Država, domoljublje i zajedništvo – petokolonaške vizure

Pa kako su mogli očekivati da će 2020. predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen BekavacHrvatsku nazvati 'srcem Europe'? Koju Hrvatsku, pitat će dezorijentirani jugo-slaven, kolumnist Jutarnjega? "Ako je ikad postojala, više je nema." Nema je! Tomu dodaje da možda nije nikad ni postojala. Piše o državi, ne o hrvatskoj zemlji kojom su upravljale i 'venecija i jugoslavija' (u izvorniku napisano malim početnim slovima), a njom danas, eto, 'ne vladaju 'ni kadije ni komiteti', pa je više nema. Zašto bi mu bilo važno to što Hrvati na toj zemlji žive više od tisuću i pol godina, da je to njihov dom i domovina, koju konačno smiju u miru graditi kao vlastitu demokratsku državu prema svojim prirodnim i povijesnim pravima, s ljudima koji žive s njima na toj zemlji i zovu je svojom domovinom, koji su je spremni braniti, čuvati i izgrađivati u slobodi? Ali povijest je na toj zemlji ostavila i ljude koji ne prihvaćaju takvo stanje, ljude koji tvrde da nije ono što jest, a jest ono što nije. Kad bi mogli Hrvatima bi oteli i državu i zemlju i slobodu. A kako to ne mogu u stvarnosti, mogu u fikciji. Pokušat ćemo kroz dva-tri primjera prikazati kako to danas izgleda.

Domoljublje i zajedništvo, novi pristup

Nanovo se ispituje patriotsko i nepatriotsko ponašanje i uvode nove definicije tih pojmova. Čemu staromodni RHpatriotizam? Dvojben je već korijen te riječi (patria od starogrčkoga patris, otac). Tko bi i zašto zazivao davne uspomene i zazivao mitske slike otpora, borbe i pobjede, kad toliki stršljeni ne bi uokolo zujali i prijetili uništenjem ne samo te emocionalne odanosti svojim korijenima? A za to su i plaćeni. I sam govor odanosti hrvatskoj državi izlažu poruzi. Nakon pobjede Z. Milanovića na predsjedničkim izborima pojavila se i nova oznaka za hrvatsko domoljublje - 'ljigavo domoljublje'. Smislio ju je autor Milanovićevih predizbornih parola (karakter, normalno i sl.). "Nije se moglo više gledati to ljigavo domoljublje i još ljigavije zajedništvo i takve stvari." (B. Malešević, TvN1).

Što ustvari tvrdi taj čovjek, kako prepoznaje jezik 'prave' ljubavi za domovinu i odhrvava se obmanama koje ne-ljubav nude kao ljubav? Ljigava ljubav za dom? Polazimo od toga da nije moguće nikoga odgovoriti od ljubavi niti je moguće drugoga nagovoriti na ljubav. Jedno bi bilo nagovor, drugo odgovor, a ne ljubav. Nema ni dobre ni loše ljubavi. Drugo je kad se kao ljubav nudi nešto što ljubav nije. Prijevara se otkrije kad-tad. Dakle, zašto domo-ljublje, koje im se ne sviđa, uzimaju ljigavim, koje je to hrvatsko zajedništvo - ljigavo zajedništvo? Ljudi puni neskrivane mržnje viču 'zaustavite govor mržnje', komfašisti viču drž'te fašiste i ustaše. I pored toga što su silni milijuni u njih uloženi, o postignućima im najbolje govore naklade novina kojima se u tom 'poslu' koriste.

Neumrla jugo-slavija

Ali oko nas su ljudi koji bi na sjednicama CK SK opet Hrvatima sve propisivali, pa i vrste i intenzitete njihove ljubavi. Zašto netko misli da ljubav drugoga čovjeka smije nazvati – ljigavom? Koje kriterije primjenjuje i kako se kvalificira za Jugoslavijasudca koji presuđuje i u pitanjima ljubavi? Ili je samo ljubav za svoj dom i svoju zemlju – ljigava ljubav? Pouka ovako izgleda: 'ljigavo' je reći volim te zemljo moja hrvatska, a neljigavo je i, dapače moderno, izreći neki 'poliamorni' zanos: "S Ognjenom sinoć na Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd - Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori. Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno. I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od sreće, mijenjaju. Slučajni susreti sa Zivkicom i Nastjom. Damir i Kate. Sve je to moja Jugoslavija. I na nju imam pravo. Jer je naša. Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja. I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu". (Leon Lučev na facebooku, 17.2.2020.) Beograd, Berlin, Portugal, Zagreb ... moja Europa. Ne, ne "meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju". Čovjek razgovjetno kaže što mu je na srcu. Tko smeta M. Jergoviću, Jurici Pavičiću, A. Tomiću, B. Pofuku, G. Gerovcu, V. Brešanu, H. Hribaru ... izreći i napisati to što je glumac napisao? Samo što se oni ne usude govoriti izravno, nego se služe obmanjujućim govorom. Tko im smeta biti što god hoćete? Nitko. Ali to njima nije dovoljno. Uporno pokušavaju, na sve moguće načine i druge učiniti po svojoj mjeri. Budite jugoslaveni, sjeveroslaveni, budite ne-jugoslaveni, budite što god želite biti, ali 'druge i drukčije' pustite da žive svoje živote i budu ono što jesu i što žele biti. Jugoslaveni koji su ovladali medijskim prostorom u Hrvatskoj ne skrivaju da zbog svojih nagnuća i uvjerenja žele razoriti ovu državu, jer je razumiju kao glavnu branu svom jugoslavenstvu. Velikosrbi čekaju.

