Galijotanje - najteža tlaka hrvatskih primoraca (1)

Što današnji prosječni Hrvat zna o stradanjima svojih pređa galijota? Možda se tek nejasno sjeća ponekog stiha iz Nazorove Galeotove pesni koju je nekoć davno pročitao u školskoj čitanci, poput onih:

«Pokle su me prikovali zlizane za ove daski / Ja nisam već doma videl, ni svoje zagledal majki / Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela? More, more sinje!»

mletačka galija

Skoro puna četiri stoljeća (1420.-1797.) naša obala, otoci i more koje ih oplakuje bili su nepresušni izvori bogaćenja Mletačke Republike. Osim prirodnih resursa, Serenissima je uzimala i obilati danak u životima više desetaka tisuća galijota. Obvezom veslanja na galiji, osim kažnjenika i zarobljenika, bili su obuhvaćeni i pučani od 18 do 50 godina starosti, a događalo se da su popisivani i nedorasli dječaci i starci... Vrijedi podsjetiti na te zaboravljene povijesne marginalce te tako upotpuniti saznanja o tegobnoj ulozi hrvatskih primoraca u općem razvoju jadranskog pomorskog nasljeđa.

Početkom 20. stoljeća o njima je prvi popularno pisao Bare Poparić u svom Pregledu povijesti pomorstva koji je Matica hrvatska objavila u dva sveska (1932.), a zatim i u romanu Galijot (1939.). Leksikografski sažeto u Pomorskoj enciklopediji obradili su ih Stjepan Vekarić i Petar Mardešić. U nekim radovima usputno ih spominju Grga Novak i Andre Jutronić. Jedan znanstveni rad posvetio im je Vjeko Omašić. Jedini je Danilo Klen objavio više znatnijih radova o galijama i galijotima i to u Radovima JAZU (1959.), Pomorskom zborniku (1962.), potom prikupljenima u knjizi Šćavunska vesla – galije i galijoti na istočnoj obali Jadrana (1986.) u knjižnom nizu Istra kroz stoljeća koji je priredio dr. Petar Strčić.

POPARIĆ

Ipak, sudbine tih nesretnih primoraca koji su snagom svojih mišica pribavljali sjaj i slavu ratnoj i trgovačkoj mornarici «Ljepotice Jadrana» zanimljive su ne samo za našu, već i za povijest Mediterana uopće. Ne zaboravimo da je Venecija svoj gospodarski napredak i pomorsku prevlast na Jadranu i Levantu dugovala baš tim zaboravljenim robovima vesala. Snaga njihovih mišica omogućavala joj je da se zaštiti od gusara i ostalih neprijatelja, ali i da u geometrijskoj progresiji povećava broj svojih plovnih jedinica. Bez iscrpnog proučavanja institucije «galijotanja» nemoguće je shvatiti složeni fenomen višestoljetnog uspona i dominacije Mletačke Republike. Za razliku od primjerice francuskih galijota, koji su bili regrutirani isključivo iz redova kažnjenika i vojnih zarobljenika, u nas su sve do početka 18. stoljeća osim prijestupnika na galije odlazili i slobodni ljudi. Naime, u vrijeme mletačke vladavine svaki veći grad i otok naše obale bio je obvezan naoružati i opremiti jednu galiju s veslačima i ostalom posadom. Bila je to okrutna tlaka, jedan «od najtežih tadašnjih fizičkih i ekonomskih tereta» kojom je stanovništvu Primorja od Istre do Ulcinja oduzimana «najjača i najzdravija radna snaga». Bilo bi veoma zanimljivo i korisno izračunati koliko smo ukupno mletačkih galija opremili do 18. stoljeća te koliko je naših ljudi veslalo na tim galijama. Po svemu sudeći nije bilo nijedne pučke obitelji koja nije dala po nekoliko generacija galijota. Prema gruboj procijeni, njihov se broj penje do preko stotinu tisuća veslača! Da nisam pretjerao, potvrđuje i ovaj odlomak iz izvještaja Paola Giustinianija, zadarskog kapetana iz 1553. godine:

«Što se tiče otoka koji su vrt (giardino) za galije - kažem vrt - jer svakoga puta kada im nedostaje ljudstva i kada navrate ovamo, uvijek ga nabavljaju na način da su jadni otoci ispražnjeni i polunaseljeni (...) Gotovo uvijek vaša armada tamo pokupi 1000, 1200 ili 1500 galijota većinom sa zadarskih otoka gdje žene ostaju bez muškaraca...»

Vrli kapetan dalje u izvještaju preporučuje neka zadarske galije zimuju kod kuće kako otoci ne bi ostali nenaseljeni «što bi bila velika šteta naročito za opremu galija i druge potrebe Principa...». Dakle, neka galijoti oplode žene zimi, kako bi one mogle rađati nove buduće galijote!

