Suzanne Brooks-Pinčević – Dubrovnik my love

Dr. Marina Škrobica: A review of Dubrovnik My Love, the new book by Suzanne Brooks-Pinčević

The well-known artist and publicist from New Zealand, and one of the founding members of the Association Macelj 1945, does not require much introduction. We only need to recollect her reaction to the Serb aggression on Croatia in the nineties with 4 of her large paintings called the “Liberation series’’, followed by the Bleiburg set and the book ‘’Britain and the Bleiburg Tragedy’’ in 1998, or her numerous articles in the Croatian and Australian press from 1992 to date, as well as her contribution in raising funds for refugee children of Croatia and Bosnia. Her commitment and determination to let the world hear the truth about Croatian historic and contemporary trials and tribulations is unquestionable, for which she has our eternal gratitude!

Dubrovnik My Love (Auckland, Leon Publications, 2019) is her new book, a biographical novel depicting her husband Gašpar’s escape in the fifties from Tito’s Yugoslavia in search of freedom, employment and a better life at a time when hundreds of thousands of young Croats realistically had little option but to illegally flee their Homeland.

The theme is, sadly, eminently relevant to the current Croatian exodus and begs the question of how much has really changed in the past sixty-seventy years?

Dubrovnik My Love 1

While it is no longer necessary to risk one’s life escaping across the border on foot through the mountains or in a rowing boat across the Adriatic, the driving force behind the new wave of emigrants is still a sense of hopelessness. Hopelessness due to rampant corruption, nepotism, low income, unemployment, excessive taxation, inefficiency of the justice system, bitterness and misgivings over the unpatriotic stance in home politics. This time it is not hopelessness within the criminal brutality and oppression of the past Communist regime, but within sovereign, officially democratic Croatia, EU and NATO member, which is almost unimaginable and utterly defeating. Each year some 25,000 Croats leave their country, a place blessed with exceptional natural beauty, a mild climate, plentiful resources and a favourable geographic location, but which has already reached the point of no return as a dying nation in the heart of Europe. The causes for the current demographic collapse are political, and in their essence, not different from those which drove the main protagonist of this novel to start on his painstaking emigrant journey.

The novel has already achieved critical acclaim in New Zealand and Australia and attracted much praise with epithets such as: fascinating, unique personal story, very readable, packed with historical detail and based on fact… illuminating, exciting, interesting … full of palpable tension, characterisation, drama, danger … speaks of loyalty, survival, endurance, determination … If you like a good dramatic story, this book is for you! There are suggestions that it would make a strong theme for a film.

In today’s world where the old values and ideals of honour, faith, hope, homeland and nation are giving way to the desolation of so much crudeness, violence and cruelty, it is unsurprising that such a true story of escape from the Communist tyranny together with the romance of the Pinčević marriage, surpasses the usual literary imagination and is praised by so many readers who might not even have known what or where Dubrovnik and Dalmatia are before reading it, but for whom it was primarily intended.

Dubrovnik My Love 2

The Croatian public will inevitably see it differently to foreign best-seller readers who are not weighed-down by Croatian problems. The less than four million of Croats still left in the Homeland, and as many that are now emigrants scattered around the world, are more likely to use ‘familiar’ rather than ‘fascinating’ in describing this book and are unlikely to label it as ‘a good story’ because the theme of escape from frightful repression are part of our true bitter past whose consequences are still present in too many Croatian families. Their response to the novel might be rather one of surprise at the luxury of freedom to present a true personal story, loaded with historical and political content about the single-mindedness of Tito’s dictatorship, in the form of romanticised fiction.

In Croatia there is an expectation for any publication on the themes of WWII, the Communist repression or the Homeland war by even a marginally patriotic author, to be in a dry, factual, scientifically documented manner with proven statistics, numbers and dates, photographs etc. None the less, even such ‘serious’ works are censored and fiercely attacked as historical revisionism and their authors persecuted for their ‘fascist’ or ‘Ustasha’ views. Among the many examples, all newly uncovered facts and the well documented book about the Jasenovac camp and similarly, any new understanding about the hypocritical life of the criminal Marshal Tito have all met with utter hostility and antagonism in the national media. The recent film and TV series “General”, which as non-documentaries dared to allow a certain amount of subjective interpretation of the Serbian aggression during the Homeland war, were virtually exposed to ridicule, while the film on Diana Budisavljević (the wife of a Serb surgeon who undertook to help displaced children during WWII in Croatia), which in the cinematic sense was just as ‘anaemic’, was met with elation.

