Podsjetnik na splitsko h r v a t s t v o između dva svjetska rata (7)

Tijekom dva prva desetljeća Karađorđeve Jugoslavije broj doseljenih pravoslavaca u Splitu stalno je rastao. To je jedan od primjera puzajućeg posrbljavanja dalmatinskih gradova na račun nekoć apsolutne hrvatske većine. Da bih pojasnio, podsjećam da je Split potkraj 19. stoljeća (1890.) bio izrazito katolički grad. Uz 15.707 rimokatoličkih stanovnika u njemu je bilo 192 Židova, ali tek t r i pravoslavne obitelji... Međutim, stanje se počinje mijenjati početkom 20 stoljeća:

Godine 1910: rimokatolika 21.026 (98,2 %); pravoslavnih 204 (1.0%)

Godine 1921: rimokatolika 23.828 (95,17%); pravoslavnih 912 (3.64%)

Godine 1925: rimokatolika 29.856 (95,76%); pravoslavnih 956, (3.67%)

Godine 1929: rimokatolika 37.779 (94,36%); pravoslavnih 1.690 (4.22%)

Usporedno s prilivom doseljenih pravoslavaca, beogradski "naučnici" i ini "pisci" sporadično proturaju provokativne izmišljotine o navodnom nekadaašnjem općem "pravoslavlju" starih Dalmatinaca. Na takve svetosavske nebuloze duhovito i dokumentirano se osvrće prof. Ante Belas u članku objavljenom u Jadranskom dnevniku 2. listopada 1935.

KAŠTELA NISU BILA NIKADA PRAVOSLAVNA NASELJA

Beogradski list »Vreme« ima svojeg posebnoga dopisnika u Splitu. Taj dopisnik piše sastavke različitog sadržaja i šalje ih listu na štampanje. Dok se u tim sastavcima govori o ludorijama, malenkostima i sitnicama, pa te bile i izmišljene, ne boli nas glav. Nek čovjek piše. Nek se zabavlja. Nek uživa. To nas ne zanima. Na to se ne osvrćemo. Djete se vježba u sastavcima. Pa nek se vježba. Bolje to nego da pravi kvar po kući i vrtu, ili da se po ulici vrze. Gotovo svaka novina ima rubriku pod naslovom »Svaštice« ili »Razno«. I za tu rubriku potrebit je posebni pisac. Bio taj pisac ovaj ili onaj, nas se ne tiče. Bio on iz Splita ili Beograda, još manje. Nu kad dijete sa svojim vježbanjem počinje da pravi kvar, e, onda ga moramo ukoriti, pozvati na red, pa i po prstima ošinuti, ako ne posluša. Kad pisac »Svaštice« u tim svojim sastavcima počne da vrijeđa karakter i prošlost, vjeru i ponos našega naroda, kad izvrće historiju i prikazuje je sasma drukčije nego je u zbilji, e, onda to nije samo njegova stvar. To je onda i naša stvar. To se nas tiče. Pa ćemo onda o tomu ; napisati danas par redaka. Dopisnik »Vremena« šalje svojem listu i sastavke u kojima na svoj posebni način — naravski oponašajući beogradske pisce — piše o hrvatskoj historiji. Tu izvrće. Izkrivljuje. Izmišlja. On piše prema svojim željama. U stalnu svrhu i namjeru. Takovo tendenciozno pisanje mnogo škodi bratskim odnošajima. Te kvari. Te poremećuje. Ne stišava strasti. Ne umiruje duhove. Obratno sve. Znamo da »Vreme« nema vremena da kontroliše pisanje svojeg dopisnika, alj dopise takovog sadržaja, moglo bi dati kojem stručnom licu na pregled. Znamo da je to prilično teško. U Beogradu je takovih lica sasma malo. Rijetka su. Ne poznamo ih. Poznamo samo neke beogradske univerzitetske profesore koji ne poznaju ili slabo poznaju hrvatsku političku historiju kao i historiju hrvatske književnosti. To bi se moglo oprostiti. Gospodi nije bila hrvatska historija potrebita. Nisu je učili. Iz nje nisu polagali ispit. Nije im trebalo. Tomu se ne mora baš zamjeriti, prigovoriti, išta predbaciti. To je njihova lična stvar. Ali, kad ta gospoda u svojim djelima izkrivljuju hrvatsku političku historiju i prešućuju utvrđene fakte iz historije hrvatske književnosti, nije više njihova lična stvar. To je stvar i hrvatskoga naroda. Preko toga se ne smije šutke preći. Pa i ne pređosmo. Na to se osvrnusmo. Nikomu više ne ćemo oprostiti. Ti profesori prave velike i teške greške. Oni imaju svoje učenike. Oni im predaju hrvatsku političku historiju kao i onu hrvatske književnosti. Predaju im onako kako znadu. Kako pišu. Iskrivljujući je i prešućujući različite važne činjenice. Njihovi učenici postaju nastavnici historije i književnosti. Neki su od tih namješteni i na zavodima u hrvatskim krajevima. To su teške pojave. Neugodno djeluju. Sudbonosno. To se je događalo na srednjoškolskim zavodima u hrvatskim zemljama pred par godina. A što će pak biti u zavodima u srpskim krajevima?! Kako će se u tima predavati hrvatska historija i kniževnost?! Ne znamo. Ali, mislimo, gore nego kod nas, svakako. Dnevni listovi koji se smatraju pomirljivima i zagovarateljima mira i sloge među narodima, morali bi to žigosati. Iz razloga »umirivanja duhova«, ako ne iz ljubavi prema istini. Nu na žalost to ne čine. Naprotiv. Oni lijevaju ulje u vatru donašajući neistinite dopise svojih dopisnika. Tako i »Vreme«. Dopisnik »Vremena« iz Splita poznat nam je po svojim ranijim dopisima. Navest ćemo nešto iz tih: U jednom primorskom gradiću pređe na pravoslavlje iz materijalnih razloga nekoliko obitelji. Dopisnik »Vremena javlja »orbi et urbi« da su se Višani povratili vjeri otaca svojih. Tendencija: Višani su bili i prije pravoslavni.

