Mirko Norac - Je li se pokajao?
Osvrt na tekst iz Slobodne Dalmacije http://slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/37283/Default.aspx

 

Pozdravljam slobodno novinstvo i želju da u Hrvatskoj postoji osim slobodnog pisanja i slobodno sudstvo. Novinar Slobodne Dalmacije potrudio se zdušno pozabaviti vojnikom Mirkom Norcem, generalom Mirkom Norcem, osuđenikom Mirkom Norcem, zatvorenikom Mirkom Norcem, mladoženjom Mirkom Norcem, suđenjem, svjedocima, žrtvama, sudstvom, braniteljima, splitskom rivom… Ovaj oblik pisanja mislim da zovu istraživačko novinarstvo. Novinar je sigurno i slobodan i nepristran, kao i novine za koje radi. Prilažem za istraživanje dva svjedočanstva, istina radi se o Hrvatima, od preko 6 000 koliko je pohranjeno u Udruzi logoraša srpskih koncentracijskih logora kao poticaj slobodnim novinarima, istraživačima, zagovornicima pravne države da istraže što je s počiniteljima ovih zločina.

Svjedoci također mogu zainteresiranom novinaru navesti imena zločinaca i imena ubijenih zatočenika s kojima su dijelili pakao. Ne lažu, ima ih na tisuće danas bolesnih, nemoćnih, nesretnih. Podnijeli su zlostavljanje, danas podnose podsmijeh svojih zlostavljača. Mnogi njihovi krvnici su tu, slobodni, neosuđivani, šeću se, kupuju, žene se. Nitko ne pita za njihova zlodjela a ni što rade, s kim se druže, s kim piju. Nije moguće da to nije tema za slobodnog novinara u slobodnim novinama zainteresiranog za funkcioniranje pravne države. Sudstvo bez politike. Naravno da je to jedini motiv zašto šaljem i ova dva svjedočanstva. Nesretnici moraju doživjeti pravdu. Vjerujem u novinare naklonjene istini i pravdi.

Prilog:

Dva istinita svjedočanstva zatočenih Hrvata u srpskim koncentracijskim logorima

1. Zatočen sam 30.07.1991.g. u šumi kod Gline. U logoru Manjača proveo sam 8 mjeseci i 20 dana. Svakodnevno su me tukli nogama, šakama, kundacima, stavljali u klade da stojim po nekoliko dana bez vode i hrane. Čizmama su mi izbijali zube. Nisu mi dozvoljavali da vršim nuždu. Nitko mi nije smio dodati vode da ne bi bio odmah ubijen. Za hranu su nam samo bacali na pod sirovu rižu i sirovi grah. Po zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Vezali su me bodljikavom žicom za noge da visim naglavačke, udarali po glavi i tijelu dok nisam izgubio svijest. Sipali su mi sol na rane. Bacali su me puno puta u samicu bez hrane i vode, pa sam jeo žive miševe i bjelouške koje sam ulovio i iz jamice koju sam iskopao pio sam kišnicu. Više njih me silovalo govoreći da ću vidjeti što je ustaška muška kurva. Prilikom jednog ispitivanja propucali su mi koljena, prerezali su mi nožem članak na lijevoj ruci do kosti. Od udarca u lijevo uho pukao mi je srednji bubnjić od čega i danas imam posljedice. Spavao sam na podu slabo obučen u barakama kojima je prokišnjavao krov, a kroz razbijene prozore puhao hladan vjetar. Danima mi nisu dali da spavam. Više puta sam izgubio svijest od batina i gladi. Trpio sam svakodnevna ispitivanja o imenima zapovjednika, o tome gdje se nalaze naše postrojbe, kakvo je naoružanje, brojno stanje, pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj koja će stradati ako ništa ne kažem.

