Otimanje za hrvatsko priobalje prije 100 godina

Prošloga tjedna u Trstu su predsjednik Italije Sergio Mattarella i Slovenije Borut Pahor - povodom stogodišnjice paleža Narodnog doma - potpisali memorandum kojim se taj simbol slovenskog i hrvatskog stradalništva, vraća u ruke slovenske manjine u Trstu... To me je potaklo da podsjetim na nekadašnja (danas zaboravljena!) iredentistička presizanja Italije za hrvatskim teritorijem te na vojne provokacije koje su neposredno prethodile terorističkom "lovu na Šćave"...

Narodni dom Trst

Smrtonosni hici u splitskoj luci

Neposredno po završetku Prvog svjetskog rata (od 4. do 21. studenoga 1918.) pozivajući se na tajni Londonski ugovor iz 1915., Italija okupira osim Tržiča, Trsta, Pule i Rijeke, također Zadar, Pag, Šibenik te Vis, Korčulu, Mljet i Lastovo. Istovremeno uspostavlja "privremenu graničnu liniju" od Rta Planke kroz Trogirsku zagoru do Knina. Okupirana područja potpala su pod vojnu upravu kojoj je na čelu bio viceadmiral Enrico Millo, ujedno proglašen i "guverenrom Dalmacije".

Već 5. studenoga Zemaljska vlada za Dalmaciju upućuje najoštriji prosvjed Antanti zbog talijanske okupacije sjeverne Dalmacije. Potaknuta tim prosvjedom Antanta usmjeruje u splitsku luku svoje ratne brodove. Najprije su 9. studenoga stigla dva francuska razarača, a zatim su im se pridružili engleski i američki ratni brodovi. Međutim, pozivajući se na "svoja prava" članice Antante, Italija zahtijeva da i njezini brodovi borave u splitskoj luci. Najprije je 16. studenoga uplovila torpiljarka "Carabiniere", ali je morala ostati na sidru jer joj ogorčeni građani nisu dopustili privez. Za njom stiže fregata "Riboty" koja se uspjela privezati na plutaču ispred Mletačkoga gata. Mnoštvo ju je dočekalo zvižducima i povicima:

- Smrt tiranima! Nećemo vas ovdje! Recite u Italiji da je Dalmacija slavenska zemlja...

Novo doba

Pred neposrednom opasnošću da čitava Dalmacija pripadne Talijanskom Kraljevstvu, donekle postaje shvatljivom velika podrška i oduševljenje Dalmatinaca za novu Državu SHS. U njoj su nazirali kakvu-takvu zaštitu i spas od stoljetnih presizanja pohlepnog susjeda s druge strane Jadrana. Na žalost, oni tada nisu mogli ni slutiti da će ubrzo postati žrtvom jedne druge hegemonije, one velikosrpske klike!

