Hrvatsko društvo i izazov kršćanskog personalizma

O personalizmu u Hrvatskoj se razmjerno malo pisalo ili su se iznosila preuska određenja presonalizma… Na ovim prostorima recepcija prema nemarksističkim, a osobito personalističkim misliocima, gotovo Personalizam3do osamostaljenja bila je izrazito negativna: od boljševičkih napada do svrstavanja u buržoasku propagandnu filozofiju. S propašću socijalizma ne dolazi do nove kvalitete u recepciji personalizma i personalističkih tema (demokršćanstvo, ljudska prava, europske integracije itd.) iako je bilo za očekivati da se u društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status ozbiljnije raspravlja i ukaže na vrijednost personalističkog pogleda na čovjeka i svijet.“ – To što je upravo citirano jedan je od zaključaka što ih je autor dr. Ivan Čulo iznio u svojoj knjizi „Recepcija personalizma u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća.“ (Biblioteka „Duh vremena“, Alfa, Zagreb, 2019., 412 stranica).

U borbi za državu zaboravili na čemu temeljiti društvo

Takav zaključak nuka nas primijetiti kako su prve godine borbe za samostalnu hrvatsku državu te daljnje godine njezine (sve okrnjenije) samostalnosti protekle tako da je glavnina energije (i života) bila usmjerena na samo pitanje nacionalne slobode i države, dok je pitanje načela uređivanja te države, dakle pitanje idejnih, vrijednosnih i konceptualnih temelja i njezina suvremenog ustrojstva ostalo u drugom planu. Izlaskom iz dotadašnjeg socijalizma – kojem su teoretske i ideološke osnove bile borbeni marksizam, ’dijalektički materijalizam’, bezboštvo, supremacija jedne jedine Partije, autokratska vlast i premoć Države nad narodima i građanima te raskidanje sa svim prijašnjim tradicijama koje nisu ’podobne’ tako postavljenim premisama propagiranja materijalizma i bezboštva, socijalizma i jugoslavenstva – izlaskom dakle iz tog vanjskog i unutarnjeg okvira nije se u Hrvatskoj našlo načina definirati novi idejni, vrijednosni i etički sustav koji bi odgovarao novim okolnostima, a i novim potrebama, a osobito potrebi za istinom, pravdom, uzajamnošću, čestitošću.

Istina, u javnosti su se „vrtjele“ neke ideološke i moralne kategorije, kao što su socijalna demokracija, kršćanska demokracija, narodnjaštvo, socijalno-liberalna orijentacija, no sve to zapravo nije imalo svoga dubljeg, ili nije imalo nikakva stvarnog sadržaja i učinka, nego je više služilo da bi u lijepo ruho odjenulo neke sasvim druge stvarnosti, interese i ciljeve. Osim toga, u hrvatskoj tradiciji 19. i 20. stoljeća nisu se ni bile razvile i u praksi zaživjele koncepcije uređivanja društva kakve su postojale u nizu drugih tradicija odnosno nacija doli novokomponirane političke tradicije marksističkog socijalizma (komunizma), koja je do 1941. bila minorna, a od 1945. državno-partijski represivna, antihumanistička i u cjelini uglavnom više ili manje totalitarna ideologija i vladavina.

I dok danas svi skupa primjećujemo da mnoge stvari u hrvatskoj državi nisu postavljene na čvrste i zdrave temelje, nego su podvrgnute proizvoljnim i nerijetko bezdušnim praksama bez jasnog vrijednosnog sustava, bez jasnih ideja i promišljenih polazišta na kojima bi se gradile, postaje očitim da je u tom pogledu nešto krupno propušteno učiniti od samih početaka naovamo. Propušteno je nacionalne političke snage i energije ispuniti onim ideološkim i aksiološkim i etičkim i duhovnim sadržajima koji bi hrvatskom društvu i politici dali bar onaj minimum idejno-duhovne utemeljenosti i usustavljenosti, dostojanstva i odgovornosti koji im nedostaje. A personalističke ideje i učenja svakako bi mogle, a i trebale biti takvi filozofski i sociološki i pravni temelji na kojima (bi) se mogla graditi nacionalno-društvena zgrada i društveni odnosi mnogo solidniji i časniji od ovih kakve sada imamo.

Personalizam kao „treći put“ između kolektivizma i individualizma

No što je uopće personalizam? Taj pojam tumači se obično u njegovu (naj)širem, ali i u njegovu užem značenju. Jedan od najpreciznijih i najsažetijih opisa daje njemačka Wikipedija, a glasi (u prijevodu) ovako: „Pojam ’personalizam’ izvodi se iz ’osobe’ u filozofskom smislu. Pritom se misli na filozofski smjer mišljenja osobito 20. stoljeća koji je proistekao iz kršćansko-humanističke slike svijeta i koji se razumijeva kao kritička alternativa individualističkim, komunističkim i fašističkim teorijama. Personalističkim postavkama (Ansätze) gradi se „treći put“ mimo naturalističkih i socijalističkih teorija tako što one postavljaju slobodu odlučivanja kao temeljno načelo čovječjeg života. Polazeći odatle, one se od drugih teorija razlikuju isticanjem duhovne dimenzije čovječjeg života, zauzimanjem za autoritet vrijednosno-orijentiranog djelovanja te zajedništvom kao temeljem razvoja pojedinaca. Njihov cilj uvijek je praktične naravi: mijenjanje društva.“ Vrijedi dodati da je, iako se personalistička misao razvijala u raznim zemljama, pa tako i u SAD-u, žarište onoga što zovemo ’filozofija personalizma’ ili ’kršćanski personalizam’ bilo u prošlostoljetnoj Francuskoj, i to uglavnom u srednjim desetljećima toga stoljeća.

U svojim „Zaključnim razmatranjima o personalizmu“ Čulo na početku tu zbilju rezimira ovako: „Personalisti su izgradili cjelovitu i sustavnu filozofsku antropologiju koja je u središte svih razmatranja stavila čovjeka kao osobu. Slijedom takvog pristupa razvili su i sustavnu političku filozofiju koja se kritički odnosila prema ondašnjoj liberalnoj demokraciji, ali i svim totalitarizmima: fašizmu, nacizmu i komunizmu. Personalistički koncepti univerzalizma, osobe i ljudskog dostojanstva doprinijeli su oblikovanju modernih ljudskih prava, integraciji moderne Europe, ekumenizmu i drugim pozitivnim kretanjima u XX. stoljeću. Personalizam je snažno i prije i poslije Drugog svjetskog rata utjecao na mnoge grupe personalistički inspiriranih intelektualaca i političara u mnogim zemljama, osobito zapadne Europe.“ Autor zatim citira Dragu Šimundžu, koji ocjenjuje da je kršćanski personalizam možda „najznačajnija revolucija modernog vremena“, te svojedobno vodećeg katoličkog sociologa Željka Mardešića, koji u prvi plan stavlja zauzimanje za „jedno doista posve personalističko kršćanstvo, skupljeno u malim zajednicama, po mjeri ljudskosti, a ne države, naroda ili međunarodnih udruženja“. Na to Čulo dodaje spoznaju empirijsku potkrijepljenu uvidom u cjelokupnu, pomno proučenu pisanu građu: „Izostanak šire i ispravne percepcije personalizma u ovim krajevima u njegovom zlatnom razdoblju, a koje možemo odrediti od sredine 30-ih do početka 60-ih (pa čak i do kraja sloma blokovskog svijeta), možemo smatrati teško nadoknadivim gubitkom za shvaćanje i razumijevanje demokracije, ljudskih prava i pozitivnih europskih vrijednosti. O personalizmu u Hrvatskoj se razmjerno malo pisalo ili su se iznosila preuska određenja…“