Suze Gavranove majke

Njihov svijet je komunizam, velikosrpstvo, zapovijed i podčinjavanje. Htjeli su ponovno 'preobratiti' Hrvate. To je cilj misije i zbog toga su na izdašnim jaslama stranih gospodara. Niti vide Hrvatsku, niti vide njezine suze, niti im njezina sloboda išta znači. Damir Tomljenović Gavran krenuo je 1990. u rat za slobodnu Hrvatsku. Protiv njega i njegovih Gavransuboraca nastupala je vojska pod jugoslavenskom zastavom koja je ratovala za interese velikosrpstva. Gavran je od njihova metka poginuo na svome Velebitu 1994. Imao je 26 godina. Bio je zapovjednik Tigrova. "Ja sam njegovu smrt predosjetila. Osam dana prije no što je poginuo bio je kod kuće. Kao i uvijek, žurio je nazad na teren. Kada me zagrlio i poljubio, vrištala sam i plakala kao nikada do tada." Obećala mu je da više ne će plakati. I danas Gavranova majka pokušava skrivati suze od drugih. Još uvijek u svom ormaru čuva opranu i opeglanu Gavranovu vojničku odoru, spakiran ranac i uglancane vojničke čizme. Gavranova Hrvatska, Hrvatska njegove majke i tisuća uplakanih majki, Hrvatska živih i mrtvih ratnika, ribara, profesora, težaka, djevojaka i mladića, znanih i neznanih, više od tisuću i pol godina čuva svoje: zemlju, dom, rod i ime.

Dok god komfašisti budu harali hrvatskim javnim prostorom, šireći mržnju prema hrvatskoj državi i njezinu narodu, uzalud ćemo priželjkivati smirivanje i zacjeljivanje rana koje su ostale na tijelima i u dušama mnogih ljudi nakon komunizma i rata. Hrvati uzalud poručuju: pustite nas da u miru živimo i radimo, nikome ne želimo zlo, ne želimo ni komunizma, ni fašizma, ni jugoslavizma. Valjda glasnogovornici mržnje, kao i njihovi nalogodavci i sponzori, još uvijek vjeruju da potičući nezadovoljstvo naroda sve mogu vratiti u stanje koje je prethodilo 1990. ili bar omogućiti da sve još izgleda nezavršenim. Povijest ipak pokazuje da takvim odnosom prema Hrvatskoj postižu samo suprotne učinke, ma koliko im istomišljenici pljeskali.

Ekstremno voljeti

Ali i oni kojima ne bi smetalo hrvatsko domoljublje vide da u svemu tomu nešto ipak nije u redu. Egoizam hrvatske desnice, prema mišljenju jednoga novinara, podupire "uvjerenje u desnim strankama i među desnim liderima da je dovoljno ekstremno voljeti Hrvatsku da bi se u politici uspjelo i da su oni jedini pozvani spašavati ovu zemlju i državu i 'vratiti je narodu'." (M. Ivkošić, Vl. 14.2.2020.) Tu hrvatsko domoljublje dobiva novi atribut – ekstremnost. Prema imutku znatnoga broja hrvatskih političara vidi se da oni uz pokoju domoljubnu parolu nisu zapuštali ni svoje 'materijalne' interese, pa su se pre/brzo bogatili. Iskustvo pokazuje da ljubav koja se želi pokazati kao 'ekstremno' voljenje, niti ne postoji, njezino je ime zlorabljeno, kao kamuflaža nečega drugoga.