It is no secret that in ‘democratic’ sovereign Croatia, the national media is governed by those who should long have been purged from any public duty, had social and political lustration taken place, such as it has been in some other post-Communist European nations. Despite the multitude of capable and brilliant authors, the categories of objective historical truth and patriotic works are wholly neglected in contemporary Croatian literature.

Dubrovnik My Love 3

The last thirty years of sovereign Croatia have certainly been a huge move from the Yugoslav dungeon, but in the absence of an institutionalized national patriotic policy from dr.Tuđman’s day onward, democracy and the welfare it warrants still seem a long way off. The overwhelming Croat majority, including their Church, are often silenced and reprimanded for intolerance and the ‘speech of hate’, while the Serb minority and the Serb Orthodox Church are allowed to freely say, print and do what they like. After all the attempts to be wiped out in order that Yugoslavia could take shape, the Croats still have to defend and justify themselves for existing as a people and have to constantly furnish proof that they did not commit the crimes they have falsely and politically been accused of.

Mrs. Brooks-Pinčević herself rightly remarked back in the early nineties that ethnic hatreds or religious intolerance had nothing to do with the Homeland war, only Serb territorial ambitions, supported by unscrupulous politics of the ‘big and mighty’. Such ambitions have temporarily been thwarted by the success of the Homeland liberation war, but the aggression is not over, it has only been transformed into a sophisticated psychological special war by which “people who were not afraid of bombs and Chetnik knives” are brought to a point at which “they are now afraid of freedom” as it was beautifully summarized by columnist Dujmović and historian Jurčević in Argumenti, 22 January 2020.

At first the novel’s sheer volume of some 450 pages is surprising, but later it becomes clear that it would be exceptionally difficult to pack so many details about one such full and turbulent life into a smaller volume. From page to page, there are wonderfully detailed portrayals of places that the protagonists pass or stay in, with very tactile descriptions of colours, smells, tastes, sounds, vegetation, birds, food and human characters … almost like in a luxury travel guide. The impression is that all of this was written for a wider public that knows too little about ‘old dame’ Europe, and even less about Croatia. Our emigrants can vouch that for a lot of people abroad we are still Yugoslavia, the Balkans, and while many have heard about Tito, few know of his notorious secret police UDB-a. To some we are a newfound small state that came out of nowhere, that has a nice coastline and is good at sports.

Suzanne i Gaspar Bleiburska tragedija 1

Gašpar’s restlessness and unhappiness, his desire for change and for something better occasionally brings into question his escape from behind the Yugoslav iron curtain. Despite the harsh treatment he received while on national service and during the ugly episodes in prison following his failed escape attempts, a small doubt arises whether perhaps he was partially an adventurer at heart, maybe not really forced to escape Tito’s Communism “with a humane face”, as some western analysts irresponsibly scribbled? It is not easy to understand how he just left mother, father, brothers and sister in his native Pelješac, with whom he was very close, and that because of the risk of revenge on them due to his escape, he did not have much contact with them for such a long time. However, such doubts only reinforce the reality and truth in his story. Still today a good many Dalmatian young men work on ships sailing the globe, and their families are grateful that they are employed and earning, no matter how far or dangerous the job may be, or how little they know of how their sons are faring, or how little they see of them. They are not just adventurers!

A lot of space in the book is given to a dozen or so of Gašpar’s friends, with whom he kept close during those refugee years, which stresses the point that he was one of many. Their different characters and reactions to the various situations are reminiscent in places, of an irresponsible group trip, an excursion or some such undertaking of young men which often goes wrong, starting with the planning and execution of the escape to the dramatic scene when they almost drowned. But how many of Croats who left in the early seventies in the aftermath of the ‘Croatian spring’ really thought out what they were doing? How many of those who are leaving today are aware of what they are leaving behind and where they will end up? Gaspar was first a refugee, then an immigrant. Now they are all emigrants. Those who return are very few and do so mostly in advanced years in order to die in the Homeland.

Despite succeeding to survive and build his new home, family, and hope of peace and happiness, Gašpar’s dissatisfaction with Tito’s regime intensified over the years due to the terrorist structure of the Yugoslav State. After 1947 there followed numerous attacks, kidnappings and murders of Croatian emigrants throughout the world by the UDB-a in order to u prevent their any patriotic activity and to erase all traces of Communist crimes. The breakup of the Communist entity and cannon fire attacks on his beloved historic Dubrovnik mark the height of his personal drama.

Gašpar’s thoughts and emotions are what the Croatian reader will be particularly drawn to. Even the book’s title announces his nostalgia, sorrow and torment for his beloved Homeland that did not fade over the years. His disappointment and depression at the landscape in which he has arrived as compared to the place he left behind is enormous, as are his feelings of isolation, social stigma and disregard. His frustration with the language, the traumatic trials and the heavy work are sometimes greater than his joy and elation when all was well. The uncertainty of any future, the resourcefulness needed to survive, the ever-present caution and fear of UDB-a tentacles were not easy companions. The heart of every Croatian patriotic emigrant or repatriate will tighten a little when they recall their own days in the foreign world, while to those still in the Homeland, particularly the young, this book shows that life as an emigrant is not ‘a bed of roses’ as some naively imagine it to be.

Suzanne i Gaspar Bleiburska tragedija 2

The descriptions of Gašpar’s romantic encounters throughout those years, as well as the repetition of words and phrases in distorted Croatian and Italian dialects, are perhaps the only questionable aspect of the novel. Both were presumably intended towards achieving realism, but often come across more as a Hollywood stereotype which seem rather alien to the rest of the text.

In the various interviews following the launch of her book, the author simply and humbly explains that the reason for the existence of the novel was her love for her husband and his love for Dubrovnik, and the promise she made to him some fifty years ago to be his ‘voice’ and write down his story. Raising a family and keeping home alongside her work in the art world took precedence for many years, until an accident prompted her to get on with sharing his story. Gašpar’s fascination with a novel on African slave trade during his lengthy convalescence pointed to the genre in which she chose to write his story as a fiction-historic novel. This made it possible to weave together the actual events in Gašpar’s life and his thoughts and feelings, with the tragic events of the 20th century in Croatian history and the Communist violent past in Yugoslavia, just as they have been in reality. Indeed, life is such a multi-layered affair that it seems wrong and pointless to look at it from any single viewpoint.

A parallel may be drawn with the currently controversial novel American Dirt by Jeanine Cummins (Flatiron Books, January 2020), since both novels define the migrant experience. The story of a family fleeing Mexico for the USA has drawn tumultuous applause and praise, but also negative reactions from Latino immigrants because of their lack of representation in USA literature. They claim to have been talking about the subject for a very long time but were never heard, when suddenly a white non-immigrant woman ‘stole’ their story and people are interested. This could be almost a Croatian grievance even if there are no racial issues with Dubrovnik My Love, nor could Mrs. Brooks-Pinčević ever be accused of opportunism. Having been actively immersed in the Croatian predicament during her life spent with Gašpar, she is no longer a distant impartial third party but can be considered ‘one of us’ to a great extent. Nevertheless, as Cummins put it, she is also that “bridge’’ that can bring to the reader around the world a genuine exciting story and honest account of her very emotional and long union with a real-life Croatian immigrant and his unfading patriotism. However surprising to the Croatian public, the choice to do this in the form of a fiction-historical-romantic novel is exceptionally well judged and the best way to attract the interest a greater world-wide audience.
The novel deserves a huge success, bravo Suzanne and Gašpar, may God bless you!