Svjetske ideje i hrvatska, poglavito katolička baština

Ivan Čulo (dipl. pravnik i profesor filozofije, r. 1967. u Tomislavgradu, osnovnu i srednju školu te studije završio u Zagrebu) čovjek je koji se posljednjih desetak godina intenzivno bavio što personalizmom, što socijalno-filozofskom i pravnom mišlju 20. stoljeća u Hrvatskoj. Za biblioteku Hrvatska katolička baština XX. stoljeća (naklada Glasa Koncila, dosad tiskano ukupno 35 knjiga) priredio je šest monografskih izbora popraćenih opsežnim predgovorima i bibliografijama, pri čemu su obuhvaćeni i ovi (prethodno uglavnom prešućivani) katolički mislioci i znanstvenici: Velimir Deželić ml., Đuro Gračanin, Milan Ivšić, Bonifacije Perović (emigrirao 1945.), Feliks Niedzielski (nepravedno suđen i smaknut 1945.), Joso Felicinović. Objavio je dosad 70 znanstvenih i stručnih radova, a lani je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu stekao zvanje doktora filozofije na temu „Utjecaj personalizma na moderno pravno oblikovanje ljudskih prava“. Iz tog sustavna i studiozna proučavanju što stranih, što hrvatskih autora, literature i učenja proistekla je i ova knjiga, koja se u glavnini sastoji od triju znanstvenih članaka o recepciji triju personalističkih mislilaca: Nikolaja Berdjajeva, Jacquesa Maritaina i Emmanuela Mouniera. Prvi je bio ruski pravoslavac, kršćanin, iako u mladosti marksist, no zatim odmetnik od marksizma prognan na brodu sa skupinom nepoćudnih intelektualaca iz Lenjinove Rusije, koji je ušao u pariški personalistički krug i u dijalog i simbiozu sa zapadnom mišlju. Drugi je bio obraćenik na katolicizam (pod utjecajem katolika Leona Bloya, dominikanskog duhovnika i čitanja djela sv. Tome Akvinskog) rođen i odgojen u građansko-liberalističkoj i ateističkoj obitelji. Treći je bio francuski katolik koji se zanio ’ulijevo’ te pokušavao (neko vrijeme) tražiti suradnju i dijalog s lijevim, marksističkim konceptom mijenjanja društvenih odnosa, u razdoblju velikih socijalnih nepravdi prouzročenih od bezdušnog kapitalizma i karikature od parlamentarne demokracije koja je zapravo čuvala, kako je to sam izrekao, „uspostavljeni (etablirani) društveni nered“.

Težište je ove knjige na onomu što se o toj trojici i o personalizmu općenito pisalo u Hrvatskoj kulturi, te u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Istina, nerazmjeri su u tom pogledu očiti. Prevoditelj nekih personalističkih djela na hrvatski i poznavatelj francuske misli Marko Kovačević u radu Recepcija Maritainova djela u zemljama bivše Jugoslavije, s osobitim osvrtom na Hrvatsku primijetio je ovo: „Možda je neobično, pa ipak točno da je recepcija Maritainova djela u južnoslavenskim zemljama bila određena poglavito Teodozijevom crtom. Naime, prema opsežnoj bibliografiji o. Tome Vereša, hrvatskog dominikanca, od 260 bibliografskih jedinica što ih je on konstatirao o Maritainu na području bivše Jugoslavije u razdoblju od 1921. do 1990. u Hrvatskoj ih je 228, u BiH 15, u Sloveniji 6, u Srbiji 10 i u Makedoniji 1.“ No to Verešovo računanje, iako u omjerima razmjerno točno, nije bilo ni blizu iscrpno ni sveobuhvatno, pokazala su sada istraživanja Ivana Čule, koji je ostvario uvide u gotovo nevjerojatnu količinu knjiga, časopisa i glasila kako bi otkrio reference na spomenute personaliste. Pritom je, za razliku od Vereša i mnogih drugih, obzor proširio na hrvatsku emigrantsku publicistiku, koja je u slobodi, na Zapadu, mogla objavljivati autore čija se imena u bivšoj državi nisu smjela ni spomenuti, a i pisati o ljudima i temama koje su u “oslobođenoj“, zapravo okupiranoj domovini bile nepoželjne ili kažnjive. Utoliko, ova knjiga pruža dragocjene uvide i u emigrantsku publicistiku i u publicistiku prije godine 1945., kada se, osim genocida nad hrvatskim narodom, dogodio i kulturocid nad njegovim intelektualcima i sadržajima kojima su se dotad, osobito u prethodnim građanskim društvima, bavili.

Komunistički i Krležin prijezir prema Berdjajevu i personalistima

Iznimno je teško iz gotovo neprebrojivih citata, referenci i bibliografskih jedinica izdvojiti ono najvažnije kako bi se prikazala recepcija spomenute trojice personalista i personalizma općenito u hrvatskoj kulturi i na nešto širem Berdjajevpodručju bivše zajedničke države. Pa ipak, odmah se mora reći da je recepcija Berdjajeva i Maritaina bila u glavnini vrlo pozitivna u člancima u katoličkim glasilima, a vrlo negativna ili je uopće nije bilo kada su o njima pisali marksistički profesori i mislioci. S iznimkom Mouniera, koji je zbog bliskosti s nekim marksističkim pogledima bio donekle prihvatljiv, i kojeg je filozof katolik Franjo Zenko „prošvercao“ u svjetovnu, čvrsto kontroliranu intelektualnu javnost, pri čemu ga je na žalost i reducirao na mjeru prihvatljivu režimskim „milicajcima duha“, ali s ciljem da bar na taj način unese ideju personalizma u tadašnju domaću intelektualnu javnost. Udara pak u oči s koliko je prijezirne odbojnosti i intelektualne zadrtosti, da ne kažemo primitivizma, književni autoritet toga doba Miroslav Krleža, pod utjecajem Trockog i komunističke ideologije općenito, spominjao Berdjajeva. Već u Izletu u Rusiju (1926.) on o tamošnjim pravoslavnim crkvama piše kao o „carskopravnoj instrumentaciji političke i teokratske propagande, čiji su stjegonoše Dostojevski, Solovjev, Ljeskov i Berđajev“.