Kastel

U drugom gradu osam do deset tu skoro doseljenih pravoslavnih osoba — činovnika — zažele da imaju svoju pravoslavnu crkvu. Brže bolje načelnik Korčule ustupi im jednu staru katoličku crkvu. Dopisnik »Vremena« pak piše vraćena napokon stara pravoslavna crkva, čiju je bogatu riznicu opljačkala Venecija. Tendencija: U Korčuli je i prije bilo toliko pravoslavnih da su imali svoju crkvu. A što je u stvari? Crkvicu, koju je korčulanski načelnik kao bogoljuban čovjek, predao onoj šačici pravoslavnih doseljenika sagradi korčulanski plemić Nikola Fortis. Korčulanski biskup Andrija podijeli g. 1407 patronat nad tom crkvicom obitelji Fortis. Ta crkva kasnije bila je predana društvu bombardiera. To crkvicu obnovi. Zvonik tipa preslice sagradi. Kod slikara Ottonia naruči sliku sv. Barbare. I crkva se po toj slici prozva crkva sv. Barbare. Poslije pada Venecije »Compagnia degli bombardieri« raspade se. Crkvica bila je pretvorena u magazin. Gospodinu načelniku sažali se što se sveto mjesto upotrebljava za magazin, pa ga preda pravoslavnima da se Bogu mole. U Splitu se pred kratko vrijeme nađe kod Hrvojine kule nadgrobna ploča splitskoga nadbiskupa Petra (XIV v.). O tom je napisao jedan članak u »Novo Doba« dr. Lj. Karaman. Dopisnik »Vremena« ne javlja svojem listu tačno ono što je stručnjak utvrdio i napisao. On piše da je otkrivena nadgrobna ploča crkvenog dostojanstvenika koji je imao »misiju da se bori protiv uticaja srpsko-pravoslavne crkve koji je obarao upliv Rima i papa na život crkve naročito u nekom dijelu Dalmacije«. Izmišljeno. Ali ne smeta ništa. Kad historijskih dokaza nema da je pravoslavlje bilo jako u Dalmaciji na početku XIV v., da je »cvalo u zaleđu Šibenika«, e, onda treba tvrditi da je tako bilo. Naći će se ljudi koji će povjerovati. Historija se fabricira u radnoj sobi za pisaćim stolom kao spojevi elemenata u kemičkom laboratoriju. Dopisnik »Vremena« ne rastire zaprašene povelje. Ne lista stare knjižurine. Ne prevrće pocrnjelo kamenje. Ne gubj očni vid čitajući natpise. Ne razbija glavu latinskim pismenima. To sve on ne čini. A ipak je kadar, evo, da napiše historiju koju zaželiš. To nekoliko primjera nek posluži kao uvod u ovo što slijedi: Na 26 oktobra o. g. posla dopisnik »Vremenu« dopis pod naslovom: »Ništa tako ne može da raspoloži, da raspiri maštu, da zavitla osećanja i da raspali ljubav kao prošek — to čudesno piće...« Kad je »Vreme« primilo taj dopis pod takovim naslovom, moglo je odmah pomisliti: opreza treba. Pri vinu se koješta može napisati, a osobito pri prošeku. Ono je trebalo da taj dopis da komu na pregled. To nije učinilo. Veliki propust. Ono je taj dopis dalo odmah u štampu. Velika greška. U tom dopisu opisuje berbu grožđa u Kaštelima. Interesantnan je taj opis berbe, zbilja. U njemu nalazimo ono što svojim očima nikada ne vidismo, svojim ušima nikada ne čusmo, pa ni od ikoga drugoga. »Berba je jedini rad koji se obavlja uz pesmu, uz svirku« piše dopisnik. Kad se trga, da se i pjeva, znamo. To se i može, jer ruka trga, a grlo pjeva. Ali znamo i to da se ne može svirati bez ruku. Svirati i trgati zajedno, ne može se, kad se jedan i drugi posao obavlja rukama. To će biti dopisnik previdio ili prečuo. Nikakvo čudo. Ne smeta. To je sporedno. Ovo je glavno: »Na brežuljku, pored samoga izvora bistre i hladne vode, između visokih čempresa i starih borova, u ono doba kada su se Kaštelani spustili iz Bosne i Novopazarskog Sandžaka u Primorje, podigli su crkvicu. Predanje veli da je ta crkvica bila pravoslavna, kao što su bili i sami stanovnici koji su naselili opustela kaštelanska polja. Ali posle kandijskoga rata, kada je Venecija slomila moć otomanskog carstva, menjaju se naglo prilike u Dalmaciji. Turci povlače svoje posede sa Klisa, iz Sinja... I tada Venecija i njeni dalmatinski konti pokazuju svoje pravo raspoloženje prema onima, koji su im, kroz više od jednog veka, čuvali imovinu... Srpski doseljenici ne smeju više da ispovedaju veru svojih dedova, oni treba da prime svojih gospodara, veru venecijanskih konta... I malo po malo, nešto pomoću unije, a nešto direktno, čitav narod u Primorju preveden je u katoličku veru. Primajući novu veru, veru svojih gospodara, narod je sačuvao sećanje na svoju prošlost.