Nastojeći po što po to uspostaviti stalnu nazočnost talijanskih ratnih brodova u Splitu, spomenuti privremeni guverner okupirane Dalmacije, šalje laku krstaricu "Puglia" sa zadatkom "da se svakako priveže uz jedan od pristana, da uspostavi veze sa Srbima i Saveznicima, te zaštiti interese splitskih Talijana". Brod je imao 201 člana posade i bio je vrlo dobro opskrbljen. Zapovjedniku, kapetanu bojnog broda Giuliju Meniniju, pridodan je i diplomatski savjetnik. Krstarica je uplovila 12. siječnja 1919. te se je usprkos protivljenju službujućeg savezničkog časnika privezala uz lukobran. Na tom će mjestu ostati punih dvadeset i devet mjeseci (!) sve do svibnja 1921. Zahvaljujući diplomatskoj vještini i snalažljivosti zapovjednika Meninija, krstarica se ubrzo pretvorila u "blještavi svjetionik talijanstva", a po Hrvate u veoma opasni promidžbeno-obavještajni punkt. Ne samo da je ulijevala nade malobrojnim splitskim Talijanima i talijanašima, nego je lukavstvom i podmićivanjem pribavljala Italiji nove optante. Budući da je u Splitu kao posljedica rata te epidemije 'španjolske gripe' vladala velika oskudica i glad, na "Pugli" su odabranim građanima - ponajviše sirotinji iz Veloga varoša - dijelili tjesteninu, slaninu i naročito, rižu. Zato su Splićani te ostatke Bajamontijevih 'tolomaša' i novopečenih 'italianissima' - koji odreda nisu znali ni jedne talijanske riječi - posprdno nazivali "rižarima". Odmah po dolasku Menini se najuže povezao sa članovima već postojećih talijanskih društava Società Operaia i Gabinetto di lettura, Među njima pridobiva obavještajce koji će mu unaprijed dojavljivali sve poteze Zemaljske vlade za Dalmaciju... Srdačne odnose uspostavio je Menini i sa generalom Milošem Vasićem, predstavnikom Centralne vlade iz Beograda (!) te sa šefom policije Modrićem (renegatom iz Obrovca koji će ubrzo prebjeći, a zatim stupiti u redove tršćanske policije!). Također se dopisivao s malim "iredentističkim jezgrama" u Trogiru, Omišu, Braču, Metkoviću, Sinju, Imotskome, pa čak i u Dubrovniku i Hercegovini. Česti gosti na "Pugli", osim poznatijih splitskih manjinskih Talijana na čelu s Tacconijem, Pezzolijem, Bettizom bili su i don Rajmondo Maroević te župnik Marko Kalođera (1887.-1956.) budući starokatolički biskup. Talijanski časnici udvarajući se (po zadatku!) mladim djevojkama, nastojali su prodrijeti u redove uglednijih hrvatskih obitelji, a istovremeno su potajno pomagali socijaliste i komuniste u njihovoj antidržavnoj djelatnosti. Također su prihvaćali talijanske i druge novinare te ih povezivali s određenim "odabranim" Splićanima. Brinuli su i o dodjeljivanju stipendija "podobnim" studentima. Čak su bili nabavili i veće količine sumpora ne bi li pridobili vinogradare. Brodska ambulanta pružala je besplatne liječničke usluge, a poseban brodski ured izdavao je vize onima koji su odlazili na od Talijana okupirani teritorij.

Na Pariškoj konferenciji koja je započela 18. siječnja 1919. saveznici - osobito Sjedinjene Američke Države - odbili su priznati Italiji pravo na čitavu istočnu jadransku obalu. Gorko razočarani splitski Talijani uputili su tim povodom u ožujku iste godine "dirljivi" apel velikoj četvorici u kojem pozivajući se na rimske spomenike i stoljetne utjecaje talijanske kulture, zahtijevaju neka se Italiji priključi i "naš najvjerniji grad"...

Puglia

Početkom veljače 1920. zapovjednik Menini odlazi na novu dužnost. Naslijedi ga kapetan fregate Tommaso Gulli koji će biti manje diplomatski taktičan od svog prethodnika. Je li samoinicijativno ili po "višim instrukcijama", on je u nekoliko navrata dopustio provokacije, od kojih će ga posljednja stajati glave...

Kad su početkom srpnja 1920. splitski komunisti organizirali generalni štrajk, došlo je do obračuna između njih i nacionalista. Gulli tada uputi pod Rivu borbeni čamac MAS (Motoscafo antisommergibile) koji prijeteći manevrira topom i mitraljezom. Jednom od glavnih razbijača dućanskih izloga, stanovitom Benevoliju, pruža utočište na krstarici, a zatim ga prebacuje u Šibenik. Pred vlastima se poslije opravdavao da je to bila "nehotična grješka". Uporni poticatelj štrajka bio je i stanoviti Baldasari, inače namještenik talijanske pomorske agencije iz Genove od koje je primao 4.000 kruna mjesečno da bi "šetao Splitom i nagovarao radnike na političke štrajkove i otpor našim vlastima". Zanimljivo je napomenuti da je ta ista agencija, što javno što tajno, pomagala i D'Annunziju prilikom njegovog terorističkog prepada na Rijeku.

Devetog srpnja 1920. mornar u odori ardita (inače naše gore list, renegat s Hvara) stajao je dva sata na sizu parobroda "Adria" u punoj ratnoj spremi te vrijeđao Split i Splićane prijeteći da će uskoro "slavna trikolora lepršati i nad ovim mučeničkim gradom...", a uz to je "petavao rogove". Dakle, u svojim iredentističkim nastojanjima u Dalmaciji, Italija se služila i pripadnicima trgovačke mornarice.