U svojim pak dnevničkim zapisima iz razdoblja II. svjetskog rata (objavljenima poslije) Krleža pisanje Russella, Huxleyja i Berdjajeva naziva „opsjenarstvom“, kaže da bi „na primjeru Berđajeva“ trebalo pokazati „što predstavlja bijeda od današnje bilo koje pomodne eshatološke staretinarnice, u kojoj osim gnjilih prnja i smeća nema baš ničeg originalnog ni zanimljivog“ te ocjenjuje za Berdjajeva: „Mlati čovjek praznu slamu već decenijama, i ljudi ga čitaju, jer su mu sentence zaogrnute augurskim dostojanstvom nazovi pjesničke fraze.“ I tako dalje. A pritom, Berdjajev je i tada i danas diljem Europe neusporedivo čitaniji i citiraniji i inspirativniji autor od Krleže, iako nije bio književnik, nego filozof, teoretičar, esejist i publicist. Sve što je duhovno-metafizičko i kršćansko hrvatska, srpska i slovenska ljevica s prijezirom je difamirala kao nevrijedno, nespremna čak i ući u areale kršćanske i građanske i svake druge filozofije koja se ’kosila’ s marksističkim materijalizmom i ateizmom. Samo je poneki rijetki hrvatski ili srpski filozof u razdoblju komunizma nalazio snage i hrabrosti javno priznati da bar to da u personalizmu postoje misli i vrijednosti i raščlambe i prijedlozi koje treba uzeti ozbiljno i da je riječ o vrijednim prinosima zapadnoj i općoj filozofskoj ili socijalnoj misli.

No to su danas efemerije. Bilo pa prošlo. Unatoč tomu, dobro je podsjetiti na ocjenu koju je u knjizi iznio fra Bonifacije Perović. On se je još 1933. pozvao na Berdjajevljevu tezu da je raspad društvenog organizama, koji naziva ’atomizam’, kako Perovića parafrazira Čulo, „lažno pobijeđen od komunizma, a istinito pobijeđen od Crkve i njezina ekumenskog duha“, da je „komunizam antiindividualistički, antidemokratski i antihumanistički“, da je njegova hijerarhija, Perovićevim riječima, „satanokratska“. Tri godine poslije toga Perović je u knjižici Komunizam ustvrdio nešto što nam objašnjava i naš današnji sindrom odnosa ’hrvatskih’ ljevičara komunističke provenijencije prema drugima i drukčije mislećima od njih: „Bez mržnje i neprijatelja komunizam ne može uspijevati. Zato će oni svugdje morati naći fašiste, bez obzira ima li ih ili nema, te će proti njima uspirivati mržnju i voditi borbu. Tko zna, ne će li sutra otkriti, da li je i sam Staljin fašista.“ Proročki i vidovito, nije da nije!