I svake godine Kaštelani na Ružaricu (Bogorodičin Pokrov) okupljaju se oko svoje stare crkvice u sred polja, prema kojoj čuvaju naročiti kult.«

Bože moj, kolike li smionosti! Kad se »Vreme« ne bi čitalo u splitskim kavanama, mogao bi dopisnik servirati te historijske činjenice Srbijancima, a da se ne zacrveni. To oni ne će provjeriti, ispitati, utvrditi. Njima se može dati »piti«. Ali što takova napisati u listu koji dolazi i u Split, nije samo smionost nego nešto drugo. Pa evo zašto: Kad su Hrvati zauzeli Primorje između Solina i Trogira u VII v., podigoše na tom polju pod samom kosom gore Kozjaka brojna naselja: Bijaći, Klobučac, Kozicu, Krušavu, Lažane, Radun, Ostrog, Žestinju, Putalj itd. Na istom polju tokom vremena sagradi se i mnogo crkava: Sv. Juraj i sv. Marta (IX v.), sv. Petar od Klobućca (XI v.), sv. Kuzma i Damjan (XII v.), sv. Juraj od Podmorja (XI v.), sv. Juraj od Žestina (XII v.), sv. Nikola od Podmorja (XII v.), sv. Marija od Spiljana — Stomarija — (XII v.). Od Divulja do Solina nema više nikakve crkve koja bi se mogla po dokumentima utvrditi. Crkva pod imenom Ružarica »u sred polja« ne postoji po dokumentima.

