Korona virus i politička korektnost (2)

PIdiotočinjemo prisjećanjem na glasoviti roman Idiot (1868.) gdje Fjodor Mihajlovič Dostojevski preko lika Jevgenija Pavloviča kaže: 'Brojnim sam opažanjima došao do zaključka kako naši liberali nisu u stanju dopustiti da netko ima vlastito različito mišljenje, a da istodobno ne odgovore svojemu suparniku nizom uvrjeda, pa i nečim mnogo gorim.' U prošlome broju Hrvatskoga tjednika pisao sam o pandemiji korona virusa i lijevo-liberalnome totalitarizmu 'političke korektnosti'. Prvo spomenuta će ugroza minuti znatno prije nego potonja. Slavni naš Zagreb-grad zacijelit će rane od potresa koji ga je pogodio u rano jutro 22. ožujka Anno Domini MMXX. Preostaje nam vjerovati i nadati se dobromu. Vraćamo se diskursu o 'političkoj korektnosti'.

Nova etika i estetika u jeziku

Upravo zato što je totalitarna, 'politička korektnost' nastoji prema svojim kalupima oblikovati svaku politiku (kako unutarnju tako i vanjsku), svako zakonodavstvo i svaku instituciju (političku, društvenu, ekonomsku, kulturnu, čak i neke vjerske). Očituje se kao isukani mač i crvena krpa lijevo-liberalne ideologije koja biva dominantnom među samoproklamiranom kulturnom i intelektualnom elitom zapadnoga svijeta. Sintagmu 'politička korektnost' (ili izvorno 'political correctness') revno su skovali i agresivno počeli nametati pripadnici 'Nove ljevice' unutar sveučilišnih Poitkorektnkrugova u Sjedinjenim Američkim Državama 70-ih godina prošloga stoljeća. 'Politička korektnost' uzela je maha u 80-ima, a potvrdila se i etablirala u 90-ima, u doba predsjednika Billa Clintona. Međutim, ako su vjerodostojni izvori koji o tomu govore, povijest pojma čak je dva stoljeća starija.

Navodno je 1793. godine Vrhovni sud SAD-a u slučaju Chrisholm protiv (države) Georgije ocijenio kako nije 'politički korektno' da se u prigodi raznih svečanosti i držanja zdravica spominju SAD umjesto naroda SAD-a. U najnovije se doba 'politička korektnost' iskazuje kao posebna vrsta 'demokrature' (u značenju 'diktatura demokracije') ne samo u SAD-u nego i u Kanadi, Europi, Australiji i drugdje. Na krilima agresivnoga političkog aktivizma nameće se nova etika i estetika u jeziku te ga se nastoji 'očistiti' - i to ne samo standardni jezik nego i svakodnevni razgovorni stil - od svih navodno prijepornih i neprikladnih izraza koji imaju biti zamijenjeni novima, tobože politički korektnima koji ne bi vrijeđali dobar ukus i tankoćutne političke senzibilitete.

Ušutkavanje i dehumaniziranje politički 'nekorektnih'

Studenti i profesori suzdržavaju se od iznošenja bilo kakvoga alternativnog stajališta jer bi si time vrlo izvjesno ugrozili akademsku karijeru ili bi čak bili izopćeni sa sveučilišta. Zbog njihova straha te pretjerane i nerijetko iracionalne osjetljivosti na sve što bi u kojemu god smislu, čak i najmanjem i najudaljenijem, moglo biti okarakterizirano politički nekorektnim, nazvani su od strane razmjerno malobrojnih kritičara 'naraštajem snježnih pahuljica'. Sveučilišta, koja oduvijek bijahu oaze slobode govora i rasadišta kritičkoga mišljenja, postala su u tomu pogledu spaljena i jalova zemlja, okupljališta konformističke i programirane svjetine koja sebe neopravdano drži slobodnomislećim i naprednim perjanicama (neo)liberalnoga društva. 'Politička korektnost' ne samo da sterilizira živi i neposredni jezik nego Cenuzraušutkava politički 'nekorektne' ljude, delegitimira ih i dehumanizira, redovito im zagorčava i nerijetko uništava reputaciju, karijeru i život. U zemljama zapadne demokracije bilo je, uz ostalo, mnogo slučajeva da su zatvorom kažnjeni roditelji koji nisu pristali da njihova djeca u vrtićima i školama sudjeluju u nelagodnim i neprirodnim pokusima u sklopu spolnoga odgoja.