Samo najtalentiraniji umjetnici donekle uspijevaju ćutnju ljubavi staviti u vanjski izraz (riječ, zvuk, sliku ...), ali se odnekud ipak pojave 'znalci' koji lako prepoznaju kakvoću ljubavi pa je razvrstavaju i određuju gdje što dođe. Oni 'znaju' da je progresivno sve što je nepatriotsko, pa već vidimo kako tumače navodno novu Milanovićevu definiciju domoljublja iako smo čuli da je spomenuo samo klasični sadržaj patriotizma, uz koji nikako ne ide da bi ljubav za svoj dom išla protiv ljubavi drugih ljudi za svoje domove i domovine. Hrvati ne idu na tuđe, nego brane svoje. Ljudima čista srca i čistih namjera ne treba 'ekstremno voljenje' oni ga pokazuju samozatajnim djelima, postupcima, žrtvama ..." 'Ekstremni' znak ljubavi za domovinu odmah upućuje na oprez – dovoljna je 'obična' ljubav koja se najbolje iskazuje poštenim životom, poštenim radom i pomaganjem drugima, posebno slabijima, skrb za zajedničke interese, služenje, poniznost i pokornost Dobru i Dobroti. 'Ekstremno' iskazivanje često u stvarnom životu otkriva obične varalice, koji brbljanjem o stvarima koje ne poznaju i ne razumiju, uspijevaju na trenutak privući javnu pozornost i ukrcati se u vlak okićen domoljubnim parolama. Lako će onda biti internacionalistima uprijeti prstom u tom pravcu i nastojati ogaditi svaki govor o zajedničkim, pa i državnim interesima. Slaba je utjeha što ni to nije hrvatski novum.

Ćirilica

Vjerujete li da postoji netko tko bi mogao govoriti da Hrvati tvrde kako je 'ćirilica u Vukovaru klala Hrvate'? Ne, sigurno ne, jer znate da su slova samo crte po podlozi na kojoj se mogu vidjeti. Ali ako ste pisac, koji još uvijek, uz desetak Vusvoje ideološke subraće drma medijskom scenom u Hrvatskoj, uporno nastupajući, kako sam piše, "s ono malo lijevoga jada, s Jugoslavenima, komunistima" i sličnima, onda zbog umjetničke slobode koja vam pripada, ali prvenstveno zbog viših političkih razloga koji su pred vas postavljeni, očito smijete napisati kako Hrvati tvrde da je 'ćirilica klala' jer je to važno za opisivanje i definiranje ljudi koji vam se suprotstavljaju. Sadržajem koji stavljate u usta jednom patriotski raspoloženom Hrvatu, pokazujete kakvom zamišljate njihovu pamet i pamet čitatelja koje bi, po vašem, trebalo prosvijetliti. Takvim pristupom ovdašnji jugoslaveni najbolje sebe opisuju. Baš takav nas jad, koji se naziva 'lijevim' već trideset godina bez prestanka maltretira opirući se svim silama povijesnih mijena. Dakle, jedan jugoslavenski pisac u našoj zemlji tvrdi da su nejugoslaveni privilegirani pa čak i posebno zaštićeni. Ako je dio stanovništva, kako tvrdi, posebno 'zakonski' zaštićen u Hrvatskoj onda je to znakom da živimo u totalitarnoj (fašističkoj, nacističkoj ili komunističkoj) državi. "Sudska praksa u Hrvatskoj u proteklih tridesetak godina potvrđuje da se ljudi jednoga svjetonazora štite od ljudi drugoga svjetonazora. Ergo, ultrakonzervativce ne smijete vrijeđati, ljevičare, liberale i građane smijete, dapače." (M. Jergović, JL, 11.2.2020). Čovjek mora biti vrlo drzak i neistinoljubiv da bi napisao takvu rečenicu jer je sve posve drukčije: ljevičari upravljaju medijima u Hrvatskoj, a ne 'ultrakonzervativci'.

Nije napisao kojim su zakonima u Hrvatskoj "ljudi jednoga svjetonazora " zaštićeni "od ljudi drugoga svjetonazora". Na temelju čega iznosi tu tvrdnju? Na temelju 'sudske prakse' u proteklih tridesetak godina" u Hrvatskoj. Ne vidi se da je istraživao tu praksu, pa ipak Hrvatsku optužuje za totalitarizam, zakonski progon ljudi jednoga svjetonazora. Takvih zakona u Hrvatskoj nema. Pisac tih optužbi tvrdi da "ultrakonzervativce ne smijete vrijeđati, ljevičare, liberale i građane smijete, dapače". Sve je suprotno od onoga što tvrdi. Jugoslaveni su a ne 'ultrakonzervativci' glavni pozitivci hrvatskih medija.

