Podsjetnik na siječanske dane A.D. 1992.

Zviždi studna bura. Zatrpan pokrivačima pokušavam se ugrijati. Kako je tek momcima što u mrzloj noći bdiju na 'mrtvim stražama' po kamenjarima i rovovima, šumarcima i grmovima. Kako nesretnim stanovnicima gradova i sela što u podrumima ili davno ohlađenim, napola porušenim stanovima u Novu godinu zakoračiše... Ipak, misli mi noćas uporno lete k Dubrovčanima. Do u kasne sate listah - prije četiri godine objavljenu - maštovitu monografiju Slobodana P. Novaka Dubrovnik iznova. Još mi pred očima treperi naslovna fotografija šetačima ispunjenog Straduna u plavkastom ozračju kasnoljetnog predvečerja. Šteta je što ta vrijedna knjiga nije prevedena na koji od svjetskih jezika. Mogla bi poslužiti kao prikladni podsjetnik bijelosvjetskim mudrijašima što nam ovih sudbonosnih dana po jalovim konferencijama budućnost domovine kroje.

Shvatili bi da Dubrovnik nije samo stara gradska jezgra, već čitavi prostor nekadašnje Republike Svetoga Vlaha. Od Konavala i Župe do Slanoga i Stona. Od Lokruma do Šipana. Da u tom, prirodnim ljepotama obdarenom, a od stanovnika uljuđenom krajoliku, nemaju što tražiti oni čiji "tragovi nečovještvom smrde"!

Saznali bi da su Grad stvorili um i ruke starih Dubrovčana. Da je nastao i održao se umijećem i trudom stotina trgovaca, kapetana, svećenika, diplomata. Da unjemu živi duh hrvatskih književnika, umjetnika, znastvenika.

Podučio bi ih sažeti 'ljetopis' (u prilogu iz pera Josipa Lučića) da je ime Epidaur / Ragusij po prvi put spomenuto oko 667 (!) godine. Upoznao ih s temeljnim odrednicama njegove povijesti sve do naših dana. Europskim političarima, očito, ne znači mnogo što je Bernard Shaw, inače dobar znalac svjetskih ljepota, zapisao:

"Oni koji traže raj na zemlji trebaju doći i vidjeti Dubrovnik" (dodao bih "i njegovu okolicu"!) Ili što je drugi slavni književnik i dramatičar, Ionesco, izjavio da ga Dubrovnik "impresionira više od Venecije"!

Možda bi im poznata, nad ulazom Lovrjenca uklesana krilatica: Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato!) tek saučesnički podsmijeh izmamila. Jer, po svemu sudeći, mnogi u svijetu spremni su, ne samo slobodu, već i budućnost čitavog jednog naroda hrpicom zlata zamijeniti...

Noćas sam s Dubrovčanima, s onima u Gradu i onima što bdiju visoko gore na Srđu. U mrzloj mrklini, tek vedrim nebom rasvijetljene noći, sleđeni 'zelenci' nijemo motre razrovanu Placu i urušene krovove.

Jesu li i vas uzdrmali, gosparu Đivo, tamo na Mihajlu in arboribus, u vašem Sepulchrum comitum Voinovich. Viđeste li što uradiše od vašijeh "ispod-kuplja", što od vašijeh Nikšinica? Ubiše gospodju Jelu, teško izraniše gospodju Anu. Anica mala dogorijeva u bolnici na Medarevu, a Jero je gore s gardom u Fort Imperialu. Nekoć vjerne Đive i Mare potražiše spas u Italiji.

Luda neka vremena, gosparu Đivo, ne daju ljudima ni vode ni struje. Glađu ih muče. Da je od Saracena i Turaka, Mlečana i Rusa - bilo bi previše!

Sjetih se noćas, kako je ono potkraj siječnja 1814. austrijski đenero Milutinović (banatski Srbin) naredio gradonačelniku Sabu Đorđiću neka s Orlanda skine zastavu Svetoga Vlaha, a ovaj mu odvratio:

- Ne mogu, pripeo ju je puk!

Hući bura mirima, zavlači se kroz razbijena okna. Mrznu se Dubrovčani po opustjelim, hladnim domovima, krule im crijeva... A naokolo Grada, s istoka pristigle neuljuđene zlopogleđe u rakiji zaborav traže.

NAPOMENA: u siječnju 1992. Slobodna Dalmacija je odbila objaviti ovaj zapis, pak je po prvi put bio objavljen u Dramskom programu Radio Zagreba 7. ožujka 1993!

Frano Baras