Riječ je, valja ponoviti, o diktaturi i totalitarizmu. Ulazi u sve sfere života i svijeta, nameće svoju globalističku sekularnu ideologiju suprotstavljajući se suverenizmu i naciji, vjeri i tradiciji. Uvrjedljivim se u lijevo-liberalnim sekulariziranim krugovima ovodobnoga zapadnog svijeta smatra čak i tradicijom baštinjeni, posve dobrohotni i ni prema komu diskriminatorni izričaj 'Sretan Božić i Nova godina!'. Taj se izričaj, kako misle aktivisti 'političke korektnosti', iskazuje nekorektnim prema ateistima i inovjercima s obzirom na okolnost da oni ne slave Božić, a Novu godinu ne dočekuju prema gregorijanskom, nego prema nekim drugim kalendarima. Zato se u simboličkome i javnome prostoru sve češće susrećemo s posvjetovljenim i obezličenim načinom čestitanja „'Sretni blagdani!'. Tu su prešućeni i odbačeni i Bog i Božić. Međutim, ònī koji iz javnoga diskursa izbacuju Boga i Božić tvrdeći da im nema mjesta u sekularnoj državi - ne će odbiti božićnicu niti će govoriti da ju treba preimenovati u nešto kao 'blagdanicu', nego će poželjeti da dogodine bude veća, još izdašnija. Zanimljiv je to spoj sekularizma, materijalizma i nedosljednosti.

'Rodni prizvuk' i 'politička korektnost' u nužnicima

Tu je i rodna ideologija. Pod njezinim utjecajem pojmovi 'majčinstvo' i „očinstvo“ sve više postaju nepoćudni jer im se pripisuje 'rodni prizvuk' te se nalaže njihova zamjena neutralnim pojmom 'roditeljstvo'. Teatru apsurda nema kraja pa je film Dunkirk (2017.) britansko-američkoga redatelja Christophera Nolana doživio kritiku zato što u glavnim ulogama nema žena i manjina, a radnja filma događa se ratne 1940. godine na sjeveru Francuske gdje se britanske snage potisnute njemačkim udarom evakuiraju preko La Manchea. Nadalje, zbog diktata 'rodne korektnosti' promijenjen je prije osam godina stih u austrijskoj himni Gorovita zemljo, zemljo na rijeci (Land der Berge, Land am Strome), tako geda umjesto 'ti si dom velikih sinova' sada glasi: 'dom velikih kćeri, velikih sinova'. Zanimljivo je napomenuti da je riječi himne izvorno napisala žena. Učinila je to 1946. godine Paula Preradović, unuka hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića. Za glazbu se vjeruje da ju je skladao sâm Mozart, ali ima ih koji to opovrgavaju.

Primjerâ 'političke korektnosti' s kojima možemo zbijati šale ima napretek. Spomenut ću samo neke. Jedna je svjetski poznata internetska tražilica prije nekoliko godina uklonila jaja iz emotikona koji predstavlja salatu da ne bi odbila vegane. Lingvistička higijena u službi diktature „političke korektnosti“ nije mimoišla ni nužnike. Naloženo je da se čistač sanitarnih čvorova eufemistički ima zvati 'facility manager'. Na pitanje raduje li ga što je njegovo zanimanje dobilo ljepši naziv, stanoviti čistač javnih nužnika odgovorio je: 'Nužnici i dalje jednako smrde.' Vidimo da se u lingvističkome kreiranju nadzbilje lako može izgubiti dodir sa stvarnošću.

Treba reći da zaslijepljeni vitezovi te poslušni paževi i štitonoše „'političke korektnosti' ponajprije zahtijevaju zabranu i eliminiranje tobože uvrjedljivih izraza koji se tiču roda i rase. Tako se, kada je riječ o rasi, umjesto neutralnoga i u svojoj bîti nediskriminatornoga naziva 'crnac' nalaže uporaba tobože politički korektnoga 'Afroamerikanac'. Pritom se ne uviđa da ta lingvističkim inženjeringom dobivena sintagma biva iz brojnih razloga neprikladnom.

Nevolje oko pojma 'Afroamerikanac'

Samim izbjegavanjem izraza 'crnac' postiže se upravo suprotno od onoga što se htjelo. Naime, ako ne smijemo za upitnikpripadnika crne rase reći da je crnac, dok za pripadnika bijele rase slobodno govorimo da je bijelac - time neizravno šaljemo poruku da je imati crnu boju kože nešto manje vrijedno što ne smijemo spominjati, nego trebamo prešućivati.