Silili su da stavim na glavu kapu šajkaču sa kokardom ili petokrakom, što nisam, tjerali da pjevam četničke pjesme što također nisam, pa su me zbog toga toliko zlostavljali. Okupljali su nas da gledamo kako zlostavljaju neke logoraše i na kraju ubiju i govorili nam da je to primjer da će svatko tako proći ako odbije suradnju. Zabranjivali su nam međusobnu komunikaciju prijetnjama, zlostavljanjem i smrću. Govorili su nam da nas se naša Hrvatska odrekla i da bi bilo bolje da smo se priključili njihovoj vojsci. Tjerali su me da potpišem prazan papir, pa da ću moći ići doma, što nisam potpisao pa su me ponovno mučili. Gledao sam kako dečke vežu za stup i batinaju bičem, remenjem, pendrecima i na kraju ih ubijaju. Govorili su nam da ćemo i mi tako završiti. Kad smo molili vode nisu nam dali, nego su je prolili na zemlju pred nas. Po noći nisam mogao spavati od jauka i zapomaganja zatvorenika. Žigosali su sa užarenim željezom slovo U na čelu pri ispitivanju, mučenju i ubijanju. Ako su zatvorenici pokušali uzeti bilo koji komad hrane iz napoja, a bili su primijećeni odmah su bili klani ili ubijani, mučeni do smrti na razne načine. Odvođeni smo na rad u pratnji u vojnim kamionima – neki se nisu ni vratili. Od svega toga što sam proživio psihički i fizički sam se razbolio. Oslobođen sam 18.04.1992.g. kad su me ujutro prozvali, bacili u kamion te sam odvezen za Zagreb, Remetinac. Moja razmjena nije evidentirana od Crvenog križa zbog njihovog propusta, imao sam 27 kg.

2. Okupacijom Slunja 16.11.1991.g. zajedno sa Hrvatskom vojskom, policijom, Narodnom zaštitom i civilima povlačili smo se prema BiH kako bi došli na slobodni teritorij RH. U mjestu Stjene pod vodstvom Crvenog križa krenuli smo autobusima preko Ključa prema Splitu. Međutim u Ključu konvoj autobusa je zaustavila JNA i milicija. Tu su skinuti muškarci među njima i ja i odvedeni u stanicu milicije u Ključu. U pratnji naoružanih milicajaca i vojske tu su nas preslušali i pitali zašto bježimo pred srpskom vojskom iz svojih domova i kojoj smo pripadali vojsci, Tuđmanovoj, MUP-u, te kad nas je Tuđman mobilizirao. Ispitivanje je bilo popraćeno udarcima po glavi i nogatanjem u trbuh. Iza saslušanja su nas silom i pod prijetnjom uperenih cijevi strpali u autobus JNA. Držeći glavu među nogama i rukama na leđima dovezli su nas u Staru Gradišku. Po izlasku iz autobusa su nas prozivali i svakom su pročitali optužnicu, da smo zaklali po nekoliko srpske djece, meni 13-ero. Pod tom optužnicom su me odmah na hodniku tukli. Stani mirno, udarac iza uha, trojica su me tukla. Zatim iza udaraca sam se morao rastegnuti, ruke širom i noge i stajati na prstima skinut u potkošulju i gače. Tada su udarali nogama – čizmama među noge i kad sam pao tada su skakali po meni. Kad su me pretukli onako slomljena vikali su da se dižem i tako slomljen sam morao stajati sagnute glave sa rukama na leđima rekavši mi da sam opet na redu dok drugog pretuku. Opet su tukli na isti način, gdje sam ostao na betonu ležati raširenih nogu i ruku. Otišli su druge tući. Čuo sam mnogo jauka sa strane. Ponovno su došli i tukući me nogama slomili mi vilicu i izbili jedan zub, a drugi iskrenuli tako da sam do kraja zarobljeništva imao otvorenu ranu u ustima jer mi je zub sjekao meso.

19.11.1991.g. oko 10 sati ponovno su došli po mene, a ja sam ležao na betonu i još dvojica koji su ležali do mene. Vikali su da ustanemo, nisam mogao. Dvojicu su bacili u jednu sobu a mene u drugu gdje sam našao svoje sumještane nabijene u malom prostoru. Nije bilo zraka. Vikali su da se opet skidam, pa su me opet tukli pred svima i skakali po meni gdje su mi slomili prsni koš i ključnu kost. Oko vrata sam u vrećici imao 15.500 DM i 800 Š franaka, to se prosulo, kad su vidjeli devize krvlju natopljene, prestali su me tuči i dvojici zarobljenih mještana zapovjedili da ih poberu i da mi ih stave u džep. Odvukli su me na saslušanje gdje su mi oduzeli novac i ostale dokumente. Optužili su me da sam Tuđmanov plaćenik i da sam za plaću klao srpsku djecu. Rekli su mi da ću biti strijeljan zajedno sa drugim starijim zarobljenicima, a da će samo jedan dio mlađih ići u razmjenu. Cijeli dan su izvodili iz sobe jednog po jednog čovjeka tukli na hodnicima, a mi u sobi smo se tresli od straha i čekali kad smo mi na redu, čuli su se strašni jauci. Dovodili su ih u sobu nazad pretučene i krvave. Istog dana 19.11.1991.g. uvečer su me opet prozvali da se pripremim tj. da se skinem i izujem. Dok sam se skidao dvojicu su preda mnom ubili nogama. Opet su me pretukli i « pucali « slobodne udarce u trbuh, a ja sam morao sjediti. Pošto nisam mogao više izdržati dvojica četnika su me držala za ramena a trojica u trku se izmjenjivala. Ostao sam bez zraka, nisam više izdržao, u sebi sam se molio bogu, zalili su me vodom i zapovjedili da se ne dižem s betona i da ću doći k sebi kad se roba na meni osuši. I dalje se čuo jauk i pucanj pištoljem 17 puta. Ukupno 19-ero mrtvih oko mene. Tako se sve do 28.11.1991.g. svaki dan po 5 – 6 puta izvlačili me van, tukli i uguravali nazad u sobu. Kad se više nisam mogao micati na meni su igrali kolo psujući Tuđmana i majku ustašku. Nitko od mojih ljudi koji su bili sa mnom u sobi i većinu toga gledali nije vjerovao da tako što čovjek može preživjeti jer ni hranu nisam mogao jesti 10 dana, jer mi je bila slomljena vilica i nakrenut zub. Moji prijatelji su mi prstima otvarali usta i uguravali malo kruha i malo čaja. Ja sam samo osjećao da mi grlom klizi krv koja me je vjerojatno prehranila sve to vrijeme.

