Izlaganje Ozane Ramljak s predstavljanja knjige akademika Pečarića

Dame i gospodo, lijepo vas pozdravljam i s radošću i ponosom vam čestitam veliki praznik – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti! Biti 5. kolovoza u Čavoglavama postala je već lijepa tradicija zahvaljujući prije svega iznimnoj energiji, talentu i volji našeg poznatog pjevača, i ne samo pjevača, Marka Perkovića Thompsona, koji je u ovom trenutku s nama kao počasni gost i kojeg od srca pozdravljam. A osobita mi je čast pozdraviti i msg. Antu Ivasa, biskupa šibenskoga. U ovu pobjedničku čavoglavsku tradiciju danas ćemo utkati i predstavljanje jedne knjige. No nije to obična knjiga i njezin autor nije običan autor. Naime, akademik Josip Pečarić jedan je od vodećih svjetskih matematičara, autor više knjiga, između ostaloga i glavni urednik međunarodnog časopisa Mathematical Inequalities & Aplications, ali o njegovoj znanstvenoj djelatnosti malo ćete čuti u našoj javnosti; kao što je malo poznato da je u lipnju ove godine u trogirskom hotelu Medena održana međunarodna znanstvena konferencija Mathematical Inequalities & Aplications 2008. u njegovu čast, povodom njegova šezdesetog rođendana, na kojoj je sudjelovalo 135 matematičara iz 27 zemalja.

U sustavnom prešućivanju prolazi i njegov golemi publicistički rad; on je, naime, autor ili suautor više od 20 publicističkih knjiga u kojima hrabro, pošteno i beskompromisno ukazuje na sve one bolne točke naše prošlosti i sadašnjosti koje nas, budući zamagljene, nedorečene, iskrivljene, izmanipulirane, trajno opterećuju. Tisak o svemu tome uglavnom nema što reći kao da pokazuje kako na djelu izgleda sjajna, duhovita i ironična rečenica Stanislava Jerzyja Leca: „Prozor u svijet može se zatvoriti novinama.“ Knjiga na čijem smo se predstavljanju danas okupili nosi naslov Zločinački sud u Haagu, ali nije to knjiga koja se bavi isključivo Hagom; splet je to raznovrsnih tekstova koji govore o svim haškim sjenama koje su pale na našu svakodnevicu i koje tako uspješno pridonose stvaranju letargične i turobne atmosfere, atmosfere rezignacije, zatupljivanja, niveliranja, atmosfere u kojoj bi zaista bilo moguće povjerovati da su svi isti, da je svaka misao uzaludna, da je svaka borba besmislena, da se sve može kupiti i da se čak ni neko opće civilizacijsko, nacionalno, ljudsko poštenje ne isplati.

Ali nije istina da su svi isti, nije istina da je svaka misao uzaludna i borba besmislena. I nije istina da ne postoji druga mogućnost nego prepustiti se struji, prestati se nadati, polagano se predati. I baš stoga, baš u ovim vremenima, naša odgovornost velika je jer naša domovina ima naše lice, a to lice sami moramo umiti, sami se moramo uspraviti, sami moramo podignuti čelo, vratiti dostojanstvo, sami moramo raščistiti puteve kojima ćemo ići. Stara kineska narodna poslovica kaže - Blato može dragulj uprljati, ali ga ne može pretvoriti u blato – i bilo bi je se dobro sjetiti svaki put kad nam se učini da od blata ne vidimo dragulj. I na kraju, nedavno sam u jednom razgovoru čula nedoumicu o tome u kakvoj su se to čudnoj vezi našli akademik Pečarić i Thompson. A veza je, zapravo, vrlo logična. U svim ovim napadima na Thompsona koji su u posljednje vrijeme poput plimnog vala prekrili Hrvatsku, lako je prepoznatljiv isti onaj mentalitet na koji akademik Pečarić već dugo i sustavno ukazuje i bespoštedno ga raskrinkava – mentalitet kojem su neke istinske vrijednosti istinski problem, među njima čak i ono najosnovnije ljudsko pravo na vlastito mišljenje, pravo na koje se upravo svi ti napadački raspoloženi selektivni demokrati i selektivni humanisti iz našeg javnog života i sami pozivaju, istovremeno se upinjući da u pluralizmu glasova opstane samo njihov glas. Ali i ovom knjigom akademik Pečarić, po tko zna koji put, jasno poručuje: Mi ne smijemo i nećemo šutjeti. Ne, mi ćemo misliti, pisati, govoriti i – pjevati!

Ozana Ramljak