Mi znamo da je u župskoj crkvi u Kaštel Staromu kip Gospe od Krunice (Ružarica). Ta seoska crkva nalazi se gotovo na izlazu sela prema Novomu. Nalazi se kraj mora. Sa sjeverne i zapadne strane ulica je, a sa južne morska obala. Oko nje nema ni čempresa ni borova, pa ni izvora vode. Oko te crkve kupi se narod na dan Ružarice. U tom selu sajam je taj dan. »U sred polja« nije postojala i ne postoji ni danas crkvica, nazvana Ružarica, kad nije, dakle postojala i ne postoji crkvica, onda nije mogla ni pravoslavna biti. U kaštelanskom polju nije bilo nikada pravoslavne crkve, kao što je ni danas nema. Svetkovina Gospe od Ružarija zavedena je poslije bitke kod Lepanta (1571). To je svetkovina samo rimokatoličke crkve. Pravoslavni niti su imali niti imaju svetkovinu Gospe od Ružarija. Na temelju svega naprijed navedenoga crkvica Gospe od Ružarija plod je dopisnikove mašte. Istina je da postoji crkvica sv. Marije od Spiljana, nazvana Stomorija. Ta je sagrađena g. 1189. Služila je za župsku crkvu selu koje se je oko nje prostiralo. Istina je i to da se ta crkvica nalaz; u sred polja, između čempresa i borova, »pored samog izvora bistre i hladne vode«. Oko te crkve narod se okuplja na 15 augusta, kad počinje grožđe da zrije. Da se nije dopisniku sanjalo da je ta crkvica bila pravoslavna Ružarica? Ali san je laža, a java je istina. Ta crkvica »u sred polja« posvećena je sv. Mariji. Ona se u dokumentima nazivlje sv. Marija bd Spiljana i Stomorija, a nikada Ružarica. Sagrađena je g. 1189. O tom nam se je sačuvala povelja na latinskom jeziku. Dakle ni ta crkvica ne može biti ona od dopisnika spomenuta. Crkvice Ružarica »u sred polja« nije nikada bilo, kao što je ni danas nema. Od IX—XV v. nema od Solina do Trogira ni pravoslavne crkve ni pravoslavnoga naselja. Kad je mrska sila pokorila Bosnu (1463), poče se spuštati preko Dinare i Kozjaka u kaštelansko polje da pljačka i plijeni, vinograde siječe i masline lomi, a seljake i stoku odvodi. Trogirski plemići da zaštite svoje kmetove, počeše da uz more grade kule. Od g. 1476—1566 biše sagrađena današnja Kaštela za obranu naroda od turske sile. Narod se iz naselja na obronku Kozjaka spusti ka moru. Oko plemićkih Kaštela podigne sela. Pri osnivanju tih sela nema ni traga pravoslavnom naselju ni življu. Utemeljtelji pojedinih kaštela imali su razne povlastice u crkvi i selu. Seljaci su također imali neke povlastice. Pri tom se nigdje ne spominje da bi u kojem selu ili »u sred polja« opstojala koja pravoslavna crkva ili koje pravoslavno naselje. Fra Bartolomej iz Verone, kojega je za vrijeme kretskoga rata (1645-1669) zapovjednik mletačke vojske Leonardo Foscolo postavio za vojnog vikara u Dalmaciji, nabraja u svojem izvještaju na kongregaciju de Propaganda Fidei pravoslavna naselja u kliškom i ličkom sandžaku kao u Klisu, Cetini, Drnišu, Vrlici i Sinju. Da su bila u XVII v. Kaštela pravoslavna ili da su bila rada pounijačena ili pokatoličena, to bi sigurno bio spomenuo. Svakako iz tog izvještaja znamo gdje su bila pravoslavna naselja. Ta naselja iz XVII v. i danas su pravoslavna. Još je i danas Bročanac iza Klisa. Dakle nisu bila ni pounijačena ni pokatoličena. Da su, dakle Kaštela bila prije pravoslavna, bila bi sigurno i danas.

belas

NAPOMENA:

Ante Belas (1880.-1963.) rođen u Arbaniji na Čiovu, profesor, publicist i znanstvenik, studirao je u Zagrebu i Beču. Dugogodišnji je profesor povijesti i zemljopisa u Kotoru, te kraće vrijeme ravnatelj Ženske realne gimnazije u Splitu. Tridesetih godina prošlog stoljeća objavljivao je niz članaka, crtica, prikaza te manjih povijesnih studija u Jadranskom dnevniku, Dubravi, Hrvatskom glasniku. U knjižici Hrvatska povijest u Vojnovićevoj Histoire de Dalmatie, kritički se osvrće na djelo Luje Vojnovića. Svojim člancima i javnim predavanjim isticao se kao zauzetni domoljub i predstavljač hrvatske povijesti i kulturne baštine. Tijekom Drugog svjetskog rata imao je težak životni put (od Talijana najprije sproveden na Lipare, a nakon puštanja iz logora prognan u Zagreb!) U Socijalističkoj Jugoslaviji u nemilosti zbog svog "hrvatstva" i zbog sina jedinca koji je nestao u redovima Hrvatske vojske... O njemu opširniji stručni rad objavila je Danka Radić: Profesor Ante Belas publicist i rodoljub, Kulturna baština, Split, br 30 / 1999. (vidi pdf hrčak)

Frano Baras

Sri, 26-06-2019, 20:58:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.