Još malo o "rodnim identitetima"

Prema “rodnim identitetima” “muško” i “žensko” su samo “individualni osjećaji”

U nabrajanju različitih oblika “rodnih identiteta” na internetskoj se stranici www.obitelj-bez-predrasuda.info (lezbijska udruga LORI) navode mnogi “identiteti” s tvrdnjom da su to “tek neki od njih”. Tako se spominju “Drag King” i “Drag Queen” osobe. Za pouku se navodi da se “Drag King” osobi obraćamo s “On” kad je u “dragu”, a s “Ona” kad nije, dok se “Drag Queen” osobi obraćamo s “Ona” kad je u “dragu”, a s “On” kad nije. Ako predloženi Zakon nije stavio “rodne identitete” i “izražavanja” samo “reda radi”, nego radi potpunog poštovanja osoba koje pripadaju tim “rodnim identitetima” i “izražavanjima” (što se očekuje, jer im se u suprotnom i predlagatelj Zakona izruguje), onda ih mi moramo prihvaćati u skladu s njihovim “definicijama-osjećajima” (jer drugih relevantnih definicija nemamo), a ne onako kako to ja hoću (jer ja to ili ne znam ili sam možda potencijalni diskriminator).

Zanima nas, stoga, kako je predlagatelj Zakona mislio sankcionirati one koji se ne će htjeti “Drag King” osobi svaki put obraćati onako kako se ona toga dana osjeća i odijeva? Što će biti ako poslodavac otpusti takvu osobu jer narušava komunikaciju sa strankama, ili ako je čak i ne primi na natječaju (iako ima jednake ili čak veće kvalifikacije od protukandidata, no uočio je po njezinu ponašanju da mu ne će odgovarati)? Zakon je jasan – poslodavac je diskriminator i može/treba biti sankcioniran. Pogledajmo kako se definira “Drag King” “rodni identitet”: “Drag King (eng.) – žena koja se odijeva u mušku odjeću u svrhu performansa, zabave ili osobnog zadovoljstva predstavljajući vlastitu definiciju muškosti. Takvo izražavanje može biti personifikacija muškarca, kulturološko izražavanje, butch stvarnost, proširivanje identiteta ili oblik parodije”.

Vjerojatno ste odahnuli i pomislili: “Pa u čem je problem, ionako se mnoge žene odijevaju u istu odjeću kao i muškarci, pa i ponašaju se slično”. To uopće nije problem i uopće nije tako uočljivo kako smo se na prvi pogled mogli uplašiti u ulozi “poslodavca”. Da, ali zaboravili ste na “Drag Queen” “rodni identitet”– a to je osoba muškog spola koja čini sve ono navedeno što čini i “Drag King”, samo u varijanti “ženskog roda”. Pri tome sav onaj performans ne mora činiti na nekoj kasnonoćnoj poslovnoj zabavi radi uveseljavanja društva (što se naziva zafrkancijom), nego u svakodnevnom životu, pa i na radnom mjestu, radi vlastita “proširivanja identiteta” i “rodnog izražavanja”. U literaturi koju promiču homoseksualne i njima sklone nevladine udruge vidimo do kojih se granica u tzv. LGBTIQ populaciji odlazi kad je riječ o tumačenju“rodnog identiteta” i/ili “izražavanja”. Praktično pojmovi “muško” i “žensko” prestaju vrijediti prema svim objektivnim kriterijima i postaju tek “individualni osjećaji” koji ovise jedino o volji osobe kakvom će se smatrati, a nakon čega je, prema ovakvom Zakonu, svi moramo točno takvom i prihvaćati ili ćemo moći biti prijavljeni za diskriminaciju!

Naime, ponavljamo, Zakon se ne donosi radi zafrkancije, nego zbog toga da u njegovim okvirima svi ozbiljno prihvatimo ono što je njegov meritum kao životnu filozofiju, kao normu i kao zadanu i jedino ispravnu “predodžbu” o zbilji kao takvoj. Sve drugo je diskriminatorno i potencijalno kažnjivo! Ponavljamo stoga, jedno je tražiti poštivanje i nediskriminiranje osobe kao osobe, čak i usprkos mogućemu neprihvaćanju njezina pogleda na svijet i neprihvaćanju njezinih ideja o sebi, pa i neprihvaćanju tih ideja kao normi za ponašanje zajednice, a sasvim je nešto drugo pod izgovorom nediskriminacije nametati svima određene radikalno nove “predodžbe” o zbilji te mijenjati filozofiju temeljnih pogleda na ljudski spol i rod u skladu s “osjećajima” koje još ni znanstvena ni strukovna zajednica nije prihvatila, nego tek nametljiva manjina kojoj je jedini argument retoričko pitanje iz kojega izvode imperativ uspostave “novoga čovjeka”: Zašto prihvaćati mišljenje naučnika/ica koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno posložiti u predvidljive dvojnosti?

Morali smo se dulje zadržati na temi “spolnog/rodnog identiteta i izražavanja” iz jednostavnoga razloga što se te odredbe javljaju u prijedlogu Zakona, a najveći dio javnosti s tim pojmovima uopće nije upoznat osim na kolokvijalnoj razini. No nisu problem samo građani koji o tome objektivno mnogo i ne mogu znati (kad i sami promicatelji “rodnog izražavanja” nisu suglasni što je što, odnosno što je spolni, a što “rodni identitet”, što opet “rodno izražavanje”, itd.), nego je i pitanje što će sudovi. Jer naš nas predlagatelj Zakona u uvodnom tekstu obavještava: “U razvoju anti-diskriminacijskog prava EU, ključnu ulogu ima Sud Europskih zajednica sa svojom bogatom praksom” (str. 7). Da, “sa svojom bogatom praksom” u odnosu na samo neke osnove (i to samo dijelom nabrojene od njihova hrvatskog proširenja), jer odmah slijedi tvrdnja: “U skladu s navedenom činjenicom, praksa Suda Europskih zajednica glede diskriminacije na temelju spolne orijentacije, vjere i uvjerenja, invalidnosti i dobi tek se formira” ( str. 7).

Možda se naš predlagatelj žuri stoga da budemo inovativniji od svih, no zaboravlja da se sudstvo kao mehanizam najlošije ponaša u novim prilikama i onda kada treba “preskakati lekcije”. Tako se i razvikani, preplaćeni i neupitni haaški sud više od četiri godine “učio” na Kupreškićima, a onda ih bez ikakve zadovoljštine i obeštećenja otprašio put Bosne kao da se ništa nije dogodilo!

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik