Krim, Tatari i šire, svjedočenja svjedoka…

Čitao sam zanimljiv tekst profesora Paščenka, a prije toga Đ. Vidmarovića, argumentiran preciznim brojkama i krono-lokacijskim podatcima koji su se prije mogli naći samo u arhivama. Izgleda da je sovjetski NKVD zabilježio svoja nedjela istom pedantnošću kao njemačke službe zadužene za deportacije, egzekucije i likvidacije. Registri i statistike sve trpe. To znači da mnogi kancelarijski štakori nisu vidjeli ništa loše u pisanju izvješća o takvim grozotama. Znači li to da je svijet danas toliko napredovao da takvi užasi nisu mogući? Da su današnje norme humanije? Da se današnji globalizirani čovjek ne može ponašati zvjerski prema drugom čovjeku? Da se čovjek 21. stoljeća ne može prepoznavati u postupcima svojih djedova i pradjedova u prošlih sto godina?

Žrtve nisu statistike i brojke na papiru

Nije baš tako jednostavno. Najnoviji izvještaj UNHCR-a o prognanicima i izbjeglicama u svijetu pokazuje da se nalazimo pred novim rekordom: oko 75 milijuna ljudi prošle je godine bilo istjerano iz svojih domova. UNHCR izbjegliceDakle, broj žrtava raste, što nije znak napretka. Ali su to statistike, brojke na papiru. Slike na TV-u ili internetu još su strašnije. Ali to su samo slike jednoga dalekog filma koji se nas ne tiče. Najteže je upoznavanje sa stvarnim žrtvama koje su preživjele te događaje i koje su ih doživjele u tijelu i duši, ne kroz čitanja tuđih priča ili statistika.

Neposredni svjedoci Drugoga svjetskog rata gotovo su nestali. U nekim zemljama oni se još izvlače iz staračkih domova kao slavni trofeji, što je slučaj u Rusiji gdje je Drugi svjetski rat postao kult u čistom stilu obnovljenog „Agitpropa“. Budući da ih je sve teže naći, izvade se iz naftalina stare slike i pisma koje komentiraju praunuci tih veterana. Ovdje se mogu naći bez problema živi akteri posljednjih „balkanskih ratova“ od Slovenije preko Hrvatske i BiH do Kosova. Ova geografska progresija točno se poklapa s kronologijom tih sukoba. Ona pokazuje da postoji proporcionalna veza: što istočnije – to tužnije...

Sukobi i zamrznuti sukobi

Nakon tri godine rada u Hrvatskoj i BiH za vrijeme rata, otišao sam u Čečeniju gdje sam proveo cijelu 1995. godinu. Proveo sam 1996. i 1997. godine u Kijevu otkuda smo pokrivali tri baltičke zemlje, Bjelorusiju, Ukrajinu i Moldaviju, u okviru programa promocije Međunarodnoga humanitarnog prava, koje obuhvaća ratno pravo za vojnike i prava civila, zarobljenika, izbjeglica itd... To je područje od milijun kvadratnih kilometara i 75 milijuna stanovnika. U toj regiji razvoj se ne mjeri u smjeru zapad-istok nego sa sjevera prema jugu. Što južnije – to tužnije...

Na samom su jugu Moldavija i Krim. Moldavija se još nije bila oporavila od kratkog sukoba 1992., kada su Slaveni (Ukrajinci i Rusi) razvijenog i industrijskog istoka doline Dnjestra odbijali integraciju u manje razvijenu i agrarnu Moldaviju. Slaveni uz potporu ruske vojske (bivše sovjetske vojske jugozapadnog okruga najbližeg natovskim Grčkoj i Turskoj) stvorili su svoju „krajinu“ Pridnjestrovje koja traje i dan danas, kao u drugim zamrznutim sukobima na Kavkazu.

