Smisao žrtve Zvonka Bušića: Domoljub ili terorist?

 

„One man's terrorist is another man's freedom fighter“

Jedan od događaja koji su obilježili godinu 2008. na izmaku svakako je bio povratak Zvonka Bušića u Hrvatsku nakon osobne kalvarije koju je prošao kao osuđenik na doživotnu robiju u predugih 32 godine koje je proveo u američkim uzama. Petar Vulić, publicist i pjesnik iz Splita, zamolio je odgovor na gore postavljenu dilemu o smislu žrtve Zvonka Bušića. Zbilja, da li je Zvonko Bušić terorist ili domoljub? Za nas dileme nema, ali vrijedi se potruditi i to javno reći. Radi istine o žrtvi Zvonka Bušića. Zvonko Bušić sa skupinom političkih aktivista u kojoj su bili Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je 10. rujna 1976. godine američki putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, Zagrebom i Splitom(Solinom), u kojima se objašnjava težak položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na nezavisnost Hrvatske i na borbu protiv srpske hegemonije nad Hrvatskom.

Akcija je imala veliki odjek i u tome je uspjela:tekst je objavljen na naslovnim stranama u vodećim američkim dnevnicima New York Times, Washington Post, Chicago Tribune i Los Angeles Times. Zrakoplov je sletio u Parizu gdje su se otmičari predali. Obavijestili su da se na Središnjoj željezničkoj postaji u New Yorku nalazi bomba. Prilikom pokušaja deaktiviranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a još trojica su bila ranjena. Pri izricanju prvostupanjske osude sudac je u zapisnik izjavio kako gospodin Bušić „nije terorist i kriminalac“ i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću.. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se Zvonka Bušića pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne od deset godina. Supruga nesretno poginulog policajca Murraya pokrenula je postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali „veliki nemar“ i kako „bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira i da je nemar prouzrokovao smrt njezinog supruga.“ Policija je stoga „neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića“ - tvrdila je Murraya udovica..

Pod pritiskom jugokomunističke „diplomacije“ Budimira Lončara, koji je bio na čelu UDB-ina ogranka Službe za istraživanje i dokumentaciju(SID) Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, koja je djelovala kroz strukture jugoslavenskih diplomatskih predstavništava u inozemstvu (taj Bude Lončar je sada savjetnik Stipe Mesića), koja je vršila snažan pritisak da se oštro postupi sa Zvonkom Bušićem, na ponovljenom suđenju je oblasni sudac John Bartels u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne za ostale iz skupine. Zvonko Bušić proveo je 32 godine u najtežim američkim zatvorima. U njegovoj se kazni predviđalo puštanje na slobodu nakon 30 godina, ali to se nije dogodilo. Pomilovan je i pušten tek u srpnju 2008. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo stav Državnog ureda SAD. Kao ministar pravosuđa Vlade RH prenio sam u ljetu 1999. godine tadašnjem američkom veleposlaniku u Zagrebu Montgomeryu da se primjeni američki Zakon o pomilovanju ili da se barem primjeni odredba bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika na izdržavanje kazne u matičnoj zemlji. Nije uspjelo. Montgomery je radio protiv Hrvatske. Amerika je bila tvrdokorna. Za srpske političare, za vladu u Beogradu, za tisak pa čak i za 'pravnu znanost' akt Zvonka Bušića bio je teroristički čin.

Mirko Klarin u knjizi „Taoci“, Ninove sveske, Beograd 1979. Zvonka i njegovu skupinu naziva „letećim ustašama“ i „ustaškim teroristima“ tvrdeći da je „štampa naterana na saučesništvo u terorističkom aktu i time istovremeno ohrabrila druge slične akcije terorista.“ (str. 33) Jedsan drugi ugledniji beogradski autor popularni TV voditelj Vojin Dimitrijević, profesor Međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu, u knjizi „Terorizam“, Radnička štampa, Beograd, 1982. slučaj Zvonka Bušića i njegove skupine uvrštava u akt terorizma kojeg ocjenjuje kao „najambiciozniji podvig te vrste izvela je grupa „boraca za slobodnu Hrvatsku“ na čelu sa Zvonkom Bušićem. . „Računa se da u redovima ekstremne fašističke emigracije, nastavlja Dimitrijević, ima oko hiljadu terorista...Opšte uzevši, hiljadu ljudi je vrlo malo. Terorizam je, međutim, oružje malobrojnih i slabih, njegovi efekti neposredno ne zavise od broja. Ako se ne spreče, hiljadu ljudi mogu da učine veliko zlo“ (str. 133). Tako beogradski profesor proziva hrvatske „fašiste i teroriste“, prokazuje ih i poziva da ih se „spreči“. Poziv na linč, na nasilna ilegalna ubojstva diljem Europe. I to je UDB-a činila po svijetu ubivši više stotina domoljuba koji su htjeli svoju i našu Hrvatsku.

