Rijeka kao Europska prijestolnica kulture

Događaj za naš grad dogodit će se za nekoliko mjeseci, Rijeka će se pridružiti ostalim europskim gradovima s prestižnom titulom Europske prijestolnice kulture, "Grad koji teče 2020". Volim grad koji teče. Rijeka se priprema za taj događaj, koji će biti od velikog značaja za naš grad.

Vrijedno je prisjetiti se uzleta i napretka grada tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća, njegovog razvoja i prosperiteta, jer grad smo svi mi, kada se trudimo i volimo ga raste i razvija se, kada se prestanemo truditi, grad gubi sjaj, ostaje mu samo patina prošlosti.

Rijeka je primorski i pomorski grad smještena na samom moru u srcu Kvarnerskog zaljeva. Zahvaljujući svom geografskom položaju Kvarnerski zaljev i njegovo zaleđe Gorski kotar oduvijek su bili najkraća veza podunavskih zemalja i središnje Europe sa Sredozemljem i već su zarana, osobito u devetnaestom stoljeću, bili prepoznati.

Pojavom prvih ulaganja razvija se brodogradnja i brodarstvo te podižu se tvornice. Industrijski razvoj raste pod nezadrživim utjecajem znanstvenih i tehničkih dostignuća. Intenziviraju se morski putevi: jedrenjaci polako posustaju i svoja mjesta prepuštaju parobrodima. Grade se prometnice Karolina i Luzijana, te nekoliko godina kasnije i željeznička pruga Zagreb-Rijeka.

Dragutin Hirc (Zagreb 6. 4. 1853 – Zagreb 1. 5. 1921) prirodoslovac, geograf, planinar i putopisac, od 1876. do 1886.g. bio je učitelj pučke škole u Bakru. Propješačio je, kako je sam napisao, uzduž i poprijeko Primorje, Učku, otoke, Gorski kotar, Liku i Plitvička jezera. Napisao je dosta knjiga, a u knjizi Hrvatsko primorje koja je štampana 1891 godine piše o Rijeci sljedeće:

„Riječka luka je prekrasna: Čovječja ruka zasipala je strašne dubine i još ih zasipava, lamajući sada kamen u susjednoj Martišnjici i Preluci, dovažajući ga u brodicama ovamo. Tu bijaše vrve, vike, trke, halabuke kao kod svih velikih gradnji, ali i nezgode, kad je ono g. 1878, dio luke migom poniknuo.

U luci ima velikih brodova, parobroda, trabakula, brgozza, brazzera, ali i malih barčica. Ove su poredane uz kraj, naročito uz Adamićev molo, a u ljetu natkrite bielim razapetim platnom "tendom", koja čuva od žege. Vesla su uvijek spravna, gospodar spreman, te pušeć ili drijemajuć čeka, da koga poveze“.

Hirc dalje piše: „Uskom ulicom dolaziš na 'Piazzu Mulleri'. Ugodan, preugodan dah odaje, da se približiješ trgu, na kojem se prodava voće. Želiš li znati kakvog voća ima Rieka i okolica, amo se potrudi. Fijarice obrubile trg te ti pod svojim natkrivenim šatorima nudjaju krasno voće. Tuj je prasaka(breskva), armulina (kajsija), smokva, tu ima jabuka, mandula, groždja, krušaka, šljiva, trešanja; od južnog voća: naranča, limuna, morganja, akopren ovi i na Rieci rastu. Tu je tokliko voća, da se čovjek tomu čuditi mora, a uviek puno kupaca, da si njime oslade usta.

Kreneš li od Adamićevog mola ravno tik Caffe Europa, tada si u najljepšem dielu grada, u najljepšoj ulici. Došao si na Corso.

Rijeka povijest1 1

Kamenolom na Preluci sredinom 19. stoljeća

Rijeka povijest1 2

Izgled dijela riječke luke 19. stoljeća

Rijeka povijest1 5

Riječki Corzo 19. stoljeća

Duga je to i široka ulica obrubljena povisokim, ali jednostavnim zgradama, medju kojima se diže gradski toranj u noći razsvetljenom urom a na vrhu sa razkriljenim željeznim orlom..., a kad gore, pak su još k tomu razsvietljeni i dućani, tad je čarno Corsom proći. Na Corsu svira za blagdane i glazba, a želiš li razgledati riečki sviet, potrudi se ovamo. Opazit češ nošnja, koje bi zahman drugdje u domovini tražio, vidjet češ lica, koja će te u velike zanimati, a past će ti u oči, da se mužki sviet više kiti od ženskoga“.

Pomorska privreda i brodarstvo dala je zamašnjak razvitka Rijeke devetnaestog stoljeća, izniman opseg aktivnostima, marljivosti i snalažljivosti tadašnjih privrednih elita sjeverozapadne Hrvatske.

U Bakarskom zborniku broj 16 dr. sc. Irvin Lukežić red. prof. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci piše o životu i djelu Sigmunda (Žige) Kopajtića Bakarskoga (1853-1925), bakarskog kapetana duge plovidbe, riječkoga pomorskog privrednika, poduzetnika, brodovlasnika i novčarskoga stručnjaka: Pripadao je nacionalno svjesnim i trgovačkim genijem prožetim primorskim privrednicima koji su svojim djelovanjem tvorili jezgru daljnjega društvenog napretka, širenje prosvjete i općeg narodnog blagostanja. Rodio se u Bakru u obitelji pomoraca i brodovlasnika. Završio je nautičku školu u Rijeci. U dvadeset prvoj godini obišao je sve važnije europske luke. Tijekom osamdesetih godina isticao se kao pomorski poduzetnik i organizator.

Proveo je nekoliko godina u trgovini povećavajući svoj kapital. U dvadeset i devetoj postaje redoviti član Narodne čitaonice riečke, glavne kulturno-prosvjetne ustanove riječkih Hrvata, u kojoj je u više mandata bio odbornik i vrlo zauzeti član. Godine 1884. s poduzetnikom kapetanom Matom Švrljugom iz Fužina osniva u Rijeci parobrodarsko društvo „Mate Švrljuga i drugovi“. Utemeljivši kompaniju sa Švrljugom, postaje pionirom i reorganizatorom našeg pomorstva. To se društvo poslije spojilo s parobrodskim društvom „Krajač i drugovi“ te 1891. g. bilo pretvoreno u Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata), koje je od Mađara dobilo velike povlastice. Sastav uprave i brodsko osoblje društva bili su pretežno hrvatske narodnosti, a hrvatskoga kapitala bilo je 90 posto od ukupne vrijednosti. Godine 1893 osnovao je društvo Sigismund Kopajtić i dr. Koje je od 1896. g. Sa svoja četiri parobroda (Rečina, Dunav, Azov i Triglav) ulazi u sastav Ungaro-Croate.

Od početka Ugarsko-hrvatskoga parobrodarskoga društva, Kopajtić je do svoje smrti bio u njemu ključna osoba. Od 1901. g. Bio je njegov predsjednik pa kao takav ušao u savez s društvom Jadranske plovidbe. Godine 1910. odlikovan je ugarskom plemićkom titulom s pridjevkom Bakarski. Njegovim je nastojanjem došlo do osnutka "Društva za dokovanje parobroda" zahvaljujući kojemu je kielsko brodogradilište Howaldwerke 1893.g u Rijeci osnovalo svoju podružnicu. Radio je posebno na organizaciji naše velike obalne i duge plovidbe. Bio je predsjednik Banke i štedionice za Primorje u Sušaku. Kao vijećnik Trgovačke komore, uoči Prvog svjetskog rata iznosi korisne zamisli i inicijative. Bio je dopisni član Trgovačke komore u Zagrebu. Čovjek velike životne energije i marljivosti, uživao je zavidan ugled među domaćim pomorskim privrednicima i brodovlasnicima te u mađarskim vladinim krugovima i čitavoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Umro je iznenada u Rimu, u hotelu Massimo d`Azeglio, tijekom jedne od svojih poslovnih misija.

