Hrvatska primljena u mediteransku uniju

Bombastični naslov u hrvatskim medijima, «Hrvatska primljena u mediteransku uniju», nije za Hrvate nikakva invokacija Europe koju su im političari preko deset godina obećavali. Nije to niti izborna platforma za koju su glasovali. U ime oca i sina i svetoga duha, što je to, nitko ne zna u Hrvata. Bolje da ne znate, nova je, htjeli ili ne, službena deviza hrvatske vanjske politike, a druge znane nam hrvatske politike odavno niti nema. Zna se tek da je Mediteranska inicijativa bila jedna od nebrojenih iz 90-tih koje je predsjednik Tuđman odbacio jer su zahtijevale sve a nudile ništa: primjerice, «stručnu potporu» osiguravale bi ili moćne sile pa čak i zemlje po naprednosti daleko iza Hrvatske, poput Rumunjske, a Hrvatska i BiH bi bile zadužene – tek za «resurse», uložiti svoj teritorij, svoje izvore energije, telekomunikacije, prometnice, financije, itd. Jedino iz toga se mogu naslutiti olimpske nakane političara, a drugih informacija niti nema, kao ni u slučaju Protokola koji je Hrvatska potpisala s Albanijom na 9 srpnja 2008. kako bi ušla u NATO.

I 90-tih, sve se trebalo dogoditi po strategiji brzog djelovanja u smjeru udruživanja, u «Američku inicijativu za suradnju u jugoistočnoj Europi (SECI), potom u crnomorsku, te i ovu, mediteransku inicijativu i kakvu sve ne. Tuđman je sve to odbacio, i Ustavom zabranio balkanska udruživanja. Hrvatska je od duhovnog prostora zapadnog kršćanstva, postala i službena balkanska birtija istočnog usmjerenja. Premda se sve to događa pod palicom N. Sarkozyija iz Pariza, on se ionako izjasnio protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Udaljavanje od EU i zapadnih saveza potvrđuju zapravo i najavljene Sanaderove subvencije konkuretnim poduzećima (u slučaju ponude INE stranim konkurentima), dok upravo subvencije ruše poduzetništvo slobodnog tržišta i predmet su najžešćih sporova u svim ozbiljnim gospodarskim savezima. Štoviše, Sanader nudi hrvatska poduzeća na prodaju, pa tek onda subvencije, što znači da bi samo strana poduzeća subvencionirao, što je posve nepremjereno za premijera jedne države. U svim tim vratolomnim udruživanjima, nakon niza mračnih godina dezintegracije Hrvatske i svega što ona vojno, povijesno, gospodarski, kulturno i vjerski predstavlja, doista se nameće pitanje u kakvu li će vojnom savezu ona završiti.

Jednog će dana Hrvati možda otkriti kako su također primljeni u OTASE (mjesto u NATO), ili u Organizaciju za afričko jedinstvo (OUA), komentira jedan francuski književnik i novinar, koji nam čestita za članstvo u Mediteranskoj uniji. Naravno, čestitke idu političarima, ali ne i njihovim biračima koji “idu u Europu…” Političari znaju najbolje što je dobro za ove potonje, a uostalom, tko ih što pita. Ako što loše za Hrvatsku krene, ona uvijek može biti “kolateralna žrtva” kako su bivši diplomati bliski vladi RH komentirali problem s Ruskim protivljenjem, i ktomu netko će veći biti kriv, US, NATO, ili Rusija. Žrtva, tu počinje i završava odgovornost hrvatske politike i diplomacije. Ali oni sami nikad ništa ne žrtvuju, osim Hrvatske i njezinih najboljih ratnika, poput generala Gotovine, poput generala Norca, etc. Danas je i za Američki nacionalni interes, NATO s Hrvatskom– farsa, jer Hrvatska ima premalu vojsku i vojni proračun.

I to su hrvatski političari skresali, pod izlikom da Hrvatsku vode u EU i NATO! (The National Interest, 4. travnja 2008) Kad su se hrvatski vojni (i crkveni redovi) usprotivili dezintegraciji Hrvatske vojske, i “umiješali u politiku,” Inoslav Bešker je rekao, “Predsjednik Republike razriješio je tu dvojbu ne oduzevši im pravo na gledište, nego oružje.” (JL, Vjesnik, 3. listopada 2000.) Vojna sigurnost s Hrvatskom danas je – farsa, i Zapadu. U koji onda vojni savez ide Hrvatska. Reći će opet predsjednik Mesić koji, moguće u « petoj » kao Sanader, juri u NATO na francuskoj vojnoj paradi od 14. srpnja gdje paradiraju 5 hrvatskih vojnika u sastavu UN-ih postrojbi na Golanu, u Siriji (UNDOF).

Možda će se opet Sarkozy, kad nađe “rješenje” za Hrvatsku, usprotiviti njezinu članstvu i u NATO-u, a Hrvatska će biti primljena u neki izraelski ili sirijski savez. Znajući da je iranski predsjednik svojevremeno izjavio da Israel treba zbrisati s karte svijeta, a ako to Europi smeta, nek Europa, koja je kriva za holokast, dosjetio se Iran, Židovima da državu u Europi. Nema potrebe nikog zbrisati : hrvatski političari su već zbrisali Hrvatsku…. Gdje je Duša ratnika, «Svit se konča», kočite. Hrvatska se dezintegrira. Hrvatska vlada može zatvoriti svoje urede za europske integracije, jer sve ove godine nitko ionako nezna kakvu dobru oni služe, te otvoriti kakvu balkansku kancelariju. Od povijesnih, latinskih kancelarija, kao onih iz Dubrovnika još iz XII stoljeća, više posve sigurno nema nikakva traga u Hrvatskim uredima. Mjesto «Duša ratnika», Hrvati mogu pjevati «Svit se konča», s prvim glasom svih onih što su zagovarali polarizaciju hrvatske političke scene i birali «manje zlo od većega». Hrvatska je moguće pred najvećim porazom u povijesti, a političari se i dalje time hvale. Počeli smo, nakon prevarantskih političara, slaviti i poraze?

Ivana Arapović
http://voiceofcroatia.net