Jugoslavija je vršila državni terorizam. Ubijali su one koje su i profesori prava prokazali. Najpozvaniji da o tome govori je Nikola Štedul jer je i sam bio žrtvom, srećom, neuspjelog atentata UDB-inog plaćenog ubojice Vinka Sindičića, 1998. godine u Škotskoj. U svom radu Žrtve OZN-a i UDB-e u inozemstvu, vidi Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Knjiga druga, str. 191 i dalje, Zagreb 2000, Nikola Štedul definira pojam žrtava jugoslavenskog državnog terora u emigraciji da se pod tim misli na „osobe koje su ubijene ili ranjene u nizu planiranih atentata izvan granica bivše Jugoslavije, počinjenih od jugoslavenskih tajnih službi po nalogu samoga vrha jugoslavenskog komunističkog režima“. Ubili su dr. Ivana Protulipca, u Trstu 1946, Iliju Abramovića u Austriji 1948., Dinku Domačinović, 1960. u Argentini, Matu Miličevića 1966. u Kanadi, samo u Njemčkoj su 1967. i 1968. godine ubijeni: Marijan Šimundić, Jozo Jelić, Mile Jelić, Petar Tominac, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Hrvoje Ursa, Đuro kokić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Vid Maričić i 1969. godine Mirko Čurić i Nahid Kulenović, Pere Čović 1968. u Australiji, Vjekoslav Luburić u Španjolskoj, Ivo Bogdan 1971. u Argentini, Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj. U 1972. godini ubijena je u Italiji cijela jedna obitelj Stjepana Ševo, njegova supruga i devet godina stara kćerka! Ubijeni su Drago Mihalić, Josip Senić i dr. Branko Jelić 1972. u Njemačkoj 1975. ubijaju Nikolu Martinovića u Austriji, Matka Bradarića u Belgiji, Stipu Mikulića u Švedskoj, i Nikolu Penavu u Njemačkoj.

Ivana Tuksora u Francuskoj Ovo su samo neki koji su ubijeni u komunističkom državnom jugoslavensko-srpskom teroru u inozemstvu i to imaju u svojoj svijesti Zvnko Bušić i njegova skupina kada se odlučuju na međunarodnu akciju pobune i prosvjeda protiv države koja sije svijetom takav teror. Ovo ne znači da bi ih to opravdavalo kada bi se odlučili na osvetu, ali oni i nemaju za cilj osvetu, oni ne planiraju ničiju smrt, akcija je zamišljena kao nenasilna, kao akcija kojom se ne želi ugroziti ničiji život. Naravno, državni jugoslavenski teror se nastavio i među najistaknutijim su žrtvama bili Bruno Bušić kojeg ubijaju 1978. u Parizu , Stjepana Đurekovića, 1983. u Njemačkoj... U vremenu 1946. do 1990 godine bilo ukupno stotinu i devet napada OZN-e odnosno UDB-e i KOS-a na hrvatske emigrante od toga u Njemačkoj 56, Francuskoj 10, u Italiji 9, u SAD-u 9 u Južnoj Americi 6 u Australiji 2 i u Africi 2 napada. Ubijeno je 67 osoba, bilo je 29 neuspjelih pokušaja ubojstva (među njima dr. Ante Pavelić, dr. Branimir Jelić, Nikola Štedul i još neki). Bilo je 4 otmice, među njima dr. Krunoslav Draganović, Drago Jilek, Ivica Novaković i pjesnik Vjenceslav Čižek. Kao nestali vode se Zlatko Milković, Zvonimir Kučar, Geza Pašti i Stjepan Crnogorac.