Još južnije je Krim, gdje se nije ratovalo iako su u mnogim izvješćima međunarodni analitičari upozorili na određenu napetost. Zato su nas usred zime 1996. poslali u Krim. Bilo je -15 Celzijevih stupnjeva u Jalti i još hladnije u Simferopolju gdje je sjedište vlade te autonomne republike. karteMore je bilo zaleđeno. Ukrajina suverenost nije imala još pet godina, socijalna i ekonomska situacija bila je katastrofalna u Kijevu, a još gora u Krimu. U sobi u hotelu bilo je 0 Celzijevih stupnjeva, bez tople vode u kupaonici, hrana je bila oskudna, nije bilo puno bolje nego u ratnoj Čečeniji gdje sam bio prije toga - ondje je bilo barem nafte i plina. Službeno smo se sastali s predstavnicima vlade, lokalnog parlamenta, vojske i policije te s predsjednikom krimskog Crvenog križa.

U državnim strukturama govorilo se „drvenim jezikom“, kao i nekoliko godina prije toga jer su ljudi bili isti kao i prije Gorbačova. Ali kad smo se spustili prema hijerarhiji, jezici su se oslobodili. To se posebno vidjelo kada smo razgovarali s predsjednicima krimskog Crvenog križa i tatarskog međilisa (lokalni tradicionalni parlament) Mustafom Džemiljevim.

Predsjednik Crvenog križa bio je Rus koji nije mario za načela humanizma, neutralnosti i nepristranosti, koji su temelji djelovanja Crvenog križa za vrijeme rata (i u miru također). Kada smo došli do teme krimskih Tatara, on se namrgodio i rekao da im nije trebalo dopustiti povratak, da stvaraju samo probleme, da je to druga civilizacija i način života, da se ne integriraju, da oni žive kao svinje koje ne jedu. To smo čuli u njegovu domu jer nas je pozivao na ručak - u restoranima nije bilo lako dobiti pristojan ručak.

Onda je slijedio susret s Mustafom Džemiljevim, predsjednikom krimsko-tatarskog međilisa. Nakon kratkoga službenog dijela, pitali smo o problemima, o odnosima između Tatara s jedne strane i Rusa i Ukrajinaca s druge strane. Razgovor je brzo skrenuo prema deportaciji Tatara 1944. Evo čega se još sjećam nakon 24 godine.

Deportacije Tatara

Po svim tatarskim naseljima prošli su vojnici sovjetske vojske, policajci ili agenti NKVD-a i usmeno naredili narodu da uzme „pinklec na rame“ i da se nađu u centru sela ili na kolodvoru (za usporedbu, kad su moju majku deportirali iz Ukrajine 1942., Nijemci su prethodno i kulturno poslali preporučeni pismeni poziv s datum i mjestom skupljanja - ta se razlika zove civilizacija...). Čekali su kamioni i stočni vagoni u koje su strpali nesretnike koji nisu imali pojma što ih čeka. Put prema istoku, stepama Kazahstana ili drugih zemalja središnje Azije trajao je tjednima, ljudi su umirali bez hrane i bez vode, putovali su uz mrtva tijela koja bi odvezli iz vagona kad je vlak stajao.

Kavkaz etnos 3Kad bi stigli na odredišta nakon dana vožnje po stepi ili sati prisilnog marširanja daleko od putova, počelo bi prisilno useljavanje u tuđe kuće ili barake gdje su živjeli mjesni ljudi, isto tako terorizirani kao i sami Tatari. Agenti NKVD-a povukli bi kredom crtu usred barake i onda bi rekli domaćinu: „Ovo je sada vaša kuća“, a nepozvanim gostima pokazali bi drugu polovinu i rekli: „Ovo je sada vaš novi dom“. Jedini znak humanizma bio je to što su jedni i drugi bili muslimani, što je sigurno pomoglo u toj prisilnoj integraciji.

Kao i uvijek, život je jači, i oni koji su preživjeli nisu imali drugi izbor nego živjeti dalje. Zajednice su bile razbijene, obitelji razdvojene, bračni parovi također. Ali Tatari nisu zaboravili kojemu klanu pripadaju. Kad su se uvjeti zatočeništva malo popravili, počeli su tražiti rodbinu neformalnim putevima (poratna služba traženja bila im je zabranjena) pa su mnogi ponovno našli svoju bivšu zajednicu. Stariji su objasnili mladima gdje se u Krimu nalazi selo ili gradić otkuda su deportirani, nacrtali bi plan mjesta, džamije, škole, groblja, fontane itd... Pojavili su se novi naraštaji, neki su se uspjeli vratiti u Krim. Režim u Moskvi je olabavio, pojavili su se disidenti, kao general Grigorenko, koji su se borili za pravednost i za prava krimskih Tatara.

