Konsenzusima podijeljena javnost

Konsenzus, to jest suglasje u nekom pitanju, važan je društveni institut i nešto najpoželjnije što se jednoj državi može dogoditi. Hrvatskoj se danas dogodilo baš to. No, Hrvatska je danas pred jednom od svojih najvećih nepoznanica od osamostaljenja. Hrvatska je danas podjeljenija no ikad. Jer u jednom jedinom danu Hrvatskoj se dogodio jedan konsenzus previše. Rano jutros hrvatski su mediji javili da su se gotovo sve poznatije vjerske zajednice (uključujući Katoličku crkvu, Srpsku pravoslavnu crkvu, nekoliko protestantskih zajednica i Islamsku zajednicu) zajedničkim priopćenjem očitovale o donošenju Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Zabrinute zbog sadržaja koji «ugrožavaju vrijednosti na kojima je temeljeno hrvatsko društvo», tražile su odgodu njegova donošenja i otvaranje šire javne rasprave na kojoj će i same dobiti prigodu sudjelovati, što im dosad nije bilo ravnopravno omogućeno i to, da apsurd bude veći, o Zakonu kojemu je cilj promicati ravnopravnost. Jutros smo se tako probudili s “konsenzusom moralne Hrvatske”. O sredini dana Hrvatska se još jednom odlučila biti jedinstvenija no ikad. U Hrvatskom saboru, pri glasovanju o Zakonu, samo je jedan glas bio protiv i samo jedan suzdržan (i to iz vladajuće koalicije, a ne oporbe!).

Svi su drugi bili jedinstveni, od krajnje “lijevih” i “liberalnih” do krajnje “desnih” i “konzervativno-demokršćanskih”. Danas se pokazalo da ta obilježja u svjetonazorskom smislu u hrvatskoj politici nemaju nikakva razlikovna značenja. Bila je to demonstracija snage stranačkih stega i “konsenzus političke Hrvatske”. Građanske udruge jedine su i danas ostale podijeljene. Jedne su i danas bile “Vladine”, pa su svoju tiskovnu konferenciju održale u suradnji s Vladinim Centrom za ljudska prava. Tiskovna je bila čak i prije samog glasovanja u Saboru, no one su već i tada znale da će Zakon proći.

Druge su i danas bile nevladine, kao što ih se nije uvažavalo ni tijekom čitava procesa pripreme i izrade Zakona, pa ih se ravnopravno nije pozivalo ni na rasprave. Tako je politika, donoseći Zakon o suzbijanju diskriminacije, pokazala na djelu kako se nekoga “stavlja u nepovoljniji položaj”, to jest, sukladno ovomu Zakonu, diskriminira. I nitko još ne zna (i ne može) mjerodavno reći “gdje” su u svemu tome hrvatski građani? Stoga će danas, paradoksalno, na počinak poći konsenzusima podijeljena Hrvatska.

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik