Izlaganje Ivana Pandže s okruglog stola «Erasmus gilda – petnaest godina poslije»

Dame i gospodo,

Poštovani sudionici okruglog stola «Erasmus gilda – petnaest godina poslije». Pozdravljam vas u ime Zajednice županijskih zajednica Hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata i zajednice udruga HVIDR-e grada Zagreba. Tema koja nas je okupila na ovom Okruglom stolu tiče se naše najnovije povijesti. Petnaest godina je dovoljna vremenska distanca da jednom skupu koji je održan u Zagrebu tijekom Domovinskog rata pristupimo smireno, analitički i objektivno, oslanjajući se na spoznaje do kojih dolazimo, svaki u svom području rada i svojoj stručnoj domeni. Riječ je o događaju koji je svojedobno izazvao žustre ne samo intelektualne, već i političke parbe. On je to ostao do danas. Jedni tom skupu odriču bilo kakvo povijesno ili političko značenje, dok u njegovim zaključcima i intencijama drugi vide niz političkih procesa koji su obilježili Hrvatsku tijekom proteklog razdoblja, a obilježavaju je i danas. Sudionici skupa iz 1993. zamoljeni su da sudjeluju u radu našeg Okruglog stola. Taj poziv nije bio neiskren, ili, možda, nakana da im se nanese bilo kakva nepravda, već iskrena želja za svjedočenjem, za razgovorom, za odgovorom na pitanja koja su ostala do danas nejasna.

Mi, koji tada nismo smjeli nazočiti skupu u «Mimari», jer se radilo o odabranim ljudima sa specijalnim pozivima koji su zasjedali iza zatvorenih vrata, smijemo danas, ako se poštuju ljudske slobode i prava na javnu riječ, bar raspraviti i razgovarati o tom skupu. Kako se pozvani nisu odazvali, ispada da mi to, očito, ne smijemo, da je riječ o nekom tabuu o kojem se diskutirati ne smije. Takav stav sudionika daje nam za pravo što smo organizirali ovaj Okrugli stol. Godine 1992. skupina hrvatskih i srpskih intelektualaca imala je pravo raspravljati, pod zaštitom hrvatske policije, o sudbini hrvatske države i propitkivati niz tema koje su se ticale budućnosti Države i naroda, a ja, kojim sam na bojištu, svojom krvlju borio se za slobodu te Države i za pravo te hrvatsko-srpsko-jugoslavenske skupine da mi rade o glavi, ja danas osjećam da to pravo koje sam osiguravao njima, oni meni ne bi željeli osigurati, osjećam da moja proteza daleko manje znači od olovaka i nalivpera kojima se krojila moja sudbina i vrijeđala borba koju vodim. Oprostite mi što sam ovdje prešao na osobnu razinu.

Ne usuđujem se govoriti u tuđe ime, ali imam pravo razmišljati potpuno slobodno u svoje ime, kao državljanin ove zemlje, kao čovjek, i kao dragovoljac Domovinskog rata koji je sve svoje nade, svoje ideale i svoj život dao za njenu slobodu. Ovaj skup ima nakanu dotaknuti tu slobodu, jer mi je oduzimaju na mnogim mjestima, jer sam kao dragovoljac Domovinskog rata u mnogim prilikama, institucijama, knjigama, udžbenicima, a da o tisku i televiziji ne govorim, građanin drugog reda, kopile vladajuće elite koju sam doveo na vlast, ili joj omogućio da i dalje sjedi u udobnim foteljama i odlučuje i dalje o mojoj sudbini na zloban način na koji to čini. Ne mogu tamničari i dželati govoriti u ime onih koje su progonili.Molim sve sudionike ovog Okruglog stola da svoja viđenja i zaključke iznose na primjeren način, bez grubih riječi, a svakako bez osobnih vrijeđanja i etiketiranja. Time širimo prostore slobode i oslanjamo se na naše kulturne i civilizacijske stečevine. Mi imamo pravo uvida u razloge održavanja skupa i Mimari 1993., ne da bi progonili sudionike, već da bi znali istinu. Imamo pravo na povijesnu istinu. Ukoliko nama, danas i ovdje, sudionici rečenog skupa uskraćuju osobna svjedočenja u slobodnoj i plemenitoj intelektualnoj diskusiji, tada se smijemo oslanjati na saznanja ljudi koji će tu temu osvjetljavati sa svog znanstvenog i profesionalnog aspekta. Hvala vam na pozornosti, i molim da prijeđemo na posao.

Ivan Pandža
predsjednik HVIDR-e Grada Zagreba