Međutim, mudra i lukava Serenissima svojim je pučanima s užeg prostora metropole već godine 1565. ukinula obvezu ropskog veslanja te je od njih naplaćivala tek simboličnu novčanu pristojbu! Naprotiv, iz najvitalnijeg dijela pučanstva istočne jadranske obale, iz Istre i Dalmacije, regrutirala je neiscrpnu pogonsku snagu za svoje brodovlje.

KLEN

Obvezom veslanja na galiji načelno su bili obuhvaćeni pučani od 18. do 50. godine starosti. Međutim, događalo se da su popisivani i nedorasli momčići, pa čak i starci. Primjerice, dječak Šimun Makijević, pok. Mate iz Osora jedva je uz župnikovu pomoć uspio dokazati 5. srpnja 1551, da ima samo 16 godina. Mnogi od veslača odabranih na Korčuli godine 1500. bili su stariji od 60 godina! To su samo dva slučajno otkrivena primjera. Po svemu sudeći, već prilikom sastavljanja popisa, takozvanog rola ili ruodola dolazilo je do zloupotreba. Popisi su podvrgavani «pročišćavanju» (espurgo). Brisani su oni koji su imali fizičke mane ili određene bolesti. Najčešće zbog gluhoće, pomanjkanja zubi, otvorenih rana, oteklih zglobova i naročito kile (hernie). U to se je lokalni mletački knez morao uvjeriti «vlastitim očima». Ponekad su brisane plemićke i crkvene sluge, pokoji član bratovština zidara, stolara, bačvara... U iznimnim slučajevima i jedini muškarac iz obitelji koja je imala najmanje četvero male djece. Ta su brisanja predstavnici mletačke vlasti često koristili da bi što bolje manipulirali s pučanima i držali ih u slijepoj pokornosti. Iz «pročišćenih» popisa javno su ždrijebom birani veslači (squadre). Bila su uobičajena dva načina: izvlačenjem ceduljica s imenima iz žare (inbosolar) ili štapića od kojih je jedan bio obilježen ili skraćen (bruschette). Izgleda da se je ponegdje bacala i kocka (facere texeram). Uz ime ždrijebom odabrana veslača upisala bi se riječ tocco (zapalo ga), opisno naznačio stas i dob te neki naročit znak: ožiljak, madež, bradavica, pjega, prišt, kozičavost, razrokost, opekotine, «šaka bez nokata», «kažiprsti krivi i kratki». Onima bez takvog znaka utiskivao se naročiti žig! Izabrani veslači mogli su naći zamjenika (sin za oca, otac za sina) ili platiti nekoj trećoj osobi. Oni najsiromašniji često su tražili spasa bježeći izvan mletačkog teritorija. U tom slučaju morao ih je zamijeniti neki od suseljana. Odlazak na galiju bio je jedan od najtežih trenutaka u životu, pa su oni s imetkom sačinjavali oporuke: «...ima pojt na galiju, a ne zna ako mu se primiri smart na rečenom puti».

U svom znanstvenom radu Opremanje galije suprakomita Jakova Andreisa godine 1470. Vjeko Omašić objavio je i prijevod izvornog popisa ljudstva na toj trogirskoj galiji. Tako saznajemo da su posadu sačinjavali: suprakomit (s vlastitom poslugom: trpezar, kuhar, sobar i poslužnik!), komit, paron, škrivan, 8 mornara, veslar, drvodjelac, kalafat, služitelj, 165 veslača, dva zapovjednika strijelaca, 29 strijelaca i brijač. Svi su oni bili iz grada Trogira i njegovih okolnih sela. Međutim, većina iz grada odabranih veslača našla je zamjenike od kojih su neki bili i iz udaljenijih mjesta: Imotskog, Klisa, Poljica, Posušja, Ričica, Šibenika, Tučepa... s otoka Brača i Hvara. Primivši određenu novčanu ili naturalnu nagradu ti su se siromašni jadnici zapravo žrtvovali da bi na taj način barem privremeno produžili opstanak izgladnjelih članova svojih obitelji. Iz spomenuta popisa saznajemo da im je stas bio: visok, krupan, običan, nizak. Nekima je označena i boja puti: bijela, smeđa, crvena. Boja očiju: tamna, svjetla. Za trojicu se navodi da imaju «tatarsko lice»! Valjda su to bili potomci u trogirskoj okolici zaostalih Mongola poslije velike najezde u 13. stoljeću. Zanimljivo je pripomenuti da se među veslačima zamjenicima spominje i stanoviti «Matij Ivanić sin Ivanca s Brača, srednje dobi, krupan, znak na mišici lijeve ruke...» Dr. Omašić je pretpostavio da bi to mogao biti osobno povijesni Matij Ivanić – budući vođa poznate Hvarske bune protiv Mlečana koja će uslijediti godine 1510. – 1514.

Frano Baras

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 21-05-2024, 00:09:22

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.