Progoni Tatara

Gospodin Đuro Vidmarović je u tekstu Staljinovo uništavanje cijelih etnosa, objavljenom na Paščenkonašem portalu 8. lipnja ove godine, nastavio temu genocidnog zločina totalitarnog režima, ostvarivanog na terenima bivšeg SSSR-a u Staljinovo doba. Značaj publikacija ovog autora je u tome da se radi o izričito kompetentnome stručnjaku koji prikazuje stvarnost, budući oslobođen od sentimentalnih prolijevanja suza nad režimom kojem eto, treba opraštati zločine, s obzirom na slavensku odnosno rusku dušu, u ovome slučaju ugrožebnu od Turske i zato je potrebno zatvoriti oči na plajčku s Krimom, nasilno otrgnutim od Ukrajine. Kao diplomat, političar i znanstvenik, gospodin Vidmarović vlada činjenicima, poznavanjem međunarodnog prava, što ne posjeduju neki hrvatski simpatizeri totalitarnog režima. U svom tekstu autor je pokazao bit staljinizma, međutim taj režim je nastavljao prethodnu imperijalnu politiku ruskog carizma i koju nastavlja današnji režim. Informacijski fundus o nasilju nad tatarskim stanovništvom na Krimu je bogat i ovdje ćemo navesti građu iz suvremenoga tiska koji prikazuje povezanost režima od carističkog do staljinističkog i sadašnjeg kao neoimperijalnoga.

Politička represija i progon

Nakon što su ilegalno anektirale Krim, ruske vlasti su se obnovile i poboljšale metode staljinističkog režima u odnosu na krimske Tatare. Godine 2016. zabranjena je aktivnost Međіlisa (parlament) krimsko-tatarskog naroda. Ugrožena Tatarisu prava krimskih Tatara na mogućnost prebivanja na teritoriju Krima, aktivisti se uhićuju. Od ruskih političara čuju se pozivi na ponovno preseljenje krimskih Tatara u Sibir i Daleki Istok. Krimsko-tatarski narod ponovno se suočio s političkom represijom i progonom, usporedivom s tragedijom staljinističke deportacije krimskih Tatara 1944. godine. Zato je krajnje potrebno znati i pamtiti istinu o prisilnom preseljenju čitavog naroda iz njegove povijesne domovine od strane sovjetske vlade. Da podsjetimo: u preambuli i članku 2. Zakona još sovjetske Rusije "O rehabilitaciji represiranih naroda" objavljeno je koji su narodi priznati kao progonjeni, odnosno oni protiv kojih je na temelju nacionalne ili druge pripadnosti provedena politika klevete i genocida, praćena njihovim prisilnim iseljavanjem. Planovi za deportaciju krimskih Tatara razrađivani su već za vrijeme oslobađanja Krima od trupa Njemačke i njenih saveznika. Komunistički staljinistički režim 18. svibnja 1944. izvršio je jedan od svojih krvavih zločina - prisilnu deložaciju krimskih Tatara iz njihove domovine u Srednju Aziju i udaljena područja Rusije. Ova je akcija bila popraćena brojnim žrtvama, uništils je sudbine stotina tisuća ljudi, prisiljeno je čitav narod desetljećima živjeti daleko izvan rodnih područja. Nekoliko generacija krimskih Tatara odrastalo je u egzilu.

Operacija deportacije

Optužbe za suradnju s Trećim Reichom postale su osnova za deportaciju, unatoč činjenici da su se predstavnici krimsko-tatarskog naroda borili u redovima Crvene armije, sudjelovali u partizanskom pokretu. Čak su i oni od krimskih Tatara koji su prije dolaska njemačkih trupa 1941. evakuirani s Krima i uspjeli se vratiti iz evakuacije u travnju-svibnju 1944. nakon protjerivanja nacista s poluotoka bili podvrgnuti deportaciji. Oni nisu živjeli u okupaciji i Tatarinisu mogli sudjelovati u kolaboracionističkim skupinama. Svi partijski i sovjetski čelnici Krimske autonomne republike također su deportirani. To je objašnjeno činjenicom da je na novom mjestu potreban novi rukovodeći kadar.

Operacija deportacije započela je rano ujutro 18. svibnja 1944. godine i završila u 16 sati 20. svibnja. Ljudi su imali nekoliko minuta do pola sata da se sakupe, nakon čega su ih kamionima prevezli na željezničke stanice. Odatle su vlakovi s njima slani u mjesta progonstva. Prema riječima očevidaca, oni koji su obolijevali ili nisu mogli hodati često su upucani na licu mjesta. Na putu su rijetko dobivali hranu. U nekim su etapama ljudi prvi i posljednji put primali hranu na drugi tjedan putovanja. Pokojnici su žurno pokopani pored željezničke pruge ili su ih jednostavno ostavili napolju.