Drugi razlog neprikladnosti naziva 'Afroamerikanac' jest, recimo to tako, geografsko-antropološki. Jer pripadnici negroidne rase nisu starosjedioci samo u Africi nego i drugdje, primjerice u Australiji i Tasmaniji. Hoće li pobornici i provoditelji 'političke korektnosti' za neku tamnoputu tasmanijsku djevojku koja se doselila u Sjedinjene Američke Države također reći da je 'Afroamerikanka'? S druge strane, stanoviti Arapi ili Berberi iz Alžira ili Tunisa, dakle iz sjeverne Afrike, ne će, zato što nisu pripadnici negroidne rase, po doseljenju iz Afrike u Ameriku biti nazivani 'Afroamerikancima'. Nadalje, hoćemo li nekog Iranca i Japanca, dakle pripadnike različitih rasa, koji žive i rade u Americi obuhvatiti jednakim i zajedničkim ishodišno-doseljeničkim nazivom „Azioamerikanci“? Bismo li u analogiji s 'Afroamerikanac' bijelce u Americi, čiji su predci dospjeli recimo iz Irske, Poljske, Italije ili Hrvatske, pristali nazivati 'Euroamerikancima'? Razmišljajući o svemu tomu, pada mi na um izjava francuskoga pjesnika i esejista Charlesa Péguyja: 'Nikada ne ćemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.' Péguyja bismo bez ikakve preuzetnosti mogli dopuniti: ne samo kukavički nego i zatupljeno, lišeno kritičkoga umovanja.

Kršćansko izjednačavanje rasâ i ljudi

Kada je riječ o ljudima koji pripadaju crnoj rasi, ne treba kršćanima posebno napominjati da takvoga redovito gledamo ispred božićnih (a ne 'blagdanskih') jaslica i slavimo 6. siječnja, na Sveta tri kralja ili Bogojavljenje. Naime, jedan od trojice kraljeva, ili mudraca, ili maga - crne je boje kože i ime mu je Baltazar. Simbolizira Afriku, kao što Melkior kršćsimbolizira Europu, a Gašpar Aziju. Posve izjednačeni u vrijednosti i dostojnosti, tri kralja s istoka zajedno predstavljaju tri tada poznata kontinenta, čitavi svijet, cijelu 'ekumenu'. Smjerno jašući 's onih sunčanih stranʹ' prevališe harni kraljevi velik put da bi se poklonili istinskomu Kralju kraljeva, novorođenomu Mesiji, koji je Put, Istina i Život. Nadati nam se je kako ne će biti povodljivaca koji bi u skladu s voljom globalista i neoliberalnih totalitarista sa Zapada nazvali Baltazara, kralja s istoka, 'Afroamerikancem'. Jer to bi značilo da je imperativ 'političke korektnosti' nadvladao zdravu pamet. U svemu ovomu ne bi smio ostati nespomenut glasoviti književnik i semiotičar Umberto Eco, koji govoraše da 'mi' ne trebamo odlučivati kako nazivati 'druge', nego njima prepustiti da sami odaberu kako žele da ih se naziva i to poštovati sve dok njima samima taj naziv ne zasmeta te ga odluče zamijeniti novim. Načelno se s time možemo složiti: u pluralnome društvu trebali bismo tražiti rješenja koja ni prema komu ne će biti uvrjedljiva i diskriminatorna, nego takva da će ih svi prihvatiti. Međutim, želja neke skupine (nacionalne, rasne, religijske) da ju se naziva određenim imenom, još uvijek nije dovoljan razlog (Leibnizov 'ratio sufficient') da njihovoj želji bude nekritički udovoljeno. Što ako je taj naziv nesuvisao i proturječan ili pak diskriminatoran prema drugima? Zamislimo da pripadnici neke skupine zažele da ih nazivaju izrazom koji će na njihovu jeziku značiti npr. 'vrhovna rasa', 'nebeski narod' i tomu slično.

