Izlaganje Branka Salaja s predstavljanja knjige dr. Miroslava Tuđmana

Na 300-ak stranica profesor Miroslav Tuđman je sabrao devet studija pisanih uglavnom posljednjih par godina. U naslovu je informacijsko ratište s pravom stavljeno na prvo mjesto, jer teorijska razmatranja u svakoj od ovih studija služe u prvom redu kao metodološki okvir rasprava kako se oko određenih konkretnih tema javno znanje u Hrvatskoj iskrivljuje ciljanim dezinformacijama. Te konkretne, vrlo temeljito dokumentirane i sustavne raščlambe zauzimaju i do ¾ knjige i mogu poslužiti kao dragocjen referentni materijal o nekima od najznačajnijih tema vezanih uz prva dva desetljeća suvremene hrvatske države i uz informacijski rat kome je Hrvatska bila a u dobroj mjeri još uvijek jest izložena. Među velikim temama koje su se našle pod informacijskim skalpelom dra Tuđmana su na pr.

- povijesni zaborav i pristanak na političke manipulacije, ilustrirano na primjeru odnosa Hrvatske i BiH,

- strategija u nametanju novih paradigmi (na pr kako normalno inzistiranje na suverenitetu i jačanju nacionalnog identiteta postaje razlogom međunarodne izolacije)

- izopačena i selektivna primjena međunarodnog humanitarnog prava o kojoj svjedoči rad haaškog tužiteljstva.

Možda je još zanimljivije spomenuti važnost dvosmjernosti informacijskih tokova i na mogućnosti grupnog povezivanja koje nisu – u svakom slučaju ne još - pod nadzorom kontrolora pristupa informacijama. Mislim tu naravno na izbor Obame koji se, bez obzira kakva mu bude vlastita politička uspješnost, pokazao kao važan korektiv političkom establishmentu.

Ono, što se do sada zna o njegovoj kandidaturi i kampanji, upućuje na zaključak da je po prvi put na djelu bio puni učinak umrežavanja skupina koje su doživjele Obamu kao „svoga“ glasnogovornika a da je bio marginaliziran – u svakom slučaju početno – utjecaj velikih kontrolora informacijskog prostora. Sve me ovo upućuje na zaključak da je jadno stanje i ekstremna podložnost manipulacijama na hrvatskom informacijskom prostoru prvenstveno odraz naših vlastitih slabosti, koje širom otvaraju vrata unutarnjim i vanjskim vršljanjima najgore vrsti. Njihovim razotkrivanjem Miroslav Tuđman je ukazao na problem, koji ima sve karakteristike informacijskog ratišta, ali ga je zbog povezanosti s vlastitim civilizacijskim slabostima tim teže neutralizirati i ukloniti.

Iza studija sadržanih u knjizi leži jedna koncepcija, jedan pristup, ali s različitim naglascima kako to zahtijevaju izabrane teme. Pokušat ću zato rezimirati glavnu tendenciju ove knjige uz neke osobne komentare. Polazna je točka Tuđmanove raščlambe da solidna, istinita, relevantna informacija povećava javno znanje a da nepotpuna ili kriva informacija, dezinformacija, sakati i iskrivljuje javno znanje. Otkako je svijeta i vijeka te se dvije pojave – dobro i zlo, ako hoćete – bore na javnoj pozornici. I mlada se hrvatska država u svome nastajanju suočavala s mnogim predrasudama, koje su počivale na sustavnom i dugotrajnom recikliranju dezinformacija, a te su predrasude, uz sve ostalo, početno dovodile u sumnju i naš kredibilitet kao izvora informacija. Kako je posvjedočio sâm Einstein, naveden u knjizi, „teže je razbiti predrasudu nego atom“.

U par sam navrata ustvrdio da uspjeh Domovinskog rata rezultat ne samo usklađenog diplomatskog i vojnog djelovanja nego i naše vjerodostojnosti kao izvora i tumača informacija o našoj stvarnosti. Uspjeli smo jer nam je uglavnom pošlo za rukom da informaciju o našoj istini prenesemo svijetu, da neutraliziramo naslijeđene predrasude i našu dramu učinimo njihovom dramom … bez toga bi Vukovar i Dubrovnik, Škabrnja i Tovarnik i i sve druge žrtve ostale zapisane samo u našem sjećanju a u tom je slučaju veliko pitanje kako bi se i kada Hrvatska osamostalila. Ne govorim ovo napamet. Neke kasnije priče, kao što je ona haška o zajedničkom zločinačkom pothvatu, ima, barem po meni, i jedan krak kome smo pridonijeli i mi sami nemuštom informacijskom politikom za vrijeme operacije Oluja. U mjeri, u kojoj je ta politika uopće bila promišljena, ona se u stvari svela na obraćanje vlastitoj javnosti, oduševljavajući ionako oduševljen narod, a zaboravljajući važnost doticaja i osiguranje adekvatnih uvjeta rada, velikom broju novinara, njih oko 500, koji su se sa svih strana skupili u Zagrebu i u Splitu. Bit ću namjerno strog i izazovan: Mi smo spram njih u krajnjoj liniji postupili kao da slijedimo obrasce JNA, odnosno načine ponašanja i razmišljanja koje smo 1991/92 hametice potukli.

