuzi svoje galijote-kažnjenike obrađuju i računalno, a mi sudbine naših galijota-slobodnjaka prepuštamo zaboravu arhivske prašine. Kao drastičan primjer prešućivanja napominjem da je Radovan Vidović u svom, inače opširnom, Pomorskom rječniku (Logos, Split, 1984.) natuknici galijot posvetio nepunih petnaest, pomalo neumjesnih, a natuknici o s Apenina doseljenih konopara preko devedeset, odreda pohvalnih, redaka!

Napomena: Kantatu Galijotova pesen skladao je i nedavno preminuli Mo Petar Bergamo (1930.-2022.)

Frano Baras