Povratak Tatara u Krim

Oni prvi koji su se vratili nelegalno, trebali su se skrivati u Krimu. Poslije je bio dopušten zakonit povratak. Na taj su povratak mogli računati samo mlađi rođeni u izgnanstvu, koji nikada nisu vidjeli Krim, stari je naraštaj već nestao. Došli su u „terra incognita“ gdje su se mogli orijentirati samo prema sjećanjima iz onoga što su pripovijedali pokojni roditelji.Kavkaz etnos 8

Ljudi koji su živjeli u gradovima mogli su se lakše orijentirati jer su neka imena ostala ista, ali u selima je situacija bila drukčija: džamije su bile ili srušene ili pretvorene u skladišta, knjižnice ili nešto drugo. Groblja su izbrisana s lica zemlje, pretvorena u voćnjake ili polja kolhoza. Toponimija i sam teren popuno su izmijenjeni, tako da i priče predaka nisu baš pomogle. Nije se imalo gdje i u čemu živjeti. Novi stanovnici, Rusi ili Ukrajinci, na silu doseljeni kako bi se izmijenila etnička slika, nisu imali sluha za te povratnike, a mjesne vlasti još manje.

To nije samo posljedica sovjetske politike od Staljina do neovisne Ukrajine nego to ima i povijesno-etničku dimenziju. Ni Rusi ni Ukrajinci nisu zaboravili stoljeća provedena pod tataro-mongolskim jarmom, pa tu je Turska preko Crnog mora na jugu, Turska koja je stoljećima ratovala s Rusijom na ukrajinskoj zemlji. A Tatari i Turci su rođaci, jezici srodni i vjera ista. Tako da za onih 150 ili 200 tisuća Tatara koji su već bili u Krimu u to vrijeme nije bilo lako nakon dva naraštaja naći svoje mjesto u staroj domovini. Siromaštvo uvijek znači društvene napetosti koje se često pretvaraju u krađe, napade i drugi kriminal, što još više potiče animozitet većinskog stanovništva. Višenacionalno i višekonfesionalno društvo podrazumijeva određeno blagostanje, barem kao u Švicarskoj. U tom pogledu svjetlosne godine dijele Švicarsku od Ukrajine.

Mustafa Džemiljev

U bivšem sovjetskom i neoukrajinskom Krimu devedesetih godina o blagostanju ne može biti ni riječi. Možda nitko ne umire od gladi, ali Krim oskudijeva u svim drugim oblastima života. Nema turizma, nema posla, nema energije za grijanje ni u najluksuznijim hotelima. Svi su nezadovoljni i svatko optužuje druge za vlastite slabosti i stvarne probleme. Došao sam u Krim šest mjeseci poslije toga, sve je bilo isto, ali u ljetnom izdanju, bez mraza i zimskog sivila.Dzemilev

Mustafa Džemiljev izrazio je veliko nezadovoljstvo, žalio se na Kijev koji ništa ne radi za Krim, a još manje za Tatare. U to je vrijeme u Kijevu bio predsjednik Leonid Kučma koji je došao na vlast s programom osamostaljenja od Rusije, ali je manje-više proveo drugu politiku. To je bilo vrijeme prvog rata u Čečeniji. Doznali smo da su krimski Tatari primili tisuće, ako ne i više Čečena koji su se borili protiv Rusije, neki ranjeni, drugi u bijegu. Donijeli su i oružje sa sobom - za sebe i tatarsku braću. Kad je doznao da sam bio u Čečeniji, Džemiljev me je molio „off the record“ da po povratku u Kijev odem do vlade i poručim kako Tatari uz pomoć „krimskih“ Čečena imaju toliko oružja da za nekoliko sati mogu pretvoriti Krim u ukrajinsku Čečeniju.