Ne progovara iz mene sada naknadna pamet – svega par dana nakon Oluje sažeo sam ozbiljne zamjerke radu naročito u odnosu na strane medije i završio zlogukim proročanstvom, da bi nam se one u budućnosti mogle žestoko osvetiti. Poslao sam to kamo je trebalo ali reagiranja nije bilo – mi i inače teško nalazimo vremena za kritičko vrednovanje iskustava. Od mnogih stranih novinara, kod kojih sam prvih dan-dva osjećao izričito pozitivne vibracije, vrlo su brzo počeli stizati „računi“ za naše postupke u vidu negativno intoniranih članaka, neki od njih čak još tijekom operacije, naravno ojačani a ponegdje i forsirani sa strane određenih vanjskih čimbenika. Nakon što smo im učinkovito zatvorili operativni prostor a o njemu sami loše i nesmišljeno informirali, jačale su percepcije u stranoj javnosti na osnovu kojih će se kasnije dizati optužbe za zajednički zločinački pothvat. Ne tvrdim da bi pametnije, brže i sustavnije informiranje svjetske javnosti spriječilo one, kojima su takve optužbe trebale, ali sam siguran da bi im takvo informiranje u najmanju ruku jako otežalo posao. No vratimo se knjizi koja je pred nama. Njeno je težište – i teorijsko i empirijsko – na onome što se zbivalo nakon 1995. Svijet se baš otprilike tada počeo ubrzano komunikacijski premrežavati i ta je tehnologija na određen način zagospodarila informacijom. Zapljuskuju nas informacije ranije nazamislivim intenzitetom, brzinom i količinom a istodobno nestaju ili se razvodnjavaju kriteriji istinitosti ili relevantnosti po kojima bi se informacija vrednovala.

„Priroda ljudskog iskustva radikalno se promijenila… čovjek je izgubio neposredno iskustvo o događajima i pojavama … te je postao ovisan o njihovu prikazu u javnim informacijskim i komunikacijskim sustavima…i ne može neposredno iskusiti realnost… Došlo je do vremenskog i prostornog „odvajanja riječi od realnosti“….. Prikaz realnosti postaje njihova realnost, koja se doživljava kao točnija i pouzdanija nego realnost sama.“ Tako ta „virtualna stvarnost“ počinje proizvoditi korpus realnog javnog znanja, koje nije valorizirano prema kriteriju istine – u njegovu oblikovanju komunikacijska funkcija je postala važnija od spoznajne funkcije. Ili da se izrazim manje učeno, uzima se zdravo za gotovo što god kažeš!

Profesor Tuđman ukazuje na učinke takvog razvitka

1) Informacijski prostor se ispunjava informacijskim strategijama (vojnim, političkim, gospodarskim, kulturnim) koje teže osiguranju vlastitih interesa

2) Informacijski prostor postaje bojišnica, a informacija oružje za ostvarivanje interesa u „sukobima niskog intenziteta“

3) Moć se više ne očituje u znanju nego u nadzoru pristupa obavijestima

4) Kontrolanti informacijskog prostora su gospodari, a korisnici jedva da su svjesni da su „sluge“. Svi  nazgled imaju puno više informacija nego ranije, ali nemaju uvid u strategije onih koji te informacije organiziraju i nadgledaju.

Sve to vodi intenziviranju informacijskog rata u kome se dezinformacije vrlo lako recikliraju pa onda upornim ponavljanjem čak uzdižu na pijedestal činjenica koje se, kao, razumiju same po sebi, koje nije potrebno posebno dokazivati. Vrlo je teško osporiti tvrdnju, da smo mi u Hrvatskoj doista u dobroj mjeri bili, a u mnogo čemu još uvijek jesmo, izloženi djelovanju info-ratišta sa već spomenutim posljedicama. To vrlo jasno proizlazi iz Tuđmanovih analiza velikih tema koje su zaokupljale hrvatsku javnost – siguran sam da bi kompletiranje ovoga rada s diplomatskim, gospodarskim, kulturnim i drugim analizama dodatno potvrdilo i ojačalo tu sliku. Moram, međutim, priznati da to naše ratište vidim u prvom redu kao kreaciju klasičnih odnosa moći, stranih i domaćih, u kojima se spretno koriste nove igračke koje je tehnologija stavila na raspolaganje i s kojima se djeluje u prostoru uvelike stvorenom i podržavanom našim vlastitim slabostima, slabom prosvjećenošću i niskom razinom dijaloga, nedovoljnim iskustvom u vođenju državnih poslova i nedorečenostima našega nacionalnog identiteta. Teško je u zapadnim demokracijama naći primjera da javnost prihvaća tako indolentan, ležeran i promjenljiv odnos prema činjenicama, kao što su one na koje ukazuje prof. Tuđman.