U telegramu Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove SSSR-a (NKVD) Staljinu je rečeno da je deložirano 183.155 ljudi (ne računajući vojnike Crvene armije tatarske nacionalnosti koji su nakon demobilizacije 1945. doseljivani u udaljena od Krima područja). Većina ih je deportirana u Uzbekistan (151.116 osoba), okolna područja Kazahstana (4.286 osoba) i Tadžikistan, a male skupine su poslane u druge autonomne Sovjetske Socijalističke Republike (8 597 ljudi). Značajan dio krimskih Tatara prebačen je "da budu radna snaga" u rudnike, tvornice i gradilišta, gdje većina nije imala osnovne uvjete za život i rad. Prema procjenama suvremenih istraživača, stvarni ljudski gubici tijekom prijevoza krimskih Tatara na istok iznosili su 7.889 ljudi. Značajan broj doseljenika umro je od gladi i bolesti 1944. - 1946. godine.

15 do 25 % umrlih

Procjene broja umrlih tijekom ovog razdoblja uvelike variraju: od 15 do 25%, prema različitim sovjetskim službenim izvorima, do 46%, prema procjenama aktivista krimsko-tatarskog pokreta, koji su prikupljali informacije o žrtvama u 1960-ima. Ukupno je oko 45 000 krimskih Tatara umrlo u prve dvije godine nakon deportacije. Tijekom 12 godina sve do 1956. krimski Tatari imali su status posebnih doseljenika. Imali su različita ograničenja svojih prava, posebno zabranu neovlaštenog (bez pismenog odobrenja ureda specijalnog zapovjedništva) prelaska granice i kazneno tararikažnjavanje za kršenje. Poznati su brojni slučajevi kada su ljudi osuđeni na dugoročno (do 25 godina) robijaštvo zbog posjeta rođaka u susjednim selima čiji teritorij je pripadao drugom logorskom naselju.

Nakon deportacije krimskih Tatara na Krimu, uputama dva dekreta iz 1945. i 1948. preimenovana su sva (s izuzetkom Bahčisaraj, Džankoj, Išuni, Saki i Sudak) naselja čija su imena bila krimsko-tatarskog podrijetla (više od 80% ukupnog broja krimskih naselja).

Deportacija čitavog naroda izvršena je čak i pored zasluga krimskih Tatara u SSSR-u. Uoči rata više od 5000 krimskih Tatara mobilizirano je u Crvenu armiju, zatim još oko 16 000 - u razdoblju 1941-1945. Najmanje sedam njih dobilo je zvanje heroja Sovjetskog Saveza. Prema različitim izvorima, od 17.000 do 25.000 krimskih Tatara bilo je sudionika u partizanskim i podzemnim pokretima. Više od 20 000 krimskih Tatara odvezeno je na prisilni rad u Njemačku, okupatori su spalili 127 krimskih tatarskih sela. Unatoč tome, krimski Tatari, koji su se borili u dijelovima Crvene armije, također su deportirani nakon demobilizacije. Dakle, odmah nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom, u svibnju 1945. godine, brojni krimski Tatari su eliminirani iz aktivnih postrojbi Crvene armije. Postoje izuzeci kada određeni časnici iz sastava krimskih Tatara nisu poslani u mjesta deportacije kao posebni doseljenici, ali im je zabranjeno živjeti na Krimu. Ukupno je od 1945. do 1946. na mjesta deportacije odvezeno 8.995 krimskih Tatara - ratnih veterana, uključujući 524 časnika i 1.392 narednika. Godine 1952. samo u Uzbekistanu bilo je 6.057 sudionika u ratu, od kojih su mnogi imali visoke državne nagrade.

Iseljavanje Grka, Armenaca i Bugara

Pored krimskih Tatara, na početku rata bili su protjerni Nijemci koji su živjeli u SSSR-u. Brzo napredovanje njemačkih trupa nije omogućilo potpunu deportaciju, prije svega su deportirani muškarci u dobi vojne mobilizacije. S Krima je izvezeno više od 61.000 ljudi, uključujući 11.000 koji su bili povezani s Nijemcima obiteljskim vezama. Predstavnici ovog naroda odvedeni su u Sibir i Kazahstan. Nakon oslobađanja Krima od nacista 1944. godine, s Krima je protjerano još 2.300 Nijemaca. Tijekom lipanjskih dana 1944. snage NKVD-a iselile su s Krima naselja Grka, Armenaca i Bugara ukupno 38 455 ljudi (od toga: Grci - 16 006 ljudi; Armenci - 9 821; Bugari - 12 628). Službenim razlogom deportacije proglašeno je i sudjelovanje tih naroda u pomaganju Trećem rajhu.