Rijeka povijest1 7

Plutajući dok za popravak brodova u riječkoj luci 19. stoljeća

Rafineriju nafte Rijeka i njenog graditelja Milutina Barača (rođenom 14. veljače 1849 Paukovac – umro 22. srpnja 1938 Dobnja Zelina) ne smijemo propustiti u priči o Rijeci. Velid Đekić u Sušačkoj reviji br. 61 piše: „Unatoč materijalnom zaleđu koje je jamčilo pristojan život, ili možde baš zbog njega, obitelj Baračevih roditelja nije se dugo zadržala u Paukovcu, pa ni u Donjoj Zelini. Djeca su prvo obrazovanje dobila u novom mjestu stanovanja, u Zagrebu, pa je tu najprije završio osnovnu školu, a potom 1860. upisao Kraljevsku višu realnu gimnaziju... Dječakova sklonost kemiji i prirodnim znanostima pokazala se 1867. upisom u Kemijsko-tehničku školu u Grazu. Ubrzo iz Graza odlazi u Beč, na traženje Vlade iz Zagreba koja ga je stipendirala, te školovanje 1868. nastavlja u Visokoj tehničkoj školi. Uz najvećim djelom odlične ocjena, Barač je diplomirao 1872, postavši tako kemijskim tehničarom. Već kao student posljednje godine Visoke tehničke škole 1.veljače 1872. daroviti tehničar započeo je s radom u tvornici Gustava Wagenmanna. Točnije u njegovoj bečkoj „Petroleum-Rafinerie“, jednoj od prvih austrijskih rafinerija nafte, osnovanoj 1860. g., u svoje doba i vodećoj“.

Đekić dalje piše: „Kada je budimpeštanska Rafinerija kamenog ulja d. d. Krajem 1882. raspisala natječaj za osobu koja bi vodila izgradnju riječke rafinerije i preuzela u novom pogonu direktorske dužnosti, Barač se nije propustio javiti. Nakon petnaestogodišnjeg boravka u Austriji, žarko se želio vratiti u Hrvatsku. Na natječaj Dioničkog društva javio se 20. studenog 1882., priloživši čak četrnaest svjedodžbi. Važući pristigle ponude, u sjedištu Društva procjenjuju kako je upravo Barač čovjek koji im treba za golem i odgovoran posao što ih čeka u Rijeci. Odluka je više nego utemeljena, Barač u tom trenutku nije bilo tko; on je provjereno uspješan stručnjak iz provjereno ugledne rafinerije. Dakle mlad čovjek koji ima izvanredno obećavajući stručni curriculum vitae. Da će preuzeti dužnost tehničkog direktora riječke Rafinerije mineralnih ulja u osnivanju, kako je službeno glasio naziv radnog mjesta, usmeno ga je 13. prosinca obavijestio osobno markiz E. Pallavicini, generalni direktor Mađarske opće kreditne banke, najvećeg dioničarskog društva. U grad gdje ga čeka direktorsko mjesto stiže s obitelji 20. svibnja 1883. g.

Prvo probno pokretanje pojedinih dijelova Rafinerije dogodilo se svega pola godine nakon početka većih ponsalskih radova 13. rujna, a dan potom 14. rujna 1883. riječka je Rafinerija i službeno otvorena. Zahvaljujući njezinu, za to doba nevjerojatno golemu preradbenom kapacitetu od 60 tisuća tona godišnje, s riječkom se Rafinerijom nije mogao mjeriti niti jedan istovrstan pogon na kontinentu. Na Mlaki se u tom trenutku uzdizala najveća europska rafinerija. Ujedno prva europska rafinerija za preradu nafte na industrijski način.

Kao da sve to već nije dovoljan posao, Barača u Društvu 1895. imenuju članom Uprave svoga novoosnovanog Dioničarskog društva za traženje nafte.

Dogodilo se to nakon donošenja zakona o subvencioniranju takva posla 1893. g.

Rastom Barčeva poslovnog ugleda ubrzo ga u njegovu gradu, Rijeci, ne nalazimo samo u vodstvu tvornice na Mlaki, nego i u upravama više tvrtki. Među njima su i one od posebno velike važnosti. Primjerice, Barač je 1890-ih član Nadzornog vijeća tako značajne kompanije kao što je Dioničko pomorsko parobrodarsko društvo Ungaro-Croata. Jedan od direktora „Banke i štedionice za Primorje“, podpredsjednik „Riječkog poduzeća za dokove d. d.“ Također član Upravnog odbora „Tvornice opeka i keramičkih pločica d.d.“

Za Barača u Rijeci nije sve ostalo samo na poslovnim aktivnostima. Znajući da se ugledni pripadnici različitih nacionalnih okupljanja oko pojedinih središta društvenog života, svaki oko svoga, on se 1885. učlanjuje u Narodnu čitaonicu. Bila je ona gradsko rasadište hrvatske pisane riječi zahvaljujući svakodnevnoj ponudi novinskih izdanja kao što su Napredak, Pozor, Narodne novine, Gospodarski list, s vremenom Novi list i dr....

Iz Čitaonice se novčano pomagalo mnogima. Prikupljalo se iznose za postradale u zagrebačkom potresu, za djelovanje Hrvatske čitaonice u Medulinu, za zakladu siromašnih učenika Hrvatske gimnazije na Sušaku.... Barač je takve aktivnosti svesrdno podržavao, mnoge od njih i poticao. O tome svjedoči njegov prijedlog, usvojen 30. studenog 1890., da riječka Narodna čitaonica pomogne podizanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Iste je godine izabran za jednog od starješina Čitaonice. Kao domoljub u Rijeci je prijateljevao s hrvatskim prvacima Erazmom Barčićem, Franom Supilom i Andrijom Bakarčić.

To nije sve. Barač je bio jedan od utemeljitelja čak 43 različite hrvatske kulturne, znanstvene, strukovne i ostale ustanove/društva. Utemeljiteljem je nazivana osobe koja je darovala posebno velik novčani prilog za rad. Među njima su Matica hrvatska Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko naravoslovno društvo, Hrvatsko starinsko društvo u Kninu, Društvo za pouku analfabeta u Zagrebu, Društvo Zvonimir u Beču, Nautička škola u Bakru, Hrvatska gimnazija na Sušaku, Udruga učiteljica u Zagrebu, Obrtničko-radničko potporno društvo u Zagrebu, Vatrogasno društvo u Rijeci, Vatrogasno društvo na Sušaku itd.

Završno poglavlje Bakarčeva boravka u Rijeci dogodilo se po okončanju Prvog svjetskog rata, kada grad postaje pozornica na kojoj se izmjenjuju prizori političkog kaosa. Naoružani Dannunzijevi ljudi brutalno se obračunavaju s netalijanskim stanovništvom, a zbog položaja i ugleda Barač je u tomu jedna od istaknutih meta.

Nakon provedenih 38 godina na Rijeci i u 74 godini života, šokiran, iscrpljen i napušten, Barač shvaća da je to konačan kraj priče o njemu i Rijeci, te 13. siječnja 1922 kada mu je uručena naredba o napuštanju grada, sa suprugom i kćerkom napušta Rijeku.

Rijeka povijest1 9

Posjet rafineriji cara Franje Josipa I. u pratnji teh. dir. Milutina Barača

Stare platane posađene krajem devetnaestog stoljeća čuvaju uspomenu na jednu od najljepših ulica Rijeke Corso Deak, današnju Krešimirova ulica. Poredane su od Žabice sve do gradskog parka na Mlaki. U toj ulici bilo je hotela, plesnih dvorana i kavana. Tu je smještena odmah preko puta željezničkog kolodvora palača sagrađena 1752. g kao upravna zgrada Tvornice šećera. Nakon požara 1785 značajno je obnovljena i opremljena baroknim interijerima sa zidnim slikama i štukaturama. Nakon prestanka rada šećerane 1851. otkupljena je tvornica i na postojećoj infrastrukturi počela je s radom Tvornica duhana. 1867. pokrenuta je proizvodnja Virginija cigareta, po kvaliteti prepoznati u čitavoj Europi.

Tvornica duhana poznata je i po broju radnika koje je zapošljavala. Godine 1884. u njoj je bilo zaposleno 2.600 radnika od toga 2.000 žena. Spominju se dobri uvjeti rada, radnici su imali dnevni obrok, zdravstveni sistematski pregled, plaćeno bolovanje i druge pogodnosti.

Godišnja proizvodnja cigareta 1880. godine iznosila je 150 do 170 miliona, a već 1890. čak 250 miliona cigareta .

Nakon Prvog svjetskog rata i pada Monarhije, u tvornici se smanjuje proizvodnja, radni uvjeti drastično padaju. Tvornica prestaje s radom tijekom Drugog svjetskog rata.

U kompleksu bivših tvornica šećera i duhana od 1945. do 1995. djeluje Tvornica motora Rikard Benčić.

Rijeka povijest1 11

Park i botanički vrt (u današnjoj Nazorovoj ulici)

Rijeka povijest1 13

Park na Mlaci

Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. - Rijeka 1828). poznati riječki patricij, jedan od najutjecajnijih ljudi Rijeke. Udario je snažan pečat političkom, industrijskom, kulturnom i gospodarskom životu Rijeke. Imao je svega dvadeset pet godina kada se počeo baviti Rijekom i njenim izgledom. Gradio je i ulagao u svoj grad, projektirajući i urbanizirajući Rijeku, koja dobiva moderan izgled.

