Nekoć najčitanijega splitskog i dalmatinskog dnevnika

U burnoj i bogatoj povijesti dalmatinskog novinstva osobito mjesto zauzima splitski list Novo doba. Pojavio se taj "narodni, neovisni i vanpartijski dnevnik" 9. lipnja 1918. i neprekidno izlazio dvadeset i tri godine dok ga nisu (22. travnja 1941.) ukinuli talijanski fašistički okupatori. Bio je, dakle, najdugovječniji od svih splitskih listova koji su izlazili između dvaju Svjetskih ratova.

Na samom početku Prvoga svjetskog rata austrijske su vlasti zabranile postojeće napredne splitske listove: Slobodu (organ hrvatske demokratske stranke u Dalmaciji), Zastavu (slobodoumno glasilo iavnog mišljenja), a dopustile daljnje izlaženje prorežimskog Naše jedinstvo i klerikalnog Dan.

Potkraj godine 1917. kad se već naslućivala propast Austro-ugarske i mogućnost skorog oslobođenja i ujedinjenja južnoslaesnskih naroda, u Splitu se osjetila potreba za listom koji bi izražavao "revolucionarne tendencije protiv tadašnje države" i bio "glasnikom novog doba". Skupina rodoljubnih intelektualaca (dr. Vjekoslav Škarica, Milan Marušić, dr. Pavao Perat, dr. Prvislav Grisogono, dr. Ante Štambuk...) pokreće prikupljanje novčanih sredstava. Unatoč oskudici i teškoj besparici, odaziv građana bio je veoma velik. Mjesto u banku, prilozi su se tajno deponirali u ljekarni Matačić, koja se tada nalazila u Marmontovoj ulici br. 2. Osnivači su u početku predlagali da se u Split "gdje se osjećao širi ambijent i slobodarskija atmosfera" preseli uredništvo zadarskog Narodnog lista. Međutim, Juraj Biankini je smatrao da bi bilo štetno oduzeti Zadru list pedesetogodišnje tradicije. Konačno, na proljeće 1918. odluče da će to biti novi dnevnik, a uredništvo povjere iskusnom i vrijednom novinaru, dugogodišnjem zadarskom uredniku Vinku Kisiću (1879.-1927.).

Pošto je Kisić bio pod prismotrom austrijske policije, u Splitu se tajno sastajao s pokretačima lista, a preseljenje njegove obitelji (žena i dvije kćerkice) obavljeno je pod dramatičnim okolnostima preko Šibenika. (Podsjećam da je Kisić bio otac kazališne glumice Asje Kisić (1914.-1996.) zapamćene po ulozi popularne Bepine iz Maloga mista... )

Bili su to posljednji mjeseci Prvoga svjetskog rata. Split je bio zapušten, blatnjav i prašan. Vladale su opća nestašica i glad. Grad je vrvio vojnim bjeguncima. Siromaštvo je tjeralo beskućnike na krađe. Zbog pomanjkanja ugljena, nije bilo ni plinske rasvjete. Pojavio se velik broj špekulanata i švercera. Osjećajući da im se bliži kraj, austrijske su vlasti dopustile izlaženje lista, ali su se potajno nadale da se neće pojaviti zbog opće nestašice papira. Ipak rodoljubi su bili uporni, papir su uspjeli nabaviti čak iz Rijeke. Na Kisićev prijedlog, konačno je prihvaćen simboličan naziv Novo doba. Prvu redakciju sačinjavali su Kisić i mladi Branko Nižetić (1897.-1990.) koji će poslije napusiti novinarstvo, završiti studij medicine i postati ugledni splitski otorinolaringolog. Evo kako je dr. Nižetić opisao svečani i uzbudljivi trenutak tiskanja prvog broja Novog doba:

"U jednoj maloj i prašnjavoj sobici Hrvatske štamparije (uz acetilensko svjetlo, koje se često gasi) sačekali smo Kisić, ja i nekolicina naših osnivača da, u 2 sata noću, vidimo prvi primjerak, gdje izlazi iz mašine. Neobičnom radošću prihvaćali smo ga, prljali prste još vlažnom štamparskom tintom na slovima i s veseljem gledali maleni, bijeli prostor, što ga je odredila olovka austrijskog cenzora. Austrija nas je osjetila već u prvom broju, pa će nas sigurno i publika znati da osjeti! Stvorilo se u redakciji nekoliko čaša izvrsnog vina i nasta kucanje čaše o čašu. Za sreću novog lista! Činilo mi se kao da sam u nekoj ruskoj zavjereničkoj jazbini. Kroz tihe, mračne i zamrle ulice ratnog Splita požurili smo kućama, da još jedanput, prije spavanja, pređemo okom po stupcima koje smo skoro naizust već znali..."

U lijevom gornjem kutu naslovne stranice bio je otisnut pjesnički buntovan i poticajan zapis iz pera književnika Iva Vojnovića. Pod njim je slijedio redakcijski uvodnik u kojemu se naglašava da će list biti prožet "duhom novoga doba", da će biti "glasnikom političkih težnja jedinstvenog naroda Hrvata, Srba i Slovenaca i tumačem njegovih potreba na prosvjetnom i gospodarskom polju". Pozivajući se na svoje preteče, narodne preporoditelje, koji su "pred više od pola vijeka na ovim obalama našeg Jadrana bili razvili čisti narodni barjak", redakcija otvara stupce "svim rodoljubima - bez razlike, da li pripadaju jednoj ili drugoj stranačkoj udruzi - samo ako teže za oživotvorenjem narodnih ideala...". Budućnost svjetskog mira i preporoda čovječanstva naslućuju "ne u pobjedama na krvavim razbojištima, već u ideji slobode i u etičkim temeljima..."

Tu je i "Slovenski pozdrav Novi Dobi”, datiran u Ljubljani, a potpisan inicijalima dr. G(regor) Ž(erjav) u kojemu se ističe da "jugoslovanstvo mnogo hvala dolguje Dalmaciji", te navode zasluge Dalmatinaca za riječku i zadarsku rezoluciju, za vođenje politike u inozemstvu, spominje suradnja slovenskih i dalmatinskih poslanika u Beču i zaključuje: "Vest da se u Splitu snuje jugoslovenski list, pozdravlja vsa slovenska javnost s velikim zadoščenjem..."

Splićani su oduševljeno dočekali prvi broj novog dnevnika toliko obećavajućeg imena. Samo u gradu prodano je 1600 primjeraka. Uredništvo se najprije nalazilo u prizemlju zgrade Arambašin (danas Trumbićeva obala br. 4), u prostorijama odvjetničke kancelarije dr. Ante Trumbića, koji je tada kao član Jugoslavenskog odbora boravio u inozemstvu. Iskusni urednik Kisić i novinar početnik Nižetić imali su pune ruke posla. Valjalo je odabirati i prevoditi "nečitljive i strašne brzojavke" koje je redovito slao austrijski Korrespondenz Bureau, izigrati cenzuru, prikupljati gradske i pokrajinske vijesti. U tim prvim danima strategija uredništva bila je: "sve što je nepovoljno za Austriju treba zabilježiti i donijeti u listu; sve što je dobro za saveznike i za nas još jače naglasiti!"

Pošto je redakcijski rad postajao sve opsežniji, pridružio im se dr. Jovan Radaković, odvjetnički kandidat, inače bivši izvjestilac Dalmatinskog sabora. Posebni dopisnik iz Beča bio je Gregor Žer- jav, tajnik Jugoslavenskog parlamentarnog kluba. Da bi obmanuo policiju, dopise je slao na Nižetićevu kućnu adresu. Kad je dr. Radaković prešao na dužnost tajnika Narodne organizacije za Dalmaciju, zamijenio ga je kraće vrijeme Milan Buj, pravnik iz Kotora, poznat kao istaknuti suradnik nacionalističkih novina.