Jezik jugo-slavena

"Ako je zaista riječ o slobodi: moraš se radovati tome da Hrvoje Hitrec ima pravo Stjepana Mesića nazvati idiotom. Makar Hitrec u istoj rečenici sugerirao da je ćirilica u Vukovaru klala Hrvate. Ali ako je zaista riječ o slobodi, ne možeš ostati slijep na cinizam onih koji Hitrecu daju to pravo. I ne možeš se osloboditi sumnje da mu je to pravo dano samo zbog nastavka rečenice. Kažeš li to javno, izlažeš se opasnosti da se nađeš pred sudom, i da protiv sebe imaš većinu zajednice koja zazire od slobode i sve čini da je otkloni od sebe." H. Hitrec ni u kom slučaju ne Mesićsugerira da je ' ćirilica u Vukovaru klala Hrvate', a većina u Hrvatskoj ne zazire od slobode, niti je otklanja od sebe. Od sebe otklanja jugoslavenstvo.

“Mesić je idiot, a ćirilice kao znaka na okupatorskom nožu neće biti u Vukovaru.” Ćirilica je u toj rečenici nazvana znakom na okupatorskom nožu. To je dovoljno. Vrlo teško bi bilo zamisliti da je znak na nožu činio zlo umjesto čovjeka koji je taj nož držao u ruci, a nije bio onaj koji se brani. Međutim, postoji i simbolički biljeg. Manipulator će govorom o znaku skretati pozornost s predmeta na kome se znak nalazio, svrsi toga predmeta i razlozima zbog kojih se taj predmet uopće spominje. I tko ga drži u ruci. Zašto? U jeziku jugo-slavena, govor o žrtvama i noževima u Vukovaru 1991. uvijek će završiti govorom – o ustašama. Tada u Vukovaru nije bilo ustaša, ali su ostali i simbolički znakovi po kojima se napadač razlikuje od branitelja. "Laž proizlazi iz svakodnevne sudske prakse, iz straha koji se uvukao u novinare i javne intelektualce - naročito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju - koji se svojim lijevo-liberalnim svjetonazorom, ili naprosto time što nešto istražuju ili o nečemu razmišljaju, izlažu rizicima pravosudnog terora, pa dok pišu ili govore, kreću se kao kroz minsko polje i ne pada im na kraj pameti da nekoga iz desnoga, ultradesnog, konzervativnog, ultrakonzervativnog ili profašističkog tabora nazovu idiotom." Eto i Europska je unija kriva što u svom zakonodavstvu nema čl. 133 KZ SFRJ (o sankcioniraju neprijateljske propagande). Kolumnist Jl-a javno tvrdi da čovjek koji je Mesića nazvao idiotom sugerira "da je ćirilica u Vukovaru klala Hrvate". Ne bismo naravno komentirali takve misaone 'uzlete' da nije onoga što slijedi, a to su 'načela' amoralne inverzije u javnom prostoru da bi se oklevetalo i ponizilo ideološke oponente. Ne samo ideološke. Kolumnist je zastupnik obiju sastavnica protuhrvatstva: okupatorske, velikosrpske i 'ljevičarske' titovske. On zna kako izgledaju stranice Jutarnjega uz one na kojima piše, on dobro zna tko je zaštićen, a tko natjeran na 'novu šutnju'.

Smrt u Lovreću

Za nama su tvrdnje da su u demokratskoj Hrvatskoj ljevičari proganjani, a desničari zakonom zaštićeni, pred nama prikazivanje da hrvatska država više niti ne postoji. Ni ljigavac, ni ekstremist, nego pronositelj gole mržnje kazuje da Hrvati tisuću godina nisu imali svoju državu, a onda su je "dobili!" Piše da je kroz sva ta stoljeća netko ipak na toj zemlji "zidao dispanzere, domove kulture, i duhanske stanice". "Ali – frigaj sve to kad nisu imali svoju zastavu i svoju himnu, svoju stolicu na East Riveru, svoje veleposlanstvo, počasnu stražu i repku." (Jurica Pavičić, Jl, 15.2. 2020.). Što je s tom državom? "Da bi čovjek shvatio kako to mi "imamo državu", mora otići malo dalje od petlje autoputa. Mora otići - recimo – u Lovreć.." (općina u Dalmaciji ). Navodi da je od 2001. do 2011. općina Lovreć spala "sa 2500 na 1700 stanovnika. "A sve se to događa u vremenima kad više nema ni venecije ni jugoslavije, kad Lovrećom ne vladaju ni kadije ni komiteti, nego – kako smo ono rekli? "Hrvati imaju državu." Pa je ovih dana upravo Lovreć rasvijetlio kako to točno "imamo" tu državu." (Pisac komentira kako je načelnica uzela kredit APN-a, kupila stan u Zagrebu, u njemu živjela, a istodobno obnašala dužnost u Lovreću. "Eto tako u Lovreću 'postoji' hrvatska država."). A venecija, a jugoslavija ...? Na kraju kolumnist daje uputu:: Svaki put kad netko pisne kako je 'državotvorac', ili kako smo 'stvorili državu', sjetite se prazne općinske zgrade u mjestu Lovreć...". Tu je, kaže, implodirala hrvatska država. "Ako je ikad postojala, više je nema." A možda i taj pisac postoji samo kao obični, i to mletački varalica. I jugoslavenski.

Izdržala je i teža iskušenja

Istoga dana kad je javio da hrvatske države (ako je ikad postojala) više nema, agencije drukčije javljaju o životu u toj državi: "Danas, naime, Istra bilježi najnižu stopu nezaposlenosti u povijesti, ima najviše poduzetnika prema broju stanovnika u Hrvatskoj, jedina je županija koja ima više stanovnika nego 1990, 25% veći BDP nego 1990., više od 20 milijardi kuna direktnih stranih investicija uloženo je u našu regiju te smo prvaci u privlačenju EU fondova. Ako je 90ih možda bilo 10ak OPG-ova, danas ih u Istri imamo više od 6.000, prije 30 godina nismo imali ni jedan hotel s 5 zvjezdica i svega nekoliko hotela s 4 zvjezdice, a danas gotovo polovica ukupnog hotelskog smještaja ima 4 ili 5 zvjezdica. 90ih smo imali 350.000 stabala maslina, danas ih imamo više od milijun, prije 30 godina svega nekoliko proizvođača vina je bilo u Istri, a danas imamo više od 200. (B. Miletić 30 godina IDS-a, 15.2.2020.). Sve to u državi koje nema? Općinska zgrada u Lovreću bez načelnice pokazuje 'mletačkom trgovcu' da hrvatske države više nema. FTŠto bi tek bilo da je načelnica ili čak predsjednik RH kažnjen zatvorom zbog pronevjere javnog novca kao što je 2011. predsjednik Francuske Republike Jacques Chirac uvjetno osuđen zbog fiktivnog zapošljavanja stranačkih ljudi dok je bio gradonačelnik Pariza? Je li Francuska Republika zbog toga implodirala? Bi li Hrvatska to preživjela? Ili da je njezin predsjednik morao podnijeti ostavku kao njemački predsjednik Christian Wulff, zbog optužbe za korupciju u veljači 2012. Je li njemačka država zbog toga nestala? Hrvatska je država već podnijela neizrecivo veća iskušenja pa je izdržala.

Izdržala je sve Feralove karikature i poruge na račun Franje Tuđmana (naravno, 'zakonom zaštićenoga desničara'), izdržala je i uhićenja Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, izdražala je uhićenje i suđenje SDP-eovoj županici Marini Lovrić Merzel, zbog primanja mita i zloporabe ovlasti kojima je prema optužbi oštetila županiju za višemilijunski iznos. Krunski svjedok Željko Žužić je na sudu ponovio kako je gospođi Lovrić Merzel dao 100.000 eura mita. I on je 2016. osuđen na 13 mjeseci zatvora. A Hrvatska nije zbog toga nestala. Smanjivanje broja stanovnika i u lovrećkoj općini uistinu je prebolna činjenica. Teško bi bilo i to staviti na leđa načelnici. U svemu tomu nije baš nikakva utjeha, ali je činjenica, da migracije stanovništva, u našem slučaju, iseljevanje ima i nešto širi kontekst. "Stanovništvo se smanjilo zbog pada nataliteta i velikog iseljavanja u gotovo svim bivšim komunističkim zemljama. Iz malene Litve od pristupa EU-u 2004. iselilo je pola milijuna ljudi, skoro svaki šesti stanovnik." (Neue Zürcher Zeitung). Tvrdnja kolumnista Jutarnjega da hrvatske države - ako je 'ikad postojala' - više nema, pokazuje kako se komfašisti među sobom lažu i umiruju: za sreću im je dovoljno tvrditi da hrvatske države više nema, da je bila totalitarna i ljigava, da je tolerirala optuživanje slova ćirilice za ubojstva Hrvata u Vukovaru ..., makar to bila samo stvarnost iz njihove mašte i prikaz njihovih želja da hrvatska država zauvijek nestane.

Ivan Bekavac

 

 

 

 

Pet, 10-04-2020, 04:34:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.