Kakav smo danas narod, u praksi

Danas više nitko nebi znao pouzdano reći jesu li Hrvati zločinački ili human, plemenit narod. Jesu li nacisti, fašisti, desničari (ako baš moramo...), ili boljševici, komunisti i demokrati (u nekom novom ruhu). Nameću se takva pitanja, napose kad se svoj na svome svelo na ukrcavanje u neki Mesićev vlak ili se zaostaje zauvijek, ili pak na, tko je jamio, jamio je (bez ikakvih osobnih insuinacija na račun autora ove satirične upute vlastodršcima ili komu je već išla ali nek se ni to ne zaboravi...). Moj je otac govorio, dijete kad si meni lijepo kako si tek ostalom svijetu, pred svaku Polnoćku. Spartansko-romanski kućni odgoj ima časti, dostojanstva, ali i malo filozofije. Dokuči se kad se odraste. Diskretan je i skroman, pruži toplu riječ ali ukaže i na moguću subjektivnost. Nepopustljiv i tvrd u bitnim stvarima, ali nikad toliko da se od njega puca.

Zato pogledajmo se kao odrasli ljudi u zrcalo. Kakav smo narod. Trpjeli smo srpske diktature, pola stoljeća komunizma, koji je pokazao što proizvodi: samo zlo. Imali smo heroje koji nisu pitali koliko košta, davali su i živote. Drhtali smo pred strahotama progona, atentata a onda i rata, a neki su, možda ne bez straha, borili se. Danas kad su neki među ovim potonjima pukli, najlakše ih je zaboraviti. Samouboljstva, ubojstva, zatvaranja, isporuke zločinaca, a na drugoj strani, prazna obećanja kojekakvih unija iza zatvorenih vrata, prostitucija politike koja se možda i vodi u javnoj kući. Gdje smo pogriješili, pitao se Hebrang kad su nam tražili Bobetka na žrtvenik živih ljudi u Haagu. Nitko se neće odreći heroja Domovinskog rata, prevario nas Sanader.

Kakav smo narod, koji opet sve mora. HDZ mora, također, sve što netko drugi hoće. Mora se živjeti, Bogu moliti, i umrijeti. Dičili smo se i glagoljaškim humanizmom, duhovnim utjecajem zapada još od 15 stoljeća, hrvatsko-glagoljaškom i latinskom tradicijom, kultom svetaca, i Gospe, čak smo „prethodili odlukama II. vatikanskog koncila i današnjoj crkvenoj praksi“ (Dubravko Jelčić)- i što se iz svega toga izrodilo. Komunističke tajne službe opet na vlasti. Manolić je bio sposobniji stvarati državu, ljudi bez komunističke prošlosti mogu samo umirati za nju. Prvih žrtvi se smijemo sjetiti, ali samo kad umru ili su u zatvoru, oni moraju proći iskušenja jer ih Bog više voli? Dobili smo mi Hrvati i uvoj „slobodnoj“ hrvatskoj državi prve „ratne zločince“ a za prve milijune nitko ne smije pitati.

Uostalom, torturama se i jesu samo dičili bivši komunisti i jugo-oficiri, samo oni su i danas humaniji od nekog drugog vojnika koji je struku kovao u znoju i krvi za Domovinu. Što možemo kad smo mi ostali bili zločinci prije nego što smo se rodili. Bili smo ponosni i na neku ratničku tradiciju, a danas smo poražen narod, koji dijalogizira samo u jednoumlju ili mora šutjeti, pljeskati, lagati sam sebi. Rijetko se tko za nešto bori osim za vlastiti probitak, jer i to se mora, a mogao je osvojiti brda i planine. Od pobjedničke generacije koja je trebala cvasti, svoja na svome, možemo se samo zgražati nad vijestima o hrvatskim političkim porazima, opasnim paradoksima i nedostatku bilo kakva poštovanja bilo premo Domovini, bilo prema njezinom narodu. Upravo više niti nije kao naša. Sad nek uživa tko može i komu je Bog dao. Zna se tko će opet gladovati i ginuti kad pukne posljednja grana nacionalne izdaje na kojoj sjede naši Bogomdani velikani, i rade ono što oni moraju: od skijanja po planinama i morima do javnih kuća, bez da im se imalo f.... za Hrvatsku ili hrvatski narod.

Jesmo li ljubomorni na takvo rastakanje hrvatskog nacionalnog tkiva i na sve naše veličine koje se grade na vrijednostima što ne poznaje duh hrvatskog naroda niti hrvatska tradicija, osim one bliske boljševičke, komunističke. Unatoč dobrom kućnom odgoju, treba se normalizirati u ovom novom trendu, i obvezno zabiti glavu u pijesak svako malo u bilo kojoj ozbiljnoj hrvatskoj temi. Kako itko može biti ljubomorni na svjedoke hrvatskog poraza, kao da Hrvatska nije pobijedila u ratu, može samo pjevati pjesmu poraza (kad su već pobjedničke zabranjene) „Tagda že pobeždena bisi čest hrstjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankopana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankopana,.... Tagda že padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoženiji jih veri radi Hristovi....“ Poraz, ali ne u Krbavksoj bitci, nego u Haagu (jer Hrvatska mora). Sramota. Kakav smo uistinu narod, i što su za Hrvatsku i svoj narod učinili naši političari. Strašno.

Hrvat se bori, istrajava, čuva čast i dostojanstvo, pa što Bog da i sreća junačka – to je bio naš narod. Danas, „normalizira se“ pod mekom palicom vlade i predsjednika, Sanader i Jergović nam kroje riječ koja nikad još nije imala nikakvu vrijednost, Mesić nas odavno ne zabavlja vicevima, Milanović kao da sanja postati hrvatski Boris Tadić mjesto Sanadera. Vrli pisci nam i legalne operacije u Domovinskom ratu uspoređuju s nelegalnim kao u Jugoslaviji, izravno ili neizravno, nijedna istina ne opstaje, sve je dakle kao u komunizmu. Što vrijedi, traje, i trajalo bi da je u hrvatskim državnim strukturama nečeg pošteno hrvatskog. Zato, kakav smo narod, ili bolje reći, kakve političke, kulturne i duhovne elite imamo – kakve su nam one? Dopušteno je zajedništvo samo u izdaji, domalo će prevladati. Zna se kako to završava... Netko je ipak odgovoran! Kakva je to opet hrvatska šutnja... Dakle, da ipak počmemo od prvih milijuna i prvih „tortura“? Evo čime su urodili, i što su nam danas veličine.

Ivana Arapović
http://voiceofcroatia.net/