Plejada hrvatskih intelektualaca nadahnjivala se personalizmom

Ono što u cjelini ostaje za naša današnja proučavanja i nadahnjivanja za budućnost jesu pozitivni pristupi zasvjedočeni kod desetaka istaknutih intelektualaca, uglavnom katoličke, ali i drugih, pa i građanskih opcija. Ova knjiga više je od prikaza recepcije trojice personalista; ona govori o temama, problemima i idejama kako su one razmatrane u danim razdobljima cijeloga prošlog stoljeća, a o kojima se danas u široj hrvatskoj kulturi i dalje znade malo ili nimalo, ili koje se ignorira na štetu uma, spoznaje i traženja onoga inspirativnoga bez čega nacionalna kultura atrofira i odumire, a misaoni i duhovni rasponi suzuju se na žalosnu razinu onoga o čemu u medijima svakodnevno zbore političke, estradne i medijske ’zvijezde’ iliti ’starlete’. U hrvatskim zemljama sve je svojedobno bilo dobro krenulo. Već 1901. časopis Matice hrvatske Vijenac, koji je tada uređivao filozof i pjesnik Đuro Arnold, objavio je vijest da je među ruskom inteligencijom nastupio ’povratak idealizmu’, da materijalizam gubi čar u očima inteligenata, koji se sve više okreću metafizici. Dokaz za to nepotpisani autor vidi u Berdjajevljevoj raspravi „Borba za idealizam“, primjećujući da pisac dovodi do straha od hladnog evolucionizma i sebičnog materijalizma te od vjere u idealizam prošlih vremena. Poslije toga slijedila su razdoblja šutnje ili uzgredičnih spominjanja. No zatim se postupno i s citatima otkriva da su o Berdjajevu pisali kod nas pozitivno Antun Bonifačić, Ivan Esih, Tin Ujević, Bonifacije Perović, Andrija Radoslav Glavaš, Matija Petlić, Nikola Thaller (koji je preveo više njegovih knjiga), Dušan Žanko (koji s Berdjejevom uspoređuje Milana Šufflaya), Konstantin Rimarić-Volinski, Edvard Kocbek (slovenski kršćanski socijalist, iskorišten od Partije i Osvobodilne fronte, a onda šutnut u zapećak), Petar Grgec, Mario Matulić, Oton Knezović, Hijacint Bošković, Nedjeljko Subotić, Jordan Kuničić, Vilim Keilbach, Ivan Oršanić, Ivo Lendić, Franjo Nevistić, Julije Makanec (ugledan filozof smaknut 1945.), Bogdan Radica (koji je s Berdjejevom razgovarao krajem 1920-ih i o tom pisao u jednom poglavlju svoje znamenite knjige Agonija Europe), Krsto Spalatin, Stjepan Zimmermann, Vendelin Vasilj, Dominik Barač (svećenik, kritičar komunizma, osuđen ni za što i strijeljan 1945., sada u postupku beatifikacije), Josip Kribl (koji je o Berdjajevu obranio doktorsku disertaciju), Franjo Zenko, Andrija Krešić, Bonifac Badrov, Radovan Grgec, Ivan Supičić, Ane Kusić, Željko Mardešić, Ivan Devčić (sada nadbiskup, koji je na Gregoriani u Rimu doktorirao s tezom Personalismus bei Nikolai A. Berdjajew. Versuch einer Philosopihie des Konkreten), Zoran Vukman (čiju je knjigu Propast svijeta ili novo doba poganstva, nadahnutu Berdjajevom, Čulo na žalost previdio), Neven Šimac itd., a u emigraciji Luka Brajnović, Hijacint Eterović, Pavao Jesih, Juraj Baloković i drugi.

Zanimljivo je što primjerice jedan od prijeratnih pravnih autoriteta, Eugen Sladović, primjećuje pišući g. 1939. o osobi i slobodi u nacionalnom socijalizmu. On podsjeća da su francuski revolucionari g. 1789. pridavali najveću važnost slobodi (liberté), dok novija francuska personalistička struja tomu suprotstavlja osobu (personne). Sladović ističe da Berdjajev postavlja postulat integralnog humanizma i traži „integralnu realizaciju ljudske ličnosti; središnji problem ’čovjek’ kulminira po njegovu mišljenju u problemu ličnosti, koji je oprečan društvu, ali njoj pripada socijalna i kozmička strana; ličnost je identična s načelom slobode u duševnom smislu, i zato teži za višim duševnim smislom, tj. za duhovnom sferom, u kojoj nema društva, ali opstoji množina pojedinaca koji treba da teže za unutarnjim oduhovljenjem i spoznajom tajna duhovnog života.“ Dominik Barač, čija je doktorska disertacija nosila naslov Socijalna filozofija boljševizma, primjućuje pak u članku Homo sovieticus u metafizičkoj strukturi (u časopisu Akvinac, 1937.) kako Berdjajev ukazuje da je čovjek bačen „u život golemih kolektiva i podložen nečovječnim nalozima. Od čovjeka traže da sve bez ostatka preda društvu“, te zaključuje da boljševizmu treba suprotstaviti ono što on najžešće niječe, a to je religiozni totalitet kao čitava istina.