Aristokratski element u Lorcinu Ciganskome romanceru

Možemo spomenuti jedan paradoksalan i ujedno vrlo ilustrativan primjer. Naime, odlukom svjetskih romskih institucija 70-ih godina prošloga stoljeća naziv 'Rom' prihvaćen je kao službeni etnonim, a 'Ciganin' napušten kao omalovažavajuć i diskriminatoran. Čini se da u tomu nema ništa prijeporno. Ali ako hoćemo stvar razmotriti i sa skrivene strane ili 'okrenuti pilu naopako', možemo u etnonimu 'Rom' razaznati trostruku diskriminaciju. Naime, 'Rom' u njihovu jeziku znači ʹčovjek, mužʹ. Podrazumijeva li to da su Romi više ljudi od ostalih? Drugo, s obzirom na to da izraz 'Rom' ujedno znači ʹmužʹ, taj naziv u posve određenome smislu može biti ocijenjen rodno nekorektnim, diskriminatornim prema ženama, Romkinjama. I kao treće, shvati li se riječ 'muž' u značenju ʹsuprugʹ, isključeni su i neoženjeni Romi. Nikako ne želim reći da su naši sugrađani Romi htjeli bilo koga diskriminirati, nego nastojim iznijeti na vidjelo kako proklamirana korektnost često u sebi krije zamke i vlastitu suprotnost. Valja poštovati želju Roma da ih tako nazivamo, ali nipošto ne smijemo podleći diktaturi 'političke korektnosti' i primjerice zbirku pjesama velikoga Federica Garcíje Lorce naslovljenu Ciganski romancero (Romancero gitano, 1928.) preimenovati u bezlično 'Romski romancero', tim više što je Lorca na prigovor da je identificirao Andaluziju s Ciganima odlučno otpovrnuo da je ciganski element u njoj 'najaristokratskiji i najreprezentativniji'.

Deskriptivne i bezlične formulacije

Zanimljiv je u ovomu diskursu primjer austrijskih pekara i ugostitelja koji su prije desetak godina napustili naziv 'ciganska šnicla' (Zigeunerschnitzel) te je nazvali bezizražajnim 'kotletom u umaku od papra'. Slična je sudbina pogodila i posebni crni kruh, koji se do tada među narodom ekspresivno i slikovito nazivao 'Nigger': odlučili su ga označiti deskriptivnim i bezličnim nazivom 'jako crni kruh'. Ne trebaju nas čuditi takvi postupci dovitljivih i prilagodljivih Austrijanaca, koji su u mješavini povijesnoga resantimana i umijeća brendiranja čitav svijet uznastojali uvjeriti, nerijetko s uspjehom, da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac. Doista su se time potvrdili, treba obazrivo priznati, prvorazrednim majstorima iskrivljavanja stvarnosti, reklame i brendiranja.

Aktivisti političke korektnosti zaboravljaju da i nazivi 'Afroamerikanac' i 'Rom' mogu biti uvrjedljivi ako su izrečeni s namjerom da uvrijede i omalovaže. U napisanoj riječi važno je gledati tekst i kontekst, a u govornome činu valja osluškivati i prepoznavati intonaciju, k tomu i neverbalnu komunikaciju koja ju prati - u svakom je slučaju važno razaznati namjeru. Naime, jezik služi diskriminiranju samo onda kada se rabi s namjerom konstruiranja razlika isticanjem kojih bi se nekoga podcijenilo. Ako je namjera suprotna - negirati proglašene i zahtijevane razlike te prikazati sve ljude jednakima u dostojanstvu i vrijednosti - onda ni izraze 'crnac' i 'Ciganin' nitko dobronamjeran i pravdoljubiv ne bi smio ocijeniti diskriminatornima i politički nekorektnima.

Bl. Alojzije Stepinac i principi vječnoga zakona Božjega

Kao ogledni i uzorni primjer navodimo rečenice iz nagovora što ga je blaženi Alojzije Stepinac održao ispred stezagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja olovne godine 1943.: 'Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome.' Nadbiskup Stepinac zatim je istaknuo: 'Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.' Bijaše to neuvijen i oštar Stepinčev prosvjed protiv nacionalsocijalističke ideje - koju su nacisti držali etički opravdanom, pravno reguliranom i politički korektnom - o nadmoći takozvane 'arijevske rase'. Godinu dana prije toga, također na svetkovinu Krista Kralja, nadbiskup je Stepinac u zagrebačkoj katedrali jednakom odlučnošću izrekao govor usmjeren protiv rasnih zakona. Svjedoci toga događaja tvrdili su kako je njemački izaslanik Edmund Glaise von Horstenau, pouzdanik i sljedbenik Austrijanca Hitlera, razbješnjen rekao: 'Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!'

Ne dajmo, dakle, da nas podjarme diktatura i totalitarizam bezlične 'političke korektnosti', nego se poput blaženoga Alojzija Stepinca usudimo misliti i udostojmo živjeti po Kristovoj zapovijedi uzorne ljubavi koja u svakomu čovjeku - neovisno o njegovoj naciji i rasi, socijalnoj i vjerskoj pripadnosti, spolu i životnoj dobi, od začeća do nenasilne biološke smrti - vidi dragocjenost i vrijednost čovjeka kao neponovljive osobe i djeteta Božjega.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.