Dr. sc. Marina Škrobica: Osvrt na novu knjigu Suzanne Brooks-Pinčević „Dubrovnik my love“

Poznatu umjetnicu i publicistkinju iz Novog Zelanda i članicu utemeljitelja Udruge Macelj 1945. nije potrebno posebno predstavljati. Prisjetimo se samo njezine reakcije na srbijansku agresiju devedesetih godina serijom od 4 velike slike nazvane Oslobođenje, nakon toga i Bleiburške serije slika, te same knjige Britanija i Bleiburška tragedija iz 1998., njezinih brojnih članaka u hrvatskim i australskim medijima od 1992. na ovamo, kao i njezinog doprinosa u prikupljanju pomoći za izbjegličku djecu iz Hrvatske i Bosne. Njezina predanost i odlučnost u nastojanju da se istina o povijesnom i suvremenom hrvatskom stradanju pročuje u svijetu je neupitna, čime zaslužuje našu vječnu zahvalnost!

Dubrovnik My Love (Auckland, Leon Publications, 2019.) njezina je nova knjiga, romansirana biografija koja opisuje bijeg njezinog muža Gašpara iz Titove Jugoslavije pedesetih godina u potrazi za slobodom, zaposlenjem i boljim životnim uvjetima u vremenu kad stotine tisuća mladih Hrvata nije imalo drugog izbora nego ilegalno pobjeći iz svoje Domovine.

Tema knjige je, na žalost, vrlo aktualna u sadašnjem masovnom valu iseljavanja iz Hrvatske i navodi na pitanje koliko se toga stvarno promijenilo u tih sezdesetak - sedamdesetak godina? Danas se više ne riskira život bježeći preko granice pješke preko planina ili u barčicama na vesla preko Jadrana, ali razlog za novi val emigranata je još uvijek osjećaj beznadnosti. Beznadnosti zbog neobuzdane korupcije, nepotizma, loših plaća, nezaposlenja, pretjeranog oporezivanja, neučinkovitog pravosuđa, kao i gorčine i nezadovoljstva zbog sadašnje protunarodne i protupatriotske domaće politike. Ovaj put to nije beznadnost unutar zločinačke brutalnosti i ugnjetavanja bivšeg komunističkog režima, nego unutar suverene demokratske hrvatske države, članice EU i NATO-a, što je skoro nezamislivo i podpuno porazno. Svake godine oko 25.000 Hrvata napušta svoju zemlju koja je blagoslovljena izuzetnom ljepotom prirode, umjerenom klimom, bogatstvom resursa i povoljnim zemljopisnim položajem, ali koja je sad već praktički nepovratno umiruća nacija u srcu Europe. Uzroci sadašnjeg demografskog pada su politički i u svojoj suštini ne razlikuju se od onih zbog kojih je glavni protagonist ove novele krenuo na svoj mukotrpni iseljenički put.

Suzanne i Gaspar Bleiburska tragedija 3

Knjiga je u Novom Zelandu i Australiji već primila znatne, vrlo pozitivne kritičke osvrte. Epiteti i pohvale kao: fascinantna, jedinstvena osobna priča, vrlo ‘čitljiva’, puna povijesnih detalja i temeljena na činjenicama... osvjetljavajuće štivo, uzbudljivo, zanimljivo... puno opipljive napetosti, karakterizacije, drame, opasnosti... govori o lojalnosti, opstanku, izdržljivosti, strasti, odlučnosti... Ako volite dobru, dramatičnu priču, ova knjiga je za vas! Tu su i sugestije da bi to bila snažna tema za filmsku dramu.

U današnjem svijetu gdje stare vrijednosti i ideali časti, vjere, nade, domovine i naroda ustupaju mjesto pustoši pretjerane sirovosti, okrutnosti i nasilja, nije začuđujuće da jedna takva istinita priča o uspješnom bijegu od komunističke nemani, povezanim u romantičnu ljubav bračnog para Pinčević, nadilazi uobičajenu literarnu maštu i svidi se velikom broju čitatelja koji nisu možda ni znali gdje ili što su Dubrovnik i Dalmacija, a kojima je prvenstveno i namijenjena.