Maritain, možda najveći kršćanski filozof XX. stoljeća

Većina spomenutih koji su pisali o Berdjajevu bavila se i Maritainom, a samo poneki Mounierom. Maritaina neki smatraju najistaknutijim personalistom i najvećim kršćanskim filozofom XX. stoljeća. Napisao je više do 70 knjiga, od Maritainkojih su četiri prevedene na hrvatski: Cjeloviti humanizam (1989.), Filozofija povijesti (1990.), Čovjek i država (1992.) i Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau (1995.). Kao što se vidi, sva su se četiri djela pojavila ili na samom kraju komunističkog razdoblja, ili u prvim godinama demokratske Hrvatske. To je ujedno pokazatelj jedne slabe kvalitete hrvatskoga katolištva, kršćanske inteligencije i crkve u koordinacijskom smislu. Mnogi katolički inteligenti pisali su po nebrojenim glasilima, godišnjacima i knjigama o mnogim stranim velikanima, držali predavanja, propovijedali, ali nisu nalazili vremena, snage i novaca prevoditi planski i sustavno njihova glavna djela na hrvatski. Nipošto nam komunizam ni sekularizam ni liberalizam nisu jedini krivci što je tako! I ovo Čulino istraživanje pokazalo je kako je tijekom XX. stoljeća postojala prevelika neravnoteža između ozbiljna rada i pabirčenja odnosno svaštarenja, koje nerijetko prati površnost ili pisanje o tako važnim sadržajima kao što su suvremeni razvoji kršćanske misli bez pomnijeg ili dubljeg poznavanja dotičnih djela čiji se autori prikazuju i hvale. To je i jedan od razloga što personalističke ideje nisu padale na plodno tlo. Drugi je razlog taj da nije dovoljno samo teoretizirati i citirati, s pijedestala akademske kabinetske uzvišenosti, nego je nužno „spuštati“ ideje u konkretnu (hrvatsku, europsku) zbilju, provjeravati ih i za njih svjedočiti u intelektualnom i praktičkom angažmanu. A jedan od razloga velike popularnosti Berdjajeva i Maritaina, i niza drugih u manjoj mjeri, jest taj što su oni bili ne samo teoretičari, nego i svjedoci, ljudi koji su živjeli za svoje ideje; one su postale neotuđiv i neporeciv dio njih samih i njihovih identiteta.

Ukratko, dakle, još ponešto o recepciji Maritaina, a koga zanimaju opširniji uvidi i komu treba bibliografija za daljnja proučavanja, morat će svakako pomno pročitati čitavu tu opsežnu knjigu, za početak. Maritain je bio središnja osobnost širega kruga vrhunskih filozofa, književnika i umjetnika različitih svjetonazora koji se okupljao u Parizu i nadahnjivao personalističkim idejama, među kojima se ističu Raïsa Maritain (žena Jacquesova, ruska Židovka, skupa s njima obratila se na katolicizam), E. Mounier, N. Berdjajev, Gabriel Marcel, Étienne Gilson, François Mauriac, Julien Green, Max Jacob, François Fejtő, Marc Chagall, I. F. Stravinski, Peter Wust… Za Maritaina polazište je bio grandiozni sustav filozofije i teologije sv. Tome Akvinskog, dotad u novom dobu odbacivan i zanemarivan, a zajedničko svima bilo je odupiranje pozitivizmu, materijalizmu, kolektivizmu, individualizmu … te stavljanje u središte svega ljudske osobe, ali ne u smislu njezina izdvajanja iz društva nego u smislu uzajamnosti, komunitarizma. Maritan se prethodno oduševljavao Bergsonom, kao oponentom pozitivizmu i materijalizmu, ali se odmaknuo od njegovih nekršćanskih polazišta; Maritainovo je polazište bilo ovo: Vjerski i moralni preporod čovječanstva može se postići jedino po kršćanskoj filozofiji, kako je to još 1932., u članku Istina i laž boljševizma lucidno formulirao Matija Petlić.

Iz referenci se vidi da je Maritainovu misao poznavao i sada blaženi Ivan Merz, pariški đak, da je veliki sljedbenik Maritaina bio i Đuro Gračanin, Maritainov doktorand, filozof, urednik Vrhbosne od 1932. do 1937, a poslije profesor na KBF-u u Zagrebu. Gračanin još 1932. preuzima i prikazuje Maritainovu definiciju osobā kao „onih supstancija koje posjeduju tu božansku stvar duh i koje su po tome, svaka od njih, jedan svijet iznad sveg stvarnog svijeta, svijet duhovni i moralni koji pravo govoreći, nije dio ovog svijeta“. Zanimljivo je i svjedočanstvo Bogdana Radice o razgovoru s Maritainom, u kojem ga prikazuje kao jednog od katolika „koji se nisu htjeli pokoriti silama mesa i koji su jednog dana digli svoj glas protesta protiv rušenja Guernice ili protiv antisemitskih progona…“, ističući: „Vidjevši u kršćanstvu unatoč povijesnim suprotnostima posljednji pokušaj obrane čovjekove individualnosti i njegove osobnosti kao i biti same civilizacije, Maritain je na primjeru sloma liberalnog individualizma dao novu definiciju humanizma“, te citirajući završetak Maritainova predavanja „Sumrak civilizacije“ u kojem stoji: „Svaki put kad netko u jednoj od tih zemalja ustukne pred nadiranjem totalitarnog duha, pod kakvim bilo oblikom i pod kakvim bilo prerušavanjem, radi se o bici izgubljenoj za Francusku i za civilizaciju.“ Nadbiskup Stepinac ubraja se, dakako, među one koji su se suprotstavili totalitarnom duhu, i za to platili, životom.

Hrvatska inteligencija u egzilu zanosila se je personalizmom i ljudskim pravima, a ne ’fašizmom’

U hrvatskoj emigraciji duh personalizma bio je najprisutniji u časopisu Osoba i duh, koji su najprije u Španjolskoj, a zatim u SAD-u uređivali i u njemu pisali Luka Brajnović i fr. Hijacint Eterović. U tom časopisu nailazimo g. 1949. na ovu dijagnozu: „Duhovne struje koje danas najviše obuzimaju duhove u slobodnoj poli čovječanstva jesu egzistencijalizam i personalizam. Druga polovina čovječanstva mora na svom živom tijelu iskušavati praktičnu primjenu nečovječnog marksizma“ Zanimljivo je pak da je Glas sv. Antuna, koji je izlazio u Argentini, prenio g. 1949. ovaj citat Maritainov: „Država i politika, kad su zaista i odlučno odijeljene od etike, postaju kraljevstvo onih demonskih poglavica, o kojem je govorio sv. Pavao; pagansko carstvo je carstvo čovjeka koji se pravi bogom, i koji je protivnik i suparnik kraljevstva Otkupiteljevog Utjelovljenja.“

Oduševljen personalističkom orijentiranošću i lucidnošću fra Bonifacija Perovića, emigranta, Čulo citira njegov osvrt na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim (čovjekovim, čovječjim) pravima UN-a, u kojem se ističe da ona „svoje ishodište postavlja u priznanju nutarnjeg, prirođenog, ’inherentnog’ dostojanstva čovjeka, dakle nezavisno od bilo koje ljudske vlasti, ustanove, rase, klase, vjere i politike. Ona je čisto naravno-pravnog izvora i time u očitoj suprotnosti s pravnim pozitivizmom modernog vremena, a posebno s etatizmom. Ovo priznanje vrijednosti čovjeka u sebi je velikim dijelom odjek nauke Katoličke Crkve i kršćanskog personalizma, jer samo onaj, tko prizna Boga Stvoritelja, može priznati i u visokoj cijeni držati dostojanstvo čovječje osobe, a to je: da se čovjek ne može upotrebiti kao sredstvo, jer on je svrha u sebi. […] Titovi komunisti su sigurno vodili posebnu brigu, da ne objelodane dokument, koji se u svojoj suštini protivi njihovoj nauci i sustavu i koje načela su nastavili kršiti iza rata, te, konačno, za kojega nisu glasovali na Općem zasjedanju UN.“ Doista, Jugoslavija je bila jedna od rijetkih zemalja koje nikada nisu prihvatile tu deklaraciju, iz koje su proistekli i mnogi drugi akti o zaštiti ljudskih prava, sve do danas. (A današnji titoisti grčevito se uhvatili za ’ljudska prava’ u suvremenoj Hrvatskoj kao da brane nešto što je njima navlastito. I šute o odnosu Tita prema ljudskim pravima. Koje li povijesne prijevare i ironije!)