Često je bila aktualna tema morske baze Sevastopolja i ugovora o njegovu iznajmljivanju s Rusijom. Ukrajina glede toga nije imala manevarskog prostora. Putin je, kako znamo, to pitanje riješio glatko i bezobrazno, kao odgovor na slično rješenje na Kosovu. Što se tiče referenduma o pripajanju Krima Ruskoj Federaciji, Zapad ga ne priznaje, ali sigurno je da bi i normalan „zapadni“ i demokratski referendum, organiziran kao onaj posljednji u Škotskoj, doveo do istih rezultata. Jer, dok je Ukrajina uglavnom stagnirala od 1991. do 2014. - osim kratkog razdoblja odmah nakon narančaste revolucije do svađe Juščenka i Timošenko, što je dovelo do Janukoviča - Rusija je provela potrebne ekonomske reforme i uz visoku cijenu nafte i plina uspjela povećati BDP po stanovniku do razine jugoistočne Europe. U isto vrijeme Ukrajina se spustila do razine najsiromašnijih zemalja Afrike. Mirovine su u Rusiji sedam puta više nego u Ukrajini, to je privlačan argument za stariji naraštaj „sovjetskog“ kova…Da se ne govori o plaćama.

Tko će zabilježiti svjedočanstva na granici povijesti i biografije

Priznanje od strane Ukrajine o genocidu nad krimskim Tatarima dolazi „post festum“, to je reakcija jedne zemlje koja ima kasno povijesno paljenje. Gdje je bio Kijev 20 godina prije aneksije kada su svjetski stručnjaci gledali na Krim, kada su mladići u Silicijskoj dolini u Kaliforniji izmislili videoigru „3. svjetski rat počeo u Ukrajini“, kada su u Pentagonu i State Departmentu tisuće ljudi već razradile sve moguće scenarije o Ukrajini?

Kavkaz_etnos_5Pitanje Krima visjelo je iznad glave Ukrajine kao Damoklov mač i bilo je pitanje dokle. U krimskom pitanju Tatari su najviše stradali iako oni nisu glavni čimbenik. Kad je Rusija već izgubila Ukrajinu, onda si je uzela ono što može, ono što njoj treba, ono što je njoj sklono. Sklona je Rusiji ruska većina, potrebna joj je morska baza Sevastopolja kao produženje carske strategije, i usput je, za svaki slučaj, pretvorila Donbas u zamrznuti sukob. Neka sada uđe amputirana Ukrajina u NATO bez Donbasa i Krima. Takva Ukrajina nikome nije potrebna, ni Europskoj uniji!!! Ukrajina je sama pripremila teren za Putina zbog svoje slabosti, nepromišljenosti, nedostatka državnosti i odsutnosti patriotizma kod korumpirane vladajuće elite. To još jednom potvrđuje ono što se kaže na Zapadu, posebno u SAD-u: korupcija može rušiti temelje države.

Nisam povjesničar i nemam dostupa arhivima, ali smatram da su neke stvari važnije od arhiva, to su svjedočanstva živih sudionika događaja koja su na granici povijesti i biografije i koje nikada nitko neće zabilježiti. Naravno da tu ima osjećaja, kojih nema u službenim arhivima koje su uglavnom napisali pobjednici i njihovi hladnokrvni zapisničari. Priče poraženih površno su dokumentirane, posebno u tim vremenima kad nije bilo ni kamera, ni mikrofona svjetskih medija. Uvijek su mi bila zanimljiva svjedočanstva živih sudionika, od Drugoga svjetskog rata preko rata u Alžiru do nedavnih ratova na Balkanu, na Kavkazu ili između, kao u Moldaviji. To se ne mora i ne može uklapati u neke službene teze, biti u skladu s partijskim linijama ili stavovima superpatriota ili nacionalista. To je samo mali dio velikog mozaika stvarnosti.

Ivan Golubić

 

Sub, 8-08-2020, 22:23:52

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.