Hrvatska publika tu će novelu neizbježno doživjeti drugačije od svjetskih čitatelja 'bestselera' koji nisu opterećeni hrvatskim problemima. Tih manje od četiri miljuna Hrvata koji su još u Domovini, i još toliko onih koji su raseljeni po svijetu, umjesto sa 'fascinantno' vjerojatno bi je opisali kao 'familiar' (poznato), a teško da bi ju preporučili kao 'dobru priču' jer je tema o bijegu od zastrašujuće represije dio njihove stvarne gorke nacionalne prošlosti čije su posljedice još uvijek prisutne u previše hrvatskih obitelji. Njihova reakcija bila bi više iznenađenje zbog luksuza slobode da se istinita osobna priča, krcata povijesno-političkih sadržaja o jednoumlju Titove diktature, predstavi u obliku romantične fikcije. U Hrvatskoj se uglavnom očekuje da bilo koja publikacija na teme Drugog svjetskog rata, komunističke represije ili Domovinskog rata, od strane ikojeg imalo domoljubnog autora, bude u suhom, činjeničnom, naučno dokumentiranom stilu uz dokazane statistike, brojeve, datume, fotografije itd. A i tada, ti 'ozbiljniji' radovi se cenzuriraju i neosnovano grubo napadaju kao povijesni revizionizam i autori se proganjaju zbog njihovih 'fašističkih' ili 'ustaških' stanovišta. Među mnogobrojnim primjerima tu su sve novo otkrivene činjenice i dokumentirane knjige o Jasenovačkim logorima, kao i svo novo poimanje o hipokritičnom životu Maršala Tita, koji se suočavaju s krajnjim neprijateljstvom i antagonizmom u nacionalnim medijima. Nedavni film i TV serija ''General'', koji su si kao nedokumentarci usudili dozvoliti izvjesnu količinu subjektivne interpretacije srpske agresije tijekom Domovinskog rata, bili su praktički izrugivani, dok je film o Diani Budisavljević (ženi srpskog kirurga, koja se zauzela za spašavanje izbjegličke djece tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj), a koji je u filmskom smislu jednako 'anemičan', bio primljen s oduševljenjem.

Nije tajna da su u današnjoj 'demokratskoj' suverenoj Hrvatskoj nacionalni mediji u rukama onih koji su davno već trebali biti uklonjeni s mjesta javnih služba, da je društvena i politička lustracija bila provedena kao u nekim drugim postkomunističkim europskim nacijama. Unatoč brojnim vrlo sposobnim i brilijantnim autorima, kategorije objektivne povijesne istine i domoljubni radovi su podpuno zapostavljeni u današnjoj službenoj hrvatskoj literaturi.

Poslijednjih tridest godina hrvatske suverenosti predstavlja golemi pomak od jugoslavenske tamnice, ali u pomanjkanju državnog institucionalnog nacionalnog patriotizma od dr. Tuđmana nadalje, demokracija i blagostanje koju ona donosi još se uvijek čine daleko.

Katolička većina, uključujuči Crkvu, često je ušutkivana i ukorena za navodnu netoleranciju i 'govor mržnje', dok srpska manjina i Srpska pravoslavna crkva govore, tiskaju i čine što im se svidi. Nakon svih pokušaja da ih se uništi da bi Jugoslavija mogla postojati, Hrvati se jos uvijek moraju opravdavati za svoje postojanje kao nacija i neprestano dokazivati da nisu počinili zločine za koje su optuženi već su im politički i lažno natovareni.

Suzanne i Gaspar Bleiburska tragedija 4

Kako je sama gospođa Brooks-Pinčević pravilno primjetila krajem devedesetih godina, etnička mržnja ili vjerska netolerancija nemaju veze s Domovinskim ratom, jedino velikosrpske teritorijalne ambicije, podržane beskrupuloznom politikom 'velikih' i moćnih. One su privremeno ugušene uspjehom Domovinskog oslobađajućeg rata, ali ta agresija nije još završila, nego se pretvorila u sofisticirani psihološki specijalni rat ''kojim se ljude, koji se nisu bojali bombi i četničkog noža'', dovodi do stupnja ''da se sada boje slobode'' kako su to lijepo saželi kolumnist Dujmović i povjesničar Jurčević (Argumenti, 22. siječnja 2020.).