Afirmativna vizija hrvatske budućnosti

Perović je bio taj koji je mnogo godina poslije toga, 1979., u emigraciji, objavio knjigu (u izdanju Knjižnice Hrvatske revije, koju je uređivao Vinko Nikolić) Društvo u svom ljudskom liku: vrijednosti i društvene snage nove hrvatske izgradnje. To djelo – koje će hrvatski nacionalisti morati pročitati da bi o svemu što danas imamo ponovo promislili i njime svoju misao oplemenili – Čulo razumije kao „pokušaj cjelovite personalističke vizije hrvatskog društva, svojevrsni ’Hrvatski cjeloviti humanizam’“. On u njoj primjećuje pozivanje na Maritaina te djelo hvali zbog njegova afirmativnog pristupa hrvatskoj budućnosti, u okolnostima legitimnog pluralizma – kakav, nužno je reći u brk svim zaslijepljenim ’tradicionalistima’, kršćansko-katoličko srednjovjekovlje nije poznavalo, ni priznavalo, pa utoliko ni tomizam nije mogao dati odgovore na izazove s kojima se nije ni suočio. Odgovore je, s katoličke strane, davao neotomizam, personalizam, kršćanska filozofija i suvremeni nauk Katoličke crkve. Papu Ivana Pavla II. svi ubrajaju, u smislu filozofskog promišljanja, među najistaknutije kršćanske personaliste.

Na kraju dodajmo i ocjenu Radovana Grgeca iz g. 1992.: „Ideali herojskog i kršćanskog humanizma, tj. integralnog humanizma, sve su aktualniji. Kršćanski moral i etika vraćaju nam zaboravljene evanđeoske vrijednosti ljubavi i pravde. Jacques Maritain, autor Integralnog humanizma i Seljaka s Garonne, jedan od vodećih mislilaca našega vremena i predstavnik katoličkog laikata na Drugom vatikanskom saboru, dao nam je model teocentričnog humanizma koji nipošto ne zanemaruje svjetovne vrednote. Cijenimo ga i kao preteču Koncila i kao kritičara nekih postkoncilskih zastranjenja.“

Personalizam suočiti s hrvatskom suvremenošću

Sve u svemu, Čulina knjiga o recepciji trojice najpoznatijih personalista pojavljuje se u pravom trenutku, baš sada kada su nam toliko potrebna dublja sidrišta za promišljanje sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga društva u sekulariziranoj i liberaliziranoj Europi. U Europi i Hrvatskoj u kojima su monopol na zaštitu ljudskih prava uzurpirali liberalci, i u kojoj su i socijalna demokracija i kršćanska demokracija praktički umrle na političkoj pozornici, u široj intelektualnoj zajednici i u javnosti. Uvidi koje u knjizi dobivamo potrebni su nam kao polazišta i inspiracija u suočenju s postkapitalističkim liberalizmom i konzumizmom, novim oblicima ’eksploataije’ i ’kolonijalizma’, s društvom raznih nepravdi i uškopljenog parlamentarizma, s društvom manjine enormno bogatih i mnoštava sirotinje i prekarijata. Potrebni su nam dok se susrećemo lice u lice sa svijetom kao mjestom jeftinih zabava i estrade i raznih ovisnosti i ljudskih kriza, s novim etatizmom i ’uravnilovkama’, s jačanjem ’duboke države’ uz privid sve veće slobode. Potrebni su nam u okolišu hipertrofije „zaštite ljudskih prava“ kojom se zapravo licemjerno nište prava drugih, kojom se u ime pojedinčevih ’prava’ narušavaju božanski i naravni zakoni, i u teškim nepogodama povezanima s rasulom obitelji i demografskom katastrofom, s ’bijelom kugom’ u domaji i u Europi i s iseljavanjem… – U takvoj situaciji nužno je okretanje onomu najvrjednijemu što nam je u baštinu ostavila judeokršćanska i antička i srednjovjekovna i novovjekovna Europa, a i s onim čega u svojoj hrvatskoj baštini imamo, no što ignoriramo u svojoj novostečenoj površnosti i prijeziru prema svemu čega je bilo prije nas ovako uznositih.

U tom smislu, iako ne samo u tom smislu, i ova je knjiga zaslužila ovako opširan – iako nipošto iscrpan – prikaz. Iskrene čestitke i priznanje autoru na nevjerojatno veliku i uspješnu trudu (1300 fusnota, 20 gusto tiskanih stranica korištene literature), akribičnosti, na prerađenosti i preglednosti tako opsežno obuhvaćenih informacija, sadržaja i činjenica te na bistrini, aktualnosti i usustavljenosti ponuđenih uvida!

Zdravko Gavran

Uto, 19-11-2019, 04:31:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.