Jedan je od najistaknutijih i najsvestranijih riječkih poduzetnika. Prostor poslovanja seže mu od Londona, Afričke obale, Crnog mora, Kube do Brazila.

Tvornica papira Rijeka jedan je od njegovih projekata. Kupnjom mlina u dolini Rječine 1821. godine, preuređuje ga u pogon za proizvodnju papira. Zbog naglog rasta obujma poslovanja, Adamić prodaje mlin industrijalcu Williamu Molineu iz ugledne engleske obrtničke obitelji. Te godine je u mlinu zaposlen dvadeset i jedan radnik. 1827.g tvornica prelazi u ruke Charlesa Meynieru i Walteru Craftonu Smithu, najznačajnijem predstavniku engleskih tvornica. Prvi postavljeni stroj bio je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, tada najmoderniji u austrijskoj carevini. Pogonsku snagu za ovaj stroj dobivalo se upotrebom vodenih kotača. Voda se dovodila s obale Rječine pomoću drvenih vodova, te omogućavala da se postiže energija od 300KS. Tvornica je tada zapošljavala 250 radnika, a cijela proizvodnju se izvozila u prekomorske zemlje. Na domaćem tržištu pojavila se tek 1878. g. Zbog sve veće proizvodnje i potrebe za većom energijom nabavljen 1833. g. prvi parni stroj u ovom djelu Europe.

Snažan zamah tvornica dobiva dolaskom izuzetnog stručnjaka, organizatora i inovatora Eugena Fremonta. Njemu pripadaju zasluge za daljnji tehnički napredak tvornice.

Tvornica se kontinuirano gradila i modernizirala, pa su 1860. nabavljeni novi strojevi. Kvalitetu papira dokazuje uvrštenje među pet najboljih vrsta papira. Na pariškoj izložbi 1867. prvi puta je izložen automatizirani stroj za proizvodnju papira, koji je odmah nakon izložbe kupljen i dopremljen u riječku tvornicu. Cigaretni papir počinje se proizvoditi prvi puta 1890. g.

Tvornicu tokom godina pogađaju i nevolje, velike razarajuće poplave i požari, no ona se uvijek nanovo podiže, te zaslugom svojih radnika nastavlja još uspješnijom i većom proizvodnjom. Prodaja tvorničkih proizvoda bila je raširena po čitavom svijetu: SAD, Argentina, Španjolska, Rumunjska, Egipat, Daleki Istok, kao i sve europske države.

Zbog sve veće potrebe za energijom, izgrađena je nova električna centrala. Treba reći da je Tvornica čak i prije, a naročito poslije izgrađene centrale strujom opskrbljivala područje tadašnjeg grada Sušaka.

Zadnja modernizacija Tvornice bila je 1982. god. kada je ugrađen najmoderniji automatizirani pogonski stroj za izradu papira tvornice Allimand iz Francuske. Uspon Tvornice se i dalje nastavljao, pa 1991. g tvornica drži drugo mjesto u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, a o važnosti tvornice govori činjenica da je tada zapošljavala 1.150 radnika, a 80% proizvodnje bilo je namijenjeno izvozu.

Teška vremena dolaze za Tvornicu, zbog "zastarjele proizvodnje" i "gubitka tržišta", pokrenut je stečaj te njegovim okončanjem 2005.g. nekadašnja slavna Tvornica papira, koja od 1821. godine bez prestanka radi s uspjehom, prestaje postojati.

Rijeka povijest1 15

Montaža novih strojeva 1. 10. 1982.

Rijeka povijest1 16

Rijeka povijest1 17

Dio proizvoda tvornice papira

Bile su to priče o našim ljudima, koji su živjeli i radili u našoj Rijeci. Svojom marljivošću, velikom radnom energijom, znanjem, dali su pečat modernom izgledu Rijeke, i njenom prosperitetu. Uživali su zavidan ugled u svom gradu, domovini i čitavoj Austro-Ugarskoj monarhiji.

Istine radi moramo znati da, danas u dvadeset i prvom stoljeću 2019. godine, Rijeka nema tvornica, nema više ni trgovačkih brodova… "Otplovili" su u nepoznato.

Treba se pitati, zašto je to tako?

Je li bi trebali znati istinu, zašto je to baš tako?

Vladimira Pilepić

 

Ned, 17-11-2019, 21:43:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.