Političke prilike srednjovjekovne Bosne (1/6)

Uvod 

 Prostor omeđen rijekama; na istoku Drinom, na sjeveru Savom, zapadu Unom i na krajnjem jugu Neretvom (otprilike kao u današnjim granicama, no ponešto manjeg obujma), predstavljao je donekle za uvjete ranog srednjeg vijeka prirodnim mogućnostima bogatu zemlju tj. nešto kasnije, mladu kraljevinu bosansku. Prvi zemljicu Bosnu spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u X. st. Ona tada egzistira u poriječju gornje Bosne te na istok do Drine, na zapadu između Vrbasa i rijeke Bosne a na sjeveru od klanca Vranduka do Zvornika. Kako je povezanost sa hrvatskim velikašima, kraljevima i dinastima uvijek bila jaka, a naročito u doba Tomislava (početkom X. st.), sve do Dmitra Zvonimira, Petra Krešimira, pa do Pacta Conventa-e na početku XII. st., kada se ugarski kralj Koloman stavlja na čelo zajedničke kraljevine hrvatsko-ugarske, početaka križarskih vojni i dalje do početaka renesansnog doba., trajala je skoro ''pupčana povezanost'' Bosne i Hrvatske kao vidno moćnije kraljevine.

Točnije, ona je sve od VII. st. bila sastavnica Bijelo-Hrvatske države. I negdje u vrijeme slabljenja vlasti hrvatskih narodnih kraljeva, počinju u Bosni saživljavati prve snage domaćih vladara - banova koji će biti nosioci buduće plemstvene strukture. Suvereno i ponosno proglašenje bana Kulina rečenicom: >Ja ban bos'nski Kulin!..> - kao da se izdiže iz plemenske podređenosti prema primorskim centrima vlasti i želi da živi samostalno te feudalno uređeno, negdje gore u brdima, dolinama ili ponad riječnih kotlina srednje Bosne. Zemljopisni položaj uvelike i često je pomagao ovoj zemlji da ne bude izravno poharana i pogažena od brojnih vojski europskih vladara i zavojevača. Stvorio je i zasebno, donekle skriveno vjersko-običajno tkivo koje će par stoljeća uzbunjivati katoličko svećenstvo i određene pape. Ipak, za Bosnu uvijek možemo potvrditi - mada spisa iz srednjeg vijeka, posebice sa tih prostora ima malo - da je živjela voljnom i svjesnom pripadnošću ranim kršćanskim korijenima, a kroz to i svome narodnosnom biću od kojeg se nije odjeljivala sve od vremena doseljenja Hrvata na prostore jugoistočne Europe.

Duh iskrene kršćanske - katoličke pripadnosti bio je izražen stalno., čak i u vrijeme gotovo potpune prevlasti ''novih'' muslimanskih običaja i kulture (od XVI. stolj.). Počevši od običnog života - nad svakodnevicom seljaka (u radu na poljima i vlastitom domaćinstvu), pa do uzvišenije vrste stvaranja kao npr. kod klesara (u narodu zvanih kovača), književnosti, itd. U ovom radu i sljedećim poglavljima će biti dotaknuti i obrađeni neki od ključnih društveno-političkih i vjerskih čimbenika koji su djelovali na prostoru danas zajedničkim imenom zvanim Bosna te Humska ili kasnije zvana Hercegovina. No današnji strani politički utjecaji i manipulacije čine ovu zemlju više vježbalištem za razno-razne međunarodne političko-interesne struje i skupine nego normalnom i željenom zemljom za sva tri naroda: Muslimane, Srbe i Hrvate. Također, krvavi međuvjerski i međunacionalni rat koji se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća vodio na prostoru BiH, nesumnjivo svoje korijene vuče iz stoljeća proteklih pod okupacijama stranih zemalja - carevina Turske i Austro-Ugarske.

Osmanlije su zemlju najmanje gradili i osuvremenjivali ali su ostavili najdublji urez kroz grubu vladavinu nad kršćanskom rajom. Mnogo grublje i teže ruke su bili nad katoličkim nego nad pravoslavnim stanovništvom. Razlogom toga je stalna odanost katoličke crkve Rimu i Svetoj stolici, a ne autonomnost kao u slučaju srpske pravoslavne crkve. Ipak najveću ''svojevrsnu osvetu'' tj. zločin, u novije doba izvršit će upravo srpske postrojbe nad stanovništvom bošnjačke enklave u Srebrenici 1995. godine. I to upravo zbog kako se tada u ekstremnim srpskim redovima govorilo - ''Vraćanja duga ''Turcima i dahijama (od tur. m. - silnik koji je nediscipliniran u odnosu na vlast i državne zakone, a tiranin prema narodu.)'' zbog vjekova straho-vlasti, zatiranja i terora nad pravoslavnim kršćanima''!

Matej Škarica
http://www.ramska-zajednica.hr