Isus Krist - čežnja svih naroda

U kojem odnosu stoji kršćanstvo prema religijama, kulturama, narodima? U kojem odnosu stoji istina kršćanske vjere, koju kršćani katolici drže jedinom istinom, prema drugim religijama? Znači li misionirati i širiti Evanđelje čin pokoravanja drugih nacija, čin otuđivanja ljudi od svoje kulture? Čini li se nepravda ljudima i narodima kada ih se konfrontira s Evanđeljem? Nije li oholost naviještati drugima da kršćani posjeduju jedinu istinitu vjeru? S tim pitanjima dotičemo srž stvari: moramo li prihvatiti da su sve religije jednako istinite, jednako vrijedne i valjane za spas kako to traži danas „duh vremena“? To je taj ideološki stav kojega zovemo relativizam i koji je u upotrebi na svakom području gdje se radi o mogućnosti uspoređivanja istinitosti i vrijednosti. Također na području morala i pitanja dobra i zla. Taj stav smo naslijedili još iz vremena prosvjetiteljstva. Vjerojatno mislimo da je relativizam djelo modernoga doba. Nije. Taj stav je poznat već u rimsko doba. Rimski senator Symmachus u govoru pred carem Valentinion (384.god.) zauzima se za pravo svih starih religija, traži jednakopravnost kršćanstva i svih starih poganskih tradicija. Time se zapravo zalagao za restauraciju poganstva s riječima: „Pravo je da sve ono što ljudi poštuju, držimo za jedno i za isto. Mi gledamo k jednakim zvijezdama, nebo nam je zajedničko, isti nas svemir obavija; što čini tu za razliku, prema kojoj doktrini svaki od nas traži istinu?“ Još je trebao zatražiti toleranciju za sve bez uvjeta kako se danas traži i mogli bismo ga proglasiti pretječem našeg mentaliteta. Za pluralističku teoriju su sve religije više ili manje jednako blizu i jednako daleko k istini. Nešto im je zajedničko i nešto im je različito.

Put religija opisuje Pavao Apostol u govoru na Areopagu (DjAp17,28.). O kršćanskoj vjeri kaže Pavao da nitko ne može vjeru jednostavno naći kao nešto svoga na svom putu.

Vjera nikada ne dolazi iz čisto svojega (DjAp 17,72). Ovdje, u tim izjavama, nam je dano rješenje kako i kojim smjerom moramo ići da bismo ispravno shvatili što je zajedničko, a što je različito između religija i kršćanske vjere. U Bibliji možemo naći dvostruku perspektivu kada je riječ o religijama: nalazimo oštro razgraničenje, ali i određenu otvorenost u smislu uvažavanja prema religijama. U Postanku nalazimo jasno svjedočanstvo da Bog stoji sa svim ljudima u savezu (Post 8,20-9,17). U istom smislu možemo razumjeti pohod Mudraca, Sveta tri kralja, Novorođenomu Mesiji u Betlehem: pohod k obraćenju Kristu po zvijezdi, to će reći po njihovom shvaćanju, po njihovoj religiji su oni našli Krista (Mt 2,1-12). Njihova religija se kroz njihova koljena poklonila Kristu. Djela Apostolska izvještavaju o jednom Makedoncu koji se pokazuje u snu Pavlu i koji mu dovikuje: „Dođi preko do nas u Makedoniju i pomozi nam“ (DjAp 16,9). U svim tim figurama prepoznaje Sveto Pismo kretanje poganskog svijeta prema Kristu. Slično kao i u rimskom stotniku (Mt 8,5-13) ili kao u stotniku pod križem (Mk 15,39): poganski svijet se kreće prema Kristu. Ovom zbližavanju ili ovoj uključivosti se povlači druga linija: linija isključivanja, linija odbijanja bez kompromisa stranih religija i njihovog kulta, koje sve češće prodiru na teritorij Izraela, i žele ugroziti vjeru Jahvea. Protiv toga dižu svoj glas proroci Izraela. U uništenju zlatnoga teleta (Izl 32,20ss) kao i u borbi Ilije protiv svećenika Baala (1 Kraljevi 18) i svim kasnijim obračunima proroka pokazuje se jasno tvrda kritika protiv lažnih božanstava koja se jedva razlikuje od moderne kritike bogova u prosvjetiteljstvu u ime razuma. (usp. Iz 44,6-20).

