Tristo dana rata u Ukrajini

Od početka ruskog napada na Ukrajinu proteklo je već deset mjeseci, a ratu se još ne nazire kraj. Nakon teških gubitaka koje je pretrpjela ove jeseni na bojišnici kod Harkova, te sramotnog, ali vojno opravdanog, povlačenja iz Hersona, ruska vojska uspjela je stabilizirati bojišnicu na Dnjepru, te nastaviti napade na slobodni dio Donbasa. Kako vrijeme prolazi, tako je i cijena koju Rusija plaća za Putinovu „specijalnu vojnu operaciju“ sve veća i nepodnošljivija, bilo da je riječ o desecima tisuća poginulih vojnika, ili o sankcijama načetom gospodarstvu. Isto vrijedi i za Ukrajince, čija je zemlja izvrgnuta strašnim naporima; da nema pomoći Zapada, Ukrajina samostalno ne bi izdržala teret ruske agresije!

Putinova računica

Iako su vojne pobjede povoljno utjecale na borbeni moral i ujedinile naciju, ukrajinska budućnost ne doima se osobito sjajnom. Kako god rat završio, izvjesno je da će neki dijelovi Ukrajine ostati bez dobrog dijela predratnog stanovništva, koje je u proteklih osam godina rastjerano na sve strane svijeta. Tko će sutra živjeti u porušenom Donbasu? Ako pobijede Rusi, izbjegli Ukrajinci sigurno se neće vratiti. (S tim u svezi, pitanje za Putina: - Koga će Rusija naseliti na njihovo mjesto?) Pobijede li Ukrajinci, ruski pobunjenici odselit će se u majčicu Rusiju, a s ukrajinske strane nema ih tko zamijeniti. I Rusija i Ukrajina zbog slabog nataliteta i masovnog iseljavanja ubrzano gube stanovništvo, pa je samo pitanje vremena kada će se obje zemlje pretvoriti u starački dom. Rusija uz to ima i problem rastuće muslimanske populacije, što bi u bliskoj budućnosti moglo izazvati unutarnje napetosti i podjele. S te strane gledano, pomalo su pretjerana strahovanja kako će, nakon Ukrajine, ruski „medvjed“ napasti i druge europske države. Za imperijalnu politiku Rusija više nema ni ljudi ni „resursa“, pa su i sadašnja osvajanja samo uzaludno trošenje snaga na gluposti. Koliko Rusa danas živi u okupiranom Pridnjestrovlju? Kakav je ruski natalitet u Estoniji i Letoniji?

Što je ostalo od ruske prevlasti u Kazahstanu? Zaključak je jasan: Rusija nema ni vojne, ni gospodarske, ni populacijske snage za vođenje osvajačke politike, pa je, u skladu s time, i sadašnji rat u Ukrajini potpuno besmislen.

Mirotvorci vs. puritanci

Ako je ukrajinski rat doista apsurdan i nepotreban, kako je moguće da se u proteklih tristo dana nije pojavila nikakva suvisla mirovna inicijativa za njegov prekid? Što su do sada radili OESS, UN i EU, gdje se sakrila „međunarodna zajednica“? Čini se da je za potencijalne mirotvorce glavna prepreka prevelika udaljenost stavova sukobljenih strana, ali i promjenjiva ratna sreća. Na početku rata, dok se činilo da Rusi pobjeđuju, Moskva nije pokazivala volju za kompromisnim rješenjima. Sada, kad pobjeđuju Ukrajinci, Kijev nastupa „maksimalistički“, pa se rijetki mirotvorci niti ne usuđuju izaći s konkretnim prijedlozima da ih se ne bi krivo shvatilo. Primjerice, jedini državnik koji još pokušava iznaći „truli kompromis“, francuski predsjednik Macron, zbog svojih realističkih stavova često se nalazi na meti Ukrajinaca i „puritanske“ europske javnosti, koja očekuje dosljednu primjenu uzvišenog načela o nepovredivosti granica. Samo, tko će platiti cijenu jalovog moraliziranja?

Tri sporna pitanja

Zanemarimo li nemoguće zahtjeve koje pred potencijalne posrednike postavljaju sukobljene strane, pokušajmo ipak zamisliti kako bi izgledao real-politički, „kissingerovski“ mirovni sporazum o prestanku rata u Ukrajini! Takav sporazum morao bi riješiti tri sporna pitanja - Krim, Donbas i članstvo u NATO-u. Što se tiče anektiranog poluotoka Krima, Ukrajina traži njegov povratak, dok Rusija o tome ne želi ni raspravljati. Do početka Putinove invazije, činilo se da je to pitanje „riješeno“ guranjem pod tepih, odnosno prešutnim pristankom Zapada na rusku aneksiju. Najnoviji porazi ruske vojske, odnosno povlačenje iz grada Hersona, ponovno su otvorili krimsko pitanje. U slučaju daljnjeg napredovanja ukrajinske vojske, mnogi se pribojavaju eskalacije sukoba u smjeru korištenja oružja za masovno uništenje. Kako to spriječiti? Najelegantnije rješenje bilo bi raspisivanje referenduma, odnosno plebiscita, pod nadzorom UN-a, na kojem bi se svi stanovnici poluotoka mogli izjasniti o njegovom statusu. Budući da su Rusi i prije rata bili većinsko stanovništvo Krima, Moskva bi vjerojatno pristala na demokratsku provjeru raspoloženja tamošnjih birača. Može li ukrajinsko vodstvo pristati na taj ustupak?

Kad je u pitanju Donbas, postoje dva rješenja – vojno i političko. Vojno rješenje je poraz separatista i izlazak na granicu s Rusijom, dakle, neka inačica ukrajinske „Oluje“. Koliko je to ostvarivo, tek treba vidjeti. Političko rješenje podrazumijeva stvaranje neke vrste autonomne pokrajine/republike „Donjecka i Luganska“, u kojoj bi oba naroda bila ravnopravno zastupljena. Dakle, riječ je o svojevrsnoj federalizaciji Ukrajine, ali na vrlo ograničenom prostoru. S takvim ishodom obje strane bile bi podjednako nezadovoljne; Rusi bi se morali odreći pretenzija na još dvije djelomično okupirane oblasti (Zaporižje i Herson), a Ukrajina pristati na nepravedno nagrađivanje agresora. Kritičare takvog rješenja treba podsjetiti da smo nešto slično već imali u Daytonu!

U odnosu na teške sporove oko teritorijalnog razgraničenja i federalizacije, pitanje članstva Ukrajine u NATO- u doima se gotovo nevažnim. U slučaju da Ukrajina ipak ne postane punopravna članica, mirovni sporazum morao bi uključiti međunarodne (to jest –zapadne) garancije ukrajinske sigurnosti. Dosadašnje garancije nisu se pokazale osobito pouzdanima, pa je očito da treba smisliti nešto novo. Eto posla za diplomaciju!

Dinko Pejčinović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.