Godine 1956. svi deportirani narodi rehabilitirani su, njima su ukinuta ograničenja i status posebnih iseljenika. Grci, Bugari i Armenci dobili su pravo povratka na Krim. Međutim, za Nijemce i krimske Tatare zabrana je ostala. Prema neslužbenim naredbama krimskim Tatarima zabranjeno je registriranje boravka na Krimu. Međutim, nakon 1956. godine, dio krimskih Tatara počeo se naseljavati u blizini Krima, u južnim krajevima Ukrajine ili u Krasnodarskom teritoriju. Samo su se u nekoliko slučajeva uspjeli naseliti na Krimu. Tek 5. rujna 1967. dekretom Predsjedništva Vrhovnog sovjeta SSSR-a utvrđeno je da su činjenice aktivne suradnje s njemačkim osvajačima određenog dijela KRimTatara na Krimu nerazumno pripisane cjelokupnom tatarskom stanovništvu. I tek 14. studenog 1989. Vrhovni sovjet SSSR-a usvojio je deklaraciju u kojoj je osudio deportaciju krimskih Tatara, priznao je nju kao neopravdanu i zločinačku. Počeo je masovni povratak krimskih Tatara u njihovu domovinu. Ukupno se vratilo do 270 tisuća krimskih Tatara.

Nezakonit i zločinački čin

Masovna deportacija krimsko-tatarskog stanovništva bila je nezakonit i zločinački čin. Kazna za suradnju s Nijemcima pojedinačnih predstavnika naroda izrečena je cijelom narodu, uključujući djecu, žene, starije osobe, pa čak i one koji su se nesebično borili protiv nacizma u Crvenoj armiji i dali svoj doprinos pobjedi nad nacizmom. Valja napomenuti da se suradnja s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata odvijala među svim narodima koji su dospjeli pod okupaciju, a dosegla je najveće razmjere među Rusima. Tako je više od 400 000 Rusa izravno obavljalo vojnu službu u redovima njemačke vojske u razdoblju 1941. - 1945. Međutim, nakon rata, ruski narod, za razliku od krimskih Tatara, nije bio podvrgnut masovnim prisilnim iseljavanjima - kažnjeni su samo oni koji su izravno surađivali s nacistima. Kao što vidimo, staljinistički princip kolektivne odgovornosti primjenjivao se selektivno.

Dana 12. studenoga 2015., Verhovna vlada Ukrajine priznala je deportaciju s Krima 1944. godine genocidom krimsko-tatarskog naroda i proglasila 18. svibnja Danom sjećanja na žrtve genocida nad krimsko-tatarskim narodom. Ovaj dan je od posebnog značaja, jer je od 2014. Krim pod ruskom okupacijom i više od 20 tisuća krimskih Tatara bilo je prisiljeno napustiti svoju domovinu, a oni koji su ostali, izloženi su uznemiravanju i zastrašivanju, o čemu svjedoče brojna izvješća međunarodnih organizacija.

Prisjećajući se tragične godišnjice deportacije krimskih Tatara, moramo se sjetiti onih koji su umrli, bili represirani, nestali, bilo 1944., bilo tijekom uspostavljanja "reda" Moskve u anektiranom Krimu. Unatoč bilo kakvim izazovima, ovaj se slobodoljubivi narod i dalje bori za svoja prava i neovisnost zajedno s ukrajinskim narodom. Međutim, stalinizam i nadalje živi u metodama okupatora. Stanovništvo Krima kroz poviest je polietničko, tamo su živjeli brojni narodi, potomci različitih etnija, još prije ruskog proširenja, doduše najkasnijeg etnosa tamo. Još u srednjevjekovlju Krim je bio u različitim odnosima s staroukrajinskom državom Rus'ka zemlja, dakle mnogo prije Moskovije, nastale kasnije. Suvremena ruska intervencija je samo odraz nastavljanja imperijalne politike koja ugrožava ne samo Ukrajinu i njen narod, stanje na Krimu je tome samo jedna od potvrda.

Prema medijima pripremio: Jevgenij Paščenko

Čet, 26-11-2020, 02:30:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.