U nedjelju, 11. srpnja 1920., uoči proslave Petrovdana (imendana i rođendana srpskog kralja Petra I.), u Splitu se pripremalo slavlje. Poslije podne je ratni invalid, tada popularni slijepi kapetan vitez Lujo Lovrić (1894.–1986.), održao na Hajdukovom igralištu predavanje pod naslovom "O davnom protivniku našeg ujedinjenja". Poslije predavanja nepregledno mnoštvo uputilo se u povorci na svečano okićenu i rasvijetljenu Rivu. Dok je bitnica sa Sustipana najavljivala slavlje 21 topovskim hicem, dvojica podčasnika s "Puglie" provale u zgradu na Brodogradilištu 'Ivanko' (nalazilo se u jugoistočnom kutu luke), gdje otmu i rasparaju podignutu državnu zastavu. Sluškinju, koja im se suprotstavi, lakše ozlijede nožem. Kad je vijest o tom novom izazovu doprla do građana okupljenih na Rivi, svečano raspoloženje pretvori se u ogorčene proteste. Uzrujano mnoštvo još više razdraže drska dobacivanja i ruganja splitskih Talijana i nekolicine članova posade "Puglie" koji su sjedili pred kavanom "Nanni" (danas "Adriana"). Nastane komešanje. Prevaljeni su stolovi, pali udarci s obje strane. Državno redarstvo skloni Talijane na sigurno mjesto da ih bijesni građani ne bi linčovali. Ubrzo stiže i "okonjena policija i žandari", koji potisnu mnoštvo s Rive u gradske ulice gdje se nastavi klicati Jugoslaviji, kralju Petru i pjevati rodoljubne pjesme. Već je izgledalo da će se nemiri smiriti, ali tada iz mraka luke na Mali pristan stiže motorni čamac s "Puglie". Nazočni građani dožive to kao novi izazov i stanu vikati:

- Gubite se! Van! Van!

Talijani se udalje od pristana, ali uzvrate uvredljivim dobacivanjima i ispale nekoliko revolverskih hitaca. S Rive također zapucaju u zrak. Tada iz čamca u mračnu noć polete zelene rakete. Bio je to valjda ugovoreni znak da snažni reflektor s "Puglie" zaslijepi mnoštvo. Začuje se huka teških strojeva, a pod Rivu punom brzinom doplovi borbeni čamac MAS naoružan "revolvertopom i mašinskom puškom". Doglasom pozovu predstavnika redarstva. U pratnji oružnika dojuri šef državnog redarstva Bojanić i odgovori im na talijanskom jeziku:

- Gospodo, nemojte pucati, ja jamčim za sve vaše časnike koji se nalaze na sigurnome mjestu!

Još nije bio ni dovršio rečenicu, a s MAS-a odjeknu revolverski hici. Jedan oružnik pade ranjen u koljeno. Pucnjava se nastavi, ali sada iz pušaka. Nazočni civili dadu se u paničan bijeg, a oružnici polegavši po obali uzvrate žestokom paljbom. Talijani bace dvije ručne bombe: jedna padne na sam rub Rive, a druga između Jadranske banke i mjenjačnice "Perović". (Riva je na tom mjestu bila uža, nije bilo današnjeg nasutog dijela.) Snježnobijeli mlaz reflektorskog svjetla omogućavao je Talijanima da vide kao po danu. Međutim, u svjetlu reflektora silhuete posade MAS-a ocrtavale su se kao na zaslonu, pa su i oružnici imali odlične mete.

Odjednom paljba s borbenog čamca prestane, a on se počne vrtjeti u krugu kao da je bez kormila. Čuli su se krikovi i zapomaganje ranjenika. Od talijanskih metaka smrtno je pogođen, pravo u srce, Mate Miš, nedavno pristigli izbjeglica iz okupiranog Tijesna kod Šibenika. Od nazočnih na obali još su ranjeni tko lakše tko teže: dvojica oružnika, jedan redar i petorica civila. Na MAS-u su bili smrtno pogođeni zapovjednik "Puglie" Gulli i motorist Rossi, a teže ranjeni topnik Pavone i nekoliko mornara. Na krstarici zavlada panika. Umirućima i teško ranjenima nije imao tko pomoći. Brodski se liječnik nalazio među časnicima zadržanima na kopnu, a američkoga mornaričkog liječnika nisu uspijevali pronaći. MAS je čak odjurio provjeriti ne nalazili se možda na bivšim austrijskim bojnim brodovima "Zrinji" i "Radetzki" koji su bili usidreni sa sjeverne strane Marjana u Poljudskoj uvali. Uzalud. Na kraju pozovu uglednog splitskog kirurga dr. Jakšu Račića. Međutim, u oskudnim uvjetima brodske ambulante on nije mogao obaviti složenu operaciju. Motoristu nije bilo spasa. Teško ranjenog Gullija prebace čamcem na pristan sv. Petra, a odatle američkim vojnim automobilom u Sanatorij dr. Račića. (Nalazio se na prostoru današnjeg parkirališta u Starčevićevoj ulici) Nakon obavljenih priprema operaciju je trebao obaviti amerikanski vojni liječnik, međutim zbog teške povrede crijeva i zakašnjele intervencije, Gulli je preminuo već na počeku zahvata. Rano ujutro četvorica talijanskih mornara u pratnji dvojice časnika prenijeli su na nosilima mrtvo tijelo do Malog pristana, a odatle čamcem na "Pugliu". Prilikom prolaska splitskim ulicama nije bilo incidenta. Za svaki slučaj, pratio ih je na udaljenosti redarstveni potkomesar Bergamo s dvojicom oružnika.

Proslava Petrovdana bila je reducirana zbog korote. Ulicama su krstarile patrole oružnika, redara i vojnika. Pristup na Rivu bio je zabranjen. Saveznička vojna komisija s američkim admiralom na čelu pregledala je mjesto krvoprolića te nakon pretresa činjenica utvrdila da su Talijani isključivi krivci ove teške provokacije. Naprotiv, talijanska novinska agencija "Stefani" javljala je da su Splićani bez ikakva povoda pucali na pripadnike talijanske ratne mornarice... (To isto stajalište zadržala je talijanska historiografija do danas!)

Već istog jutra uplovilo je u luku nekoliko manjih talijanskih ratnih jedinica i privezalo se uz bok "Puglie". Poslije podne stigao je i američki bojni brod "Olympia" u pratnji više razarača koji su nastavili patrolirati ispred luke. Talijani su odmah zabranili svojim putničkim i trgovačkim brodovima pristajanje u Splitu. Mjesni talijanaši skrili su se u "mišje rupe". Jedino su uhićeni: jedan trgovac (inače optant iz Prugova!), zbog "izazovnog držanja", te velevarošanin, koji je "javno po Velom Varošu bunio i izazivao građane vijestima da će Talijani u najkraće vrijeme zauzeti Split".

Puglia2

Nažalost, tragični oružani sukob u splitskoj luci poslužio je Talijanima kao izgovor za krvave represalije. Dva dana poslije u Trstu je organiziran "lov na Šćave". Zapaljen je Narodni dom u kojemu je izgorjelo više osoba. Devastirane su slovenske i hrvatske tvrtke, kancelarije, banka, gostionice i kavane. Zapaljeni su i Narodni domovi u Puli, Pazinu, Buzetu, a svaki Slaven zatečen na ulici bio je premlaćen. Opljačkani su i zapaljeni brodovi - prodavaonice vina na Riječini. U Zadru su arditi sjekirama porazbijali hrvatske dućane i zlostavljali naše ljude. U Šibeniku su oklopnim kolima blokirali prilaze Varošu i Crnici (da se ne bi spustili težaci!), a zatim mlatili i hapsili građane po Poljani...

Na sjednici održanoj 26. srpnja 1920. splitski su općinari po hitnom postupku jednoglasno usvojili ovu rezoluciju:

"Općinsko vijeće grada Splita ogorčeno prosvjeduje protiv nečovječnog izazivanja ovoga mirnog grada sa strane ardita s talijanske ratne lađe "Puglia" koji su podstrekani od domaćih smutIjivaca iza svih izazivanja prouzročili i posljednju krvavu nesreću dne 11. jula, te apeluje na čovječanstvo civiliziranog svijeta, da jednom svrše neprestana mučeništva našega naroda u zaposjednutim krajevima, očekujući od Centralne vlade u Beogradu, da će izvršiti sve što je moguće u obranu životnih interesa našega naroda na Jadranu." Na istoj sjednici izglasana je novčana pripomoć u iznosu od 5000 kruna obitelji poginuloga Mate Miša, koji je ostavio četvero nezbrinute djece.

NAPOMENA:

Poginuli zapovjednik Tommaso Gulli (1879.-1920.) posmrtno je odlikovan najvišim odličjima, a krstarica "Puglia" poslije je proglašena talijanskim nacionalnim spomenikom. Njena pramčana sekcija odrezana je i prenesena u perivoj fašističkog "svetišta" čuvenog "Vittoriale", zapravo nekadašnjeg D'Annunzijevog ljetnikovca na obali Lago di Garda. Talijani u tisućama tamo "hodočaste" sve do naših dana.

Frano Baras

 

Čet, 24-09-2020, 21:33:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.