Isprva malo začuđuje znatni volumen od 450-tinjak stranica te knjige, koji tek kasnije postaje jasniji, jer bi bilo iznimno teško sažeti u manji opseg toliko slikovitih detalja o cijelom jednom tako ispunjenom i burnom životu. Iz stranice u stranicu tu se redaju krasni detaljni opisi mjesta kojima protagonisti prolaze i u kojima borave, uz stalne vrlo ‘opipljive’ opise boja, mirisa, okusa, zvukova, vegetacije, ptica, jela i ljudskih osobnosti... skoro kao u nekom luksuznom turističkom vodiču. Stiče se dojam da je to napisano za publiku koja malo ili ništa zna o toj ‘staroj dami’ Europi, a još manje o Hrvatskoj. Naši iseljenici su svjedoci da za mnoge 'vani' mi smo još uvijek Jugoslavija, Balkan, i dok ih je dosta čulo za Tita, vrlo malo ih zna o njegovoj zloglasnoj tajnoj policiji UDB-i. Nekima smo niotkud novonastala državica s lijepom obalom i uspješnim športašima.

Gašparov nemir, nezadovoljstvo, želja za promjenom i nečim boljim, dovodi u pitanje sam njegov motiv za bijeg iz željezne zavjese Jugoslavije. Unatoč oštrom tretmanu tijekom služenja vojnog roka i ružnih epizoda po zatvorima nakon neuspjelih pokušaja bijega, ipak se javlja mala sumnja da je on možda barem djelomično bio pustolov, a ne baš prisiljen pobjeći iz Titovog komunizma "sa humanim licem", kako su to neki zapadni analitičari neodgovorno piskarali. Teško je shvatiti kako je mogao samo napustiti majku, oca, braću i sestru na Pelješcu, s kojima je bio tako blizak, a zbog rizika odmazde naspram obitelji zbog njegova bijega, ne biti s njima u vezi vrlo dugo vremena? No, ta sumnja samo potvrđuje stvarnost i istinitost njegove priče. I dan danas dobar dio mladih Dalmatinaca plove na brodovima po svijetu, čije su obitelji zahvalne da im sinovi imaju zaposlenje, koliko god ono bilo daleko, opasno i teško, koliko god ih malo vide ili znaju što proživljavaju. Nije to baš sve iz čiste životne ‘pustolovine’!

Puno prostora u knjizi je posvećeno i Gašparovim prijateljima, njih desetak, koji su se uglavnom držali skupa kroz sve te izbjegličke godine, što stavlja naglasak na to da Gašpar nije bio jedini, nego jedan od mnogih. Njihovi različiti karakteri i reakcije na pojedine situacije mjestimično podsjećaju na nekakav neodgovorni grupni izlet, ekskurziju ili pothvat mladih dečki, koji često idu krivo, počevši od samog planiranja i izvedbe bijega do dramatične scene potapljanja. Ali koliko je onih koji su otišli ranih sedamdesetih nakon 'Hrvatskog proljeća' baš razmišljalo i znalo što rade? Koliko je ovih koji danas odlaze svjesno da zapravo napuštaju prirodni raj svog zavičaja ili gdje će završiti? Gašpar je bio prvo izbjeglica i onda imigrant. Danas su svi emigranti. Oni koji se vrate su rijetki i to uglavnom u poodmaklim godinama kako bi umrli u Domovni.

Unatoč teško postignutom uspjehu da opstane i izgradi svoj novi dom, obitelj, nadu u mir i sreću u Novom Zelandu, Gašparovo nezadovoljstvo s Titovim režimom pojačalo se tijekom godina zbog jugoslavenskog državnog terorističkog ustroja. Poslije 1947. širom svijeta slijede udbaški napadi, otmice i ubojstava Hrvata u emigraciji u cilju da se ih se spriječi u ikakvim domoljubnim pokušajima te da se izbrišu tragovi komunističkih zločina. Njegova osobna drama dosiže vrhunac s raspadom komunističke tvorevine i topničkim napadima na njegov voljeni stoljetni Dubrovnik.