Čini mi se da je još malo prerano za definitivno vrednovanje krajnjih dometa nove tehnologije, koja je još uvijek u razvitku, i promjena koje ona izaziva u općem sustavu informiranja. Moguće je da se kao neizbježan, imanentan izraz tih promjena doista nametne prerastanje cijeloga informacijskog prostora u ratište i sustavno širenje dezinformacija, ali ja bih volio pričekati s tako drastičnom definitivnom prosudbom. Sigurno je da nova tehnologija ne će sama po sebi biti neka panaceja ali ne treba isključiti mogućnost da se razviju informacijski hibridi sa znatno pozitivnijim predznacima[1]. Uzet ću kao primjer kako se nove tehnologije odražavaju na način informiranja s najnovijih, stvarnih konvencionalnih ratišta. Tu je od pamtivijeka najčešće prisutan i promidžbeni element, naročito kad su u pitanju izvjestitelji ili mediji koji su po nekom predlošku bliski jednoj od zaraćenih strana. Izvješća CNN-a iz Bagdada pod prvim naletima američke vojne sile 2002. nisu, međutim imala neku lako prepoznatljivu neposrednu promidžbenu ili dezinformacijsku zadaću: Jasno je iskazana američka vojna moć (što je mogla biti propagandna komponenta) ali su dominirale slike velike egzistencijalne tjeskobe, ugroženosti i teških razaranja, slike kakve su se u starim promidžbenim predlošcima običavale uskratiti vlastitoj javnosti, i koje su vjerojatno bile u pozadini iračke dozvole djelovanja. Tako ispada da su gledatelji dobili prilično relevantnu informaciju – kompromisom suprotstavljenih kontrolora.

Možda je još zanimljiviji primjer suptilnih promjena u načinu izvješćivanja, koji uzima u obzir spoznajnu razinu i vrijednosni habitus ciljane publike, kako je engleski program arapskog TV-kanala Al-Jazeera izvješćivao o nedavnom izraelskom napadu na pojas Gaze početkom 2009. Program je u mnogočemu od početka preuzeo vizualna rješenja, pa čak i neke novinare, poznate s dominantnih postaja kao što su CNN i BBC, a u ovom je slučaju imao veliku prednost izvješćivanja neposredno iz Gaze. Sugestivnu reciklažu snimki mrtvih i ranjenih civilnih žrtava kanal je kombinirao sa studiozno profesionalnim izvješćima jednog mladog novinara o ratnim operacijama. Iznenađujuće je bilo da se promidžbeni učinak – koji se sasvim sigurno željelo postići – nije ostvarivao preko intervjua s recimo predstavnicima pojedinih zapadnih NGO-a kritičnih prema izraelskoj akciji, nego u obliku vrlo kritički intoniranih, ali uglavnom uljudnih, intervjua s predstavnicom izraelske vojske, visokim bivšim izraelskim obavještajcima itd. To se gotovo svakog dana emitiralo i po dva-tri puta. Dakle, filozofija je bila: „mušterija je uvijek u pravu“, ciljani gledatelj dobiva paket koji mu je poznat i prihvatljiv a na margini će mu se ušuljati po koja poruka, a po mogućnosti i dojam cjeline, na koje od početka spoznajno nije bio spreman. Naravno da je u pitanju manipulacija, ali relativno benignog tipa, kakva je prisutna u velikom broju informacija, pa čak i onda kad se radi o tekstovima naizgled potpuno slobodnima od vrijednosnih prosudbi.

[1] Mogu i na vlastitom primjeru posvjedočiti kako se najgore bojazni ponekad na sreću ne ostvare. Na jednom skupu hrvatskih intelektualaca u Švicarskoj 1971. g. referirao sam na temu „Hrvatska u izboru između tehnologija i ideologija“, Hrvatski razgovori o slobodi – 2. simpozij Hrvatske revije, srpanj 1971 (München-Barcelona 1972, str. 383-393). Izrazio sam tada uvjerenje da je prošlo vrijeme ideologija i da brz razvitak novih tehnologija radikalno mijenja i određuje uvjete života. No moja je glavna bojazan bila da će diktature, sa svim elementima moći i prisile kojima su raspolagale, zagospodariti tehnologijama. Svega je 13 godina tada preostajalo do Orwellove 1984. Povijest je ipak pošla drugim smjerom: komunizam se urušio a tehnologije su postale udarnom snagom globalizacijskog modela, sa značajnim dogmatskim primjesama. A ako je prosuđivati po posljednjim kriznim zbivanjima u svjetskom gospodarstvu, nije ni to „kraj povijesti“.

Branko Salaj