Otrovno praćenje slučaja Zvonka Bušića, povodom njegova povratka u domovinu, pokazao je gotovo čitav žuti tisak. Tipično je pisanjae Roberta Bajrušija u tiražnom zagrebačkom tjedniku koji je pod naslovom “Zvonko Bušić je bio fanatik, ali ne i ubojica“ zaključio svoj članak ovako:: „Trideset i dvije godine je plaćao zbog gluposti iz 1976. Ako postoje zločin i kazna, taj bivši zaneseni terorist svoje je grijehe oprao.“. Taj novinar priznaje da Zvonko Bušić nije ubojica, ali je zato 'zaneseni terorist', koji je 'plaćao zbog gluposti iz 1976.' Za njega je domoljubni nacionalni čin 'glupost'. Žuti domaći tisak osudio je one koji su Zvonka Bušića dočekali u zračnoj luci u Zagrebu i dalje vrte tezu o teroristu i terorističkom činu. Zbilja, tko je bio Zvonko Bušić, domoljub ili terorist? Čuli smo kako su ga neki onda pa eto i danas smatrali teroristom. Ali, gdje počinje junaštvo, viteštvo i hrabrost a gdje se neki čin pretvara u terorizam i protudržavnu kriminalnu djelatnost. Prije svega što je terorizam? O tome u svijetu učenih glava i odgovornih u međunarodnoj politici nema suglasja. Ujedinjeni narodi već od 1972. pokušavaju definirati taj pojam, bez uspjeha. U tome je svijet podijeljen. Razvijene zemlje nisu suglasne da se u pojam terorizma uključi i tzv. državni terorizam (state terrorism) jer bi se akcije SAD i NATOa u Libiji, Afganistanu, Iraku i akcije Izraela u Palestini morale kao državni terorizam zabraniti.. S druge strane male zemlje i zemlje u razvoju smatraju da u pojam terorizma ne smiju ući akcije za nacionalno oslobođenje.

U filozofiji i etici pa i u teologiji ne isključuje se upotreba sile, dakle i nekog oblika nasilja, koje je implicirano u pojmu terora. Sveti Augustin u svom djelu O Državi Božjoj razlaže teološko mišljenje o dužnosti vjernika da brane svoj grad i državu., da zaštite svoju obitelj, dom, slobodu, poredak i državu.. U sklopu toga je nastala nauka o „pravednom i nepravednom ratu“. Augustin uči da su osvajački ratovi grijeh i zločin, obrana mira i slobode građana i državljana dužnost i nužnost, stoga opravdana stvar. U svemu tome uvijek je cilj i svrha mir, koji se, nažalost, mora ponekad postići i ratom.. Sv. Toma Akvinski dorađuje i sustavno izlaže nauku o pravednom ratu.. U Konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog sabora se kaže: „Rat, nažalost, nije nestao iz ljudskog života...jedna je stvar služiti se oružjem za obranu pravednih prava naroda, a druga je stvar htjeti nametnuti svoju vlast drugim narodima. Pater Nikola Mate Roščić: “Za Domovinu mrijeti kolika slast – žrtva u kršćanskom humanističkom shvaćanju“, Zbornik radova Trećeg hrvatskog žrtvoslovnog kongresa: O žrtvama je riječ, Zagreb, 2006, (str. 11), naglašava: „Vrednovanje rata i ratovanja, kao i onih koji u njemu izravno sudjeluje, napose onih koji u njemu pogibaju, treba staviti u optiku uzvišenih vrijednosti mira, slobode, naroda, nacije, domovine.... Na kršćanskoj i humanističkoj viziji doma i domovine, mira i slobode, državnog suvereniteta, stoljećima je na visokoj cijeni bio domoljubni osjećaj, istinski patriotizam „ (str. 13).

Otpor tiraniji, borba protiv ropstva i podčinjenosti naroda, za slobodu čovjeka i naroda su opravdani. Koliko je sila i nasilje nepoželjno, toliko su prihvatljivi kao sredstvo za postizanje visokih vrijednosti Ono postaje legitimno a ne kriminalno i zabranjeno. Postoji problem pobune. Zakoni koji nisu pravedni nisu zakoni u pravom smislu, ili kako su Latini govorili Lex iniusta non est lex!. Radi se o vrijednostima kao što su Sloboda i Domovina za spas kojih je i upotreba sile opravdana. I samo kratak pogled u povijest dati će nam odgovor. Pogledajmo to na primjeru dvije povijesne ličnosti Giuseppe Garibaldia i Nelsona Mandele. Giuseppe Garribaldi (1807.-1882.) bio je borac za ujedinjenje i slobodu Italije, koji je pod utjecajem Giuseppe Mazzinia, predvodnika talijanskog nacionalizma postao pripadnik društva Mlada Italija i poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine osuđen na smrt, od koje se spašava bijegom u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost Brazila. Sudjelovao je u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja, gdje je stekao svjetsku slavu.. Vraća se u domovinu 1848. kako bi sudjelovao u borbi za nezavisnost Italije i u ratu protiv Austrije u Milanu i francuskih snaga 1849. kod Rima za Rimsku republiku što mu je donijelo nacionalnu slavu.. Sa svojim dobrovoljcima odlazi u pomoć Veneciji. Hapšen i prognan, odlazi u sjevernu Afriku i SAD i u Peru. Postao je 'junak dva svijeta.' Vraća se u Italiju 1854. gdje pomaže Pijemontu u ratu protiv Austrije Godine 1860. izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Umro je 1882. godine. Garibaldija se smatra s pravom ujediniteljem Italije. Primjenjivao je silu, bio je revolucionar, mnogi su poginuli ali - ujedinio je svoju Italiju. Da li je bio terorist ili domoljub?