Gašparovi osijećaji i misli su ono što je hrvatskog čitatelja osobito veže. Već sam naslov knjige naviješta njegovu nostalgiju, tugu i patnju za Domovinom koja nije jenjavala s godinama. Njegovo razočaranje i depresija, kad konačno spozna gdje je došao, u usporedbi s onim što je napustio je ogromno, kao i osjećaj izoliranosti, stigme i podcjenjivanja. Njegova frustracija s jezikom, uz sve tegobe i teški rad su često veći od njegove radosti i ushićenja, kada je sve išlo dobro. Nesigurnost u bilo kakvo sutra i nužna snalažljivost zbog samog opstanka, uz stalni oprez i strah od UDB-inih krakova nisu bile lake pratilje. Svakom hrvatskom domoljubnom iseljeniku ili povratniku srce će se malo stisnuti kad se prisjeti svojih dana u stranom svijetu, dok onima koji su u Domovini, naročito mladima, ova knjiga jasno govori da ni emigrantski život nije baš ''lijeha puna ruža'', kako se to naivnima nekada čini.

Opisi Gašparovih romantičnih veza kroz sve te godine, kao i ponavljanje riječi i fraza u iskrivljenom hrvatskom i talijanskom dijalektu, možda su jedini upitni aspekt te novele. Svrha im je vjerojatno bila postizavanje realizma, ali često ih se doživljava više kao holivudske stereotipe koji mjestimično djeluju dosta strani ostatku teksta.

U raznim intervjuima nakon lansiranja njezine knjige, autorica je jednostavno i skromno objasnila da je razlog za postojanje te novele njezina ljubav za svog muža i njegova ljubav za Dubrovnik, te obećanje koje mu je dala pred pedesetak godina da će biti njegov ''glas'' i zapisati njegovu priču. Obitelj, dom i njezin umjetnički rad bili su prioritet mnogo godina, sve dok ju jedan udes nije ponukao da se uhvati posla i napiše tu njegovu priču. Gašparov zanos s romanom o trgovini afričkim robljem tijekom njegovog dugog oporavka, ukazao je na izabor da priču napiše kao fiktivnu-povijesnu novelu. Tim je putem mogla povezati realne događaje u Gašparovom životu, njegove misli i osjećaje s tragičnim događajima hrvatske povijesti 20. stoljeća i komunističkim nasiljem u Jugoslaviji onako kako je to bilo u stvarnosti. Doista, život je toliko višeslojan da se čini pogrešno ili bezkorisno ikada ga sagledavati samo sa jednog stanovišta.

Zanimljiva je usporedba s novim i kontroverznim ‘hitom’ u Sjedinjenim Američkim Državama, imigrantskoj noveli American Dirt, autorice Jeanine Cummins (Flatiron Books, January 2020), obzirom na to da obje definiraju migrantsko životno iskustvo. Ta priča o obitelji koja bježi iz Meksika u SAD je izazvala burne pohvale i pljesak, ali i negativne reakcije Latino imigranata zbog pomanjkanja prisustva njihovih autora u literaturi u SAD-u. Oni se žale da već puno, puno godina govore o tim stvarima, ali ih se ne čuje, dok se sad pojavila jedna neimigrantica i bijelkinja koja je ''ukrala'' i ispričala njihvu priču i najednom svi su zainteresirani.

Donekle, to bi mogla biti i hrvatska zamjerka iako nema rasnih prolema s Dubrovnik My Love, niti bi se gospođu Brooks-Pinčević ikada moglo optužiti za oportunizam. Nakon što je bila aktivno uključena u hrvatske neprilike tijekom života kojeg je podijelila s Gašparom, ne može ju se smatrati nepristranim dalekim trećim licem, vec dobrim dijelom 'jednu od nas'. Ipak, kao što Cummins kaže, ona još uvijek predstavlja 'most' koji može čitateljima diljem svijeta približiti vjerodostojnu i uzbudljivu priču i istiniti prikaz njezinog vrlo osijećajnog i dugotrajnog životnog zajedništva sa jednim hrvatskim iseljenikom i njegovom neuvenutom ljubavlju za Domovinom. Koliko god možda začujuđući hrvatskoj publici, sam izbor da to bude u vidu fiktivne povijesno-romantične novele je izvanredno dobro pogođen i idealan način da privuče i zainteresira šire svjetsko čitateljstvo.

Knjiga zaslužuje ogroman uspijeh, bravo Suzanne i Gašpar, Bog vas blagoslovio!

Pet, 10-04-2020, 04:50:45


Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned


Zadnji komentari



Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.



Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam".


1 klik na Facebooku za





Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.


Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.