Poslije sloma Austro-Ugarske uredništvo seli u prostorije bivšeg Vojnog suda (južno krilo franjevačkog samostana na Obali), gdje se u prizemlju nalazila Hrvatska tiskara. U tim prijelomnim danima rad je u redakciji postao još teži. Ratni suradnici su se razišli, Korrespondenz Bureau prestao raditi. Vijesti su prikupljali kako su znali i mogli: "od Narodne Vlade, ukoliko ih je ona mogla da dobije, od stranih brodova, francuskih i amerikanskih, ukoliko bi dobivali radiograme, od putnika koji bi znali da nešto pričaju ili bi slučajno donijeli u džepu neku novinu iz većeg centruma..."
Kao ispomoć dolazi im iz Zagreba književnik Ulderiko Donadini (1894.-1923.), koji je unio u redakciju stanovitu pjesničku razba- rušenost: "bio je isuviše dobar literat, da bi bio dobar novinar". Njegov nemiran duh nije mu dopustio da se dugo zadrži, jednog dana ukrcao se na francusku torpiljarku koja je plovila za Rijeku i vratio se u Zagreb. Naslijedio ga je dinamični i nemirni pravnik iz Zadra Joe Matošić (1890.-1966.). Nezadovoljni oskudnom plaćom, on i Nižetić štrajkuju sve dok dr. Krstelj, predsjednik Pokrajinske vlade, nije obećao udovoljiti njihovim zahtjevima. Matošića je naslijedio pjesnik Branko Stanojević (1897.-1921.); "nježan i osjetljiv do krajnih granica, unosio je u najmanju sitnicu svoga rada nešto lijepa, ali umor ga je lako savladavao i oči su mu uvijek sjale nekim bolesnim sjajem...", zapisat će poslije dr. Nižetić. Ujesen uredništvo napušta i mladi Nižetić, koji odlazi na studije u Zagreb. Suradnju nastavlja s povremenim feljtonom pod naslovom Zagrebačka pisma.

Prelistali smo stranice prvih brojeva Novog doba što se (laminirane) čuvaju u zbirci periodike splitske Sveučilišne knjižnice. One su jedinstveni kronološki "podsjetnik" sudbonosnih trenutaka koje su proživljavali naši ljudi i krajevi u danima raspada Austro-Ugarske i stvaranja prve zajedničke Države Slovenca, Hrvata i Srba. U početku tiskan uglavnom na četiri stranice, imao je više stalnih rubrika. Na prvoj: uvodnik, izvještaji s bojišta, naročito značajne vijesti. Na drugoj: domaća politika, pokrajinske vijesti, podlistak. Na trećoj: gradske vijesti, aprovizacija (opskrba hranom), narodno gospodarstvo. Na četvrtoj: razne vijesti (zanimljivosti), književnost i umjetnost, reklame, mali oglasnik. Iz broja u broj pojavljivali su se veći ili manji bijeli pravokutnici - tragovi posljednjih zahvata austrijske cenzure na izdisaju. Nižu se sugestivni naslovi: Mirovna ponuda Austro-Ugarske, Nova ponuda za mir na temelju Wilsonovih načela, Događaji jure..., Srbi zauzeli Niš, Njemačka i Austrija prihvaćaju sve Wilsonove uvjete, Imamo svoju državu (1.XI.1918), Dobro došli, braćo!, Svečano proglašenje jedinstvene Države SHS...

Možemo zamisliti s koliko su uzbuđenja Splićani i ostali Dalmatinci očekivali svaki broj Novog doba kad su novine bile jedino sredstvo informiranja!

Rukovodeći se načelima "daleko od svake partijske zajedljivosti", "daleko od ličnih uvreda, intriga i podvala", uređivao je Vinko Kisić splitski dnevnik sve do prerane smrti godine 1927. Principijelan do kraja, "ostao je uvijek čestit i nakon 27 godina novinarskog rada umro je siromah ostavivši svojoj porodici jedino neprikoran, dobar glas...".

Frano Baras