To su samo neka mjesta u Bibliji iz kojih treba zaključiti da poganske religije moramo diferencirano prosuđivati i njih ne smijemo postavljati rame uz rame s kršćanskom vjerom. Poganske religije mogu u određenom smislu pokrenuti pažnju ljudi prema pravom Bogu kojega još ne poznaju. Misije su stoga od bitne važnosti da ovo početno kretanje prema Bogu ubrzaju. Nijedna religija ne postoji kao nešto samo za sebe, nego kao dio kulture. Kulture oduvijek egzistiraju u pluralu. Tako i religije. Naravno, kultura i religija ne postoje svaka za sebe odvojeno jedna pored druge, jedna zatvorena od druge, nego u neprestanom različitom susretu jedna s drugom. Ta kao specijalna vrsta koegzistencije nalazi se također u neprestanom razvoju. Kulture vrše utjecaj između sebe, to vrijedi jednako i za religije. Taj utjecaj može biti utjecaj naizmjeničnog obogaćenja i čišćenja. Taj proces može voditi do ujedinjenja tako da dvije kulture stvore jednu kulturu. Redovitiji je put da svaka kultura nosi u sebi potencijalnu težnju za univerzalnošću.

Teoretski možemo reći da svaka ozbiljna kultura hoće postati sveopća, univerzalna u svom jedinstvu. To gotovo doslovce vrijedi i za svaku ozbiljnu religiju: htjeti postati univerzalnom, svjetovnom, općevažećom i jedinstvenom. To vrijedi i za kršćansku vjeru. Zadnji razlog za ovaj fenomen vidimo u činjenici da svaki čovjek osjeća potrebu za istinom jer je razumno biće. Tu je također zadnji razlog za činjenicu da dolazi do susreta kultura i do susreta religija.

Potreba za istinom čovjeka, jer je biće razuma, nikako ne znači da proces razvoja kroz povijest stvarno koraca putem istine i prema istini. Čimbenik promašaja istine na tom putu traženja je stalno prisutan. Stoga je opravdano govoriti o onima koji žive još u tami što se tiče istine u smislu saznanja i spoznaje o samom sebi i svijeta oko sebe, i što se tiče spoznaje o Bogu.

Iz do sada rečenog, logično se postavlja pitanje možemo li religije mjeriti postignutom istinom na njihovom putu traženja istine? Da bi to bilo moguće činiti, morali bismo posjedovati jednu istinu kao mjerilo za istinu svake pojedine religije. Za nas kršćane katolike je objavljena vjera Staroga i Novoga Zavjeta ta istina. Isus Krist je istina u osobi, i stoga je kršćanska vjera utemeljena na jednoj osobi koja je jamstvo istine. Tko traži istinu, mora tražiti susret s Isusom Kristom. Naravno, ta otvorenost prema Kristu, koji je čovjek sa svim vremenskim i prostornim ograničenjima, ne može imati jednaki oblik i isti izražaj za sve ljude i za svaku kulturu. Razlog tome leži u već spomenutoj različitosti razvoja kultura. U konkretnom životu to znači da se pojedina kultura u načelnoj otvorenosti prema Kristu ipak više ili manje približava Kristu jedinoj istini. Načelno: kršćani moraju uvijek imati na pameti da se ljudi bilo koje ozbiljne religije nalaze na putu prema Istini-Kristu. To proizlazi iz dogmatskog uvjerenja katoličke vjere da Bog hoće spas svakog čovjeka na svijetu jer je svaki čovjek Božje stvorenje i kao osoba uključen u ljubav Boga Oca.

Svjetlo istine iz Betlehema sjaji prema narodima na različite načine. Stoga moramo svjesno priznati da narodi izvan „kršćanskog svijeta“ nisu bez svakog odnosa prema Bogu, prema Kristu. Oni su istovremeno naši bližnji s naglaskom po Isusovim riječima da nam je onaj bližnji koji je u bilo kojoj nevolji ili potrebi. Ljubi bližnjega svoga. Gospodine: tko je moj bližnji? Svaki koji konkretno treba čin tvoje ljubavi: pomoć - materijalnu i duhovnu, sigurnost, poštovanje...

Upravo ova dijalektika u odnosu kršćanstva i poganstva, u odnosu između kršćanske vjere i religija pokazuje najočitije potrebu ispunjavanja Kristove zapovijedi: Budite svjetlo svijeta. To svjetlo iz Betlehema treba po našim djelima ljubavi prema nekršćanima, prema svakom čovjeku osvjetljavati put njihovog približavanja prema jedinoj Istini: Kristu: Spasitelju svijeta.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.