Nelson Mandela (1918.- ) je južnoafrički političar, revolucionarni vođa i državnik čijim naporima je okončan zloglasni režim apartheida u Južnoj Africi.. 1942. se priključio Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), organizaciji koja se borila za prava većinskog crnačkog stanovništva u Južnoj Africi. Poslije je postao jedan od glavnih organizatora u početku nenasilne borbe protiv apartheida pod utjecajem filozofije nenasilja Mahatma Ghandia. Nakon što te mjere nisu polučile rezultate, Mandela je shvatio da se jedino oružanom borbom može promijeniti stanje u zemlji. Godine 1964. osuđen je na doživotni zatvor zbog izdaje, sabotaže, oružanih napada i pobune protiv sustava vlasti. Godine 1990. pušten je na slobodu i s tadašnjim predsjednikom De Klerkom dogovorio je mirno okončanje apartheida i prijenos vlasti na crnačku većinu. Za te su napore Mandela i De Klerk godine 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir. Godine 1994. Mandela je dobio izbore i proglašen je prvim crnim predsjednikom Južne Afrike. Koju dužnost je obavljao do 1999. godine. Nakon toga posvetio se humanitarnom radu. Smatra ga se jednim od rijetkih univerzalnih moralnih autoriteta u današnjem svijetu. Spomenimo apsurd: Mandela, koji je 27 godine proveo u zatvoru, u starosti od 90 godina i dalje je na spisku vlade SAD kao terorist kao i njegova organizacija ANC koji se još uvijek vodi u registru američkog State departementa kao teroristička organizacija čijim je članovima zabranjen ulazak u SAD.

Je li Mandela terorist ili domoljub i humanist?

Zvonko Bušić (1946.-) kao i Garibaldi i Mandela , koje smo naveli kao primjer, borio se za svoje ideje slobodne nezavisne domovine Hrvatske, za to je, kao i oni bio suđen na doživotni zatvori, kao i Mandela izdržao je pola svoga vijeka u teškim uzama, izdržao je viteški robiju, sačuvao je svoje ideale i dočekao je da se vrati u svoju samostalnu i nezavisnu međunarodno priznatu državu Hrvatski. Ni kriminalac niti terorist, već zanesenjak, idealist, rodoljub i domoljub, žestoki borac za pravdu i prava svoga naroda i svoju državu Hrvatsku, koja je uz minimalne žrtve i ostvarena. U hrvatsku žrtvu, koja je u temeljima hrvatske države, uključena je i patnja i žrtva Zvonka Bušića, koji je za svoj hrabar čin kojim je upoznao svjetsku javnost o ropskom položaju njegove i naše Hrvatske, izdržao dugu, predugu nepravednu kaznu zatvora  Antologijska je njegova rečenica upućena dok je još bio u uzama: „Sloboda je duševna potreba“. Samo osuđenici koji su iskusili zatvore znaju cijenu slobode. To znaju i Marko Veselica, Đuro Perica, Kaja Pereković i tisuće drugih koji nisu bili teroristi ni kriminalci, već domoljubi, koji su htjeli slobodnu Hrvatsku, a protunarodni komunistički režim im je namijenio teške dugogodišnje kazne zatvora. Svi oni i mi s njima znamo cijenu slobode, vrijednost viteštva i domoljublja i veličanstvenu od njih proživljenu ljudsku žrtvu za našu Hrvatsku.

Zvonko Bušić je vrhunski mučenik i patnik. Za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Hvala mu za hrabrost čina i ljudsku izdržljivost i osobnu snagu volje i ljepotu nacionalne domoljubne ideje – slobodne Hrvatske. Ne mogu ovaj tekst ljepše završiti do usklikom velikog našeg hrvatskog pjesnika i domoljuba Antuna Gustava Matoša:

„Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovjecanstvom... mucenička zemljo naša Hrvatska!" (Iz Lijepa naša domovino, 1910.)

Dr.Zvonimir Šeparović
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovog društva

{mxc}

Sri, 16-10-2019, 20:50:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.