Odgovor Stjepana Loze na krive interpretacije u medijima (2)

Dopustite da Vama i Vašim cjenjenim čitateljima iznesem još nekoliko bitnih činjenica i polazišta kada je u pitanju ideja o izložbi jugoslavenskoga političkoga kiča. S obzirom na jasna su mi nerazumijevanja koja se javljaju kod ovako osjetljive teme. Zamisao izložbe jugoslavenskog političkog kiča pod nazivom „Kompartijo mirisavo cvijeće“ u normalnim okolnostima bi govorila dovoljno sama za sebe. Međutim u kontaminiranim okolnostima ona je prelomljena grubom manipulacijom koju je načinila „Slobodna Dalmacija“ i treba je, očito, dodatno tumačiti i to ljudima desnog političkog opredjeljenja. A to je apsurd programiran da obeshrabri. Nisam ni na koji način govorio o nostalgiji. Govorio sam o jugoslavenstvu i komunizmu koji su se svaki za sebe razvili u ideologije, a onda u drugoj Jugoslaviji isprepleli u religiju svoje vrste, s bitno transcendetalnim misaonim uporištima i kultnom praksom. U društvenom monizmu i diktaturi „proletarijata“ balkanski seljaci proizveli su neprispodobiv kič. To je trajalo gotovo pedeset godina i to je značajan dio hrvatske povijesti. Kao muzealac želim da se dokumenti toga vremena sačuvaju jer znam kolika će biti njihova vrijednost za buduće naraštaje.

Konačno, već sada kada govorite mladim ljudima o tom vremenu vidite da oni nemaju realnu predodžbu o njemu. Primjerice, za Kongres SKJ 1976. godine, ne 1948. nego 1976. godine, izdana je glavna pjesmarica pod nazivom „Kompartijo mirisavo cvijeće“. A u zbirci pjesme „Mala moja prelazi iz SKOJ-a“, „Kompartijo živila ti ruka“, „Skojevka sam tri godine dana“, „Partijo majko“ i tako naprijed. A toga ima u obilju jer je čitav javni društveni politički dizajn velikim dijelom bio kič. Gotovo svatko tko je živio u tom vremenu može doprinijeti po neki „biser“. Dakle, o izravnim zločininima diktature je ponešto ipak rečeno, a o ovom fenomenu kiča kojega smo svi koji smo živjeli u komunizmu bili žrtve, nitko nije rekao ni riječi. Tko bi sada htio da to nije postojalo? To što su mnogi od tadašnjih partijskih pjevača danas hrvatska politička elita valjda nije toliko bitno. Ovaj projekt nisam zamislio kao politički nego kao kulturološki i ako ga uspijem ostvarit bit će jedino takav. Ne želim mu ni na koji način dati dimenzije osobnog prozivanja i agitiranja, i želim da se odvija u atmosferi oslobođenja. Bit će to prilog dijalogu Hrvata sa samima sobom i svojom nedavnom prošlošću, a može dati dobar doprinos kritici današnjeg hrvatskog političkog i ukupnog javnog dizajna.

E sad, kako ja mogu plasirati ovakvu ideju hrvatskoj javnosti, a da ne bude moderirana. Kontrolori medija Vas perfidno kroje po svojoj želji. Ako se želite obratiti javnosti morate ići kroz njihova vrata, ili ostati u krajnje ograničenom dometu drugih kanala. U podjednakoj smo situaciji svi izvan kruga „odabranih“. Kao javna osoba nemam izbora. Nitko zapravo nema izbora, jer nam je strukturno oduzeto pravo na objektivnu javnost. I ničija slika neće izlaziti u javnost onakva kakva zapravo jest. Još zadugo, ako ikada. Jedne će se poljepšavat, druge karikirat, a ukupno falsificirat. Međutim, treba sudjelovati u javnosti. Vrijeme je asimetričnog ratovanja, pa onda i u medijima, u kojem moramo podnostiti mogućnost da u jednom trenutku medijski budemo potpuno „popišani“ , da bismo nekom drugom prigodom udarili po konvoju. Portali poput ovoga sada se pokazuju kao alternativa, ali to je, konačno, potvrda da nam je oduzeta domovinska javnost, ako je i postojala. Ovakvi portali pokušavaju sačuvati integritet i cjelinu, pokušavaju očuvati „suverenitet teritorija“, ali to je jako teško. U svjetskim relacijama na drugoj razini to danas mogu možda jedino Rusija, Iran, Kina i možda Indija. A i njih, mislim, čekaju velike predstave.

Mr.sc Stjepan Lozo