28.11.1991.g. smo morali ići na kupanje da se operemo od krvi i krvavih krasta koje sam imao po cijelom tijelu. Moji prijatelji su opisali mene mojoj obitelji koji su razmijenjeni prije mene, da na meni meso smrdi jer je sve bilo crno i da nema sile po kojoj mogu preživjeti. Vukli smo se goli i bosi , četinici su sa strane pljeskali i rugali nam se i pljuvali po nama. Meni su dovikivali « vidite starčića kako je još živ i može hodati «, prali smo se oko jedan minut hladnom vodom i tu smo dobili njihovu zatvorsku robu. Nazad smo također išli goli i bosi, sve je to radila vojna policija s bijelim pojasevima, bijelim pištoljima i noževima. Pošto sam bio najteže prebijen ponudili su mi liječnika, dočekala su me dva liječnika i jedna sestra. Jedan od liječnika me primio za kosu rukom, a drugu mi je stavio pod vrat s nožem i rekao da će me sad zaklati a ne liječiti, a drugi doktor i sestra su me uspjeli obraniti i njemu su rekli da nije za to zakletvu prisegao. Pustio me uz prijetnju da se nisam usudio više doći jer će me on osobno priklati na liječničkom stolcu. Od 29.11.1991.g. smo morali u sobi od 6 do 20 sati hodati, čitav dan sagnuti jedan za drugim u krug, po noći smo spavali na podu, jedna deka ispod druga iznad, na prozorima su bile rešetke bez stakla. Ja nisam mogao ni lijegati ni ustajati, nego su me prijatelji spuštali i dizali u vis. Čizme nisam mogao izuti nego su me dvojica držala za leđa, a jedan je vukao čizmu po čizmu jer su mi noge bile natečene i smrznute. Hrana je bila količinski mala, 0,5 dcl čaja i jedna kriška kruha, u podne i na večer čista juha i komadić kruha, voda u malim količinama.

Jedna grupa iz moje sobe otišla je u razmjenu 12.12.1991.g. Oko Božića me popisao Međunarodni crveni križ, tad sam prvi put osjetio nadu da ću se ako preživim izvući. Još su nas jednom posjetili s tim da su me srpske starješine zaklonile da me ne vide jer sam bio najjače slomljen u sobi i još jedan kojem su šipkom otkinuli ruku. Jedan srpski vojnik se zaletio i gurnuo starješine da me vide, i povukao me za ruku naprijed da snime što su napravili od mene. Članovi Evropske misije su se pogledali ali srpska prevoditeljica ne znam što im je rekla. Iz sobe su svakodnevno prozivali iako su rekli da ide na saslušanje taj bi se vratio, ako su rekli da uzme "čebad" svoju, išao bi u drugu sobu, ako ništa nisu rekli nego samo prozvali da izađe taj se više nije vratio, jer smo mi između sebe ispitivali one koji dijele hranu da li je u nekoj drugoj sobi. Iza takvih prozivki čuo bi se jauk i pucanj iz pištolja. 26.01.1992.g. zajedno sa još 17 iz sobe razmijenjen sam na mostu Bosanski Šamac. Na razmijeni nas je bilo 290, iz Niša, Sremske Mitrovice i nas iz Gradiške. Iskaznicu od Međunarodnog crvenog križa sam predao na mostu, preko mosta smo prešli pješice u Hrvatsku, gdje su nas čekali naši autobusi koji su nas odvezli u Zagreb.

Marija Slišković

{mxc}

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.