Spolno-rodni relativizam kao norma ili nova dogma?

Spolno-rodni relativizam kao norma ili nova dogma?

Pitanje “spolne orijentacije”, “rodnih identiteta i izražavanja”, koje sadržavaju Zakon o suzbijanju diskriminacije i novi Zakon o ravnopravnosti spolova, najvećim je dijelom nerazriješeno pitanje u suvremenim društvima. Postoji pritisak neupitnoga usvajanja tih pojmova na svim društvenim razinama, ali ne i prostor za bilo kakvu ozbiljniju raspravu o njima. Tko god u javnu “raspravu” ne uđe s apriornim odobravanjem, može u suvremenim društvima dobiti etiketu homofoba. A te se etikete danas plaše svi koji imaju želju izgrađivati kakvu javnu karijeru. No privatno mnogi javni djelatnici i mnogi stručnjaci ne misle onako kako se javno pragmatično izjašnjuju. Ovdje ne problematiziram onaj javni ekscesni dio koji završava fizičkim nasiljem ili govorom mržnje, nego strukovni dio javnosti koji bi o tom fenomenu itekako imao što reći iz različitih kutova, ali i s različitim konačnim prosudbama.

Namjesto toga smo gotovo isključivo suočeni s politikantskim pristupom koji ostaje na razini društvene utakmice s ishodom “pritisak – odbijanje” ili “pritisak – popuštanje”. Tako smo danas svjedocima zanimljiva fenomena – istodobno dok se predstavnici homoseksualnih i drugih srodnih udruga trude potaknuti (pa i prisiliti) što više svojih pripadnika na izlazak u javnost (“comming out”), sve je više javnih i stručnih osoba koje se plaše izići u javnost s bilo kakvim kritičkim stajalištem o tom fenomenu! Taj oponirajući “comming out” postao je javno mnogo opasniji od “comming out-a” pripadnika tih skupina. A s ovakvim zakonima on bi postao i kažnjiv!

Na internetskoj stranici www.obitelj-bez-predrasuda.info (lezbijska udruga LORI) donose se, kao neupitne, različite tvrdnje o poimanjima spola/roda, pa tako i sljedeća: “Možemo pogledati i samu biologiju; spol čine mnoge karakteristike (kromosomi, hormoni, reproduktivni organi i dr.) i postoji mnogo varijacija između “tipično” ženske i “tipično” muške kombinacije. Svatko od nas ima jedinstvenu kombinaciju na osnovu koje gradi svoju osobu, svoj spolni/rodni identitet”. Takav bi pogled na “spolni/rodni identitet” u svojoj dosljednosti trebao reći da ne postoje dvije osobe identičnog spola/roda, jer osim tjelesnih nebrojenih varijacija, koje ni u jednom tijelu nisu potpuno identične, čak ni klonovi ne bi bili istoga spolno/rodnog identiteta u odnosu na svoj “original”, jer ne bi odrastali u istom okruženju i ne bi mogli biti odgajani na potpuno identičan način. A kako društveno uvjetovani odgoj utječe na profiliranje nečijeg “rodnog identiteta”, tako ni klon ne bi mogao biti spolno/rodno identičan svojemu “originalu”!

Takvo relativiziranje identiteta uopće ne prihvaća mogućnost da je identitet u sebi do određenih granica fleksibilan, a da ne prestaje biti prepoznatljiv kao takav. Varijacije unutar jednog identiteta nisu nikakav argument da je onaj koji se nalazi na jednom kraju tih varijacija nešto drugo od onoga koji se nalazi na drugom kraju. Ako kažemo da su “tipični” Kinezi niska rasta, a tipični Crnogorci izrazito visoka rasta, još uvijek nismo zanijekali mogućnost da kao pojedinac najviši na svijetu bude upravo “autentični” Kinez, a najniži “autentični” Crnogorac. Prema navedenom načinu razmišljanja taj “netipični” Kinez i taj “netipični” Crnogorac, trebali bi, zbog otklona od “tipičnih” sunarodnjaka, sami za sebe graditi svoj etnički identitet. Upravo se s tim susrećemo kad je riječ o spolnom/rodnom identitetu: “Svaka osoba treba imati slobodu i pravo izražavati se u skladu s vlastitim osjećajem rodnog identiteta, a ne biti prisiljena sputavati svoj identitet, onemogućavana da živi ispunjen i potpun život, te u mnogim slučajevima napadana i izložena nasilju zbog ovoga”.

Ovdje se krije još jedna logička zamka. Zbog nerazumijevanja okoline i osobne žrtve, zapravo se traži ne samo da okolina tolerira onoga čije “osjećaje” identiteta “ne razumije”, nego da prihvati njegovu način razmišljanja namjesto svoga vlastitoga! No, tolerirati osobu kao osobu ne znači i odbaciti vlastiti pogled na neku pojavnost, a preuzeti njezin. Predloženi zakoni upravo ne razlikuju nediskriminaciju osobe kao osobe uz istodobnu mogućnost neprihvaćanja (pa čak i neodobravanja!) njezina pogleda na određenu pojavnost kojom ona samu sebe definira/osjeća. Zato se plašimo da će sudovi imati velikih problema s time kako razlikovati tako široko postavljene “definicije/osjećaje” “spolnog/rodnog identiteta i izražavanja” te prijave “diskriminacije” na temelju “pogrešnih predodžbi” o onomu o čemu netko ima “osjećaj identiteta”. Na navedenoj internetskoj stranici lezbijske udruge LORI (koja će sigurno biti zainteresirana za to da bude “umješač” u slučaju tužbe neke svoje članice) doslovno stoji: “Spolni identitet je vlastita spolna samokoncepcija i nije ovisna o spolu koji je pripisan rođenjem.”

Ne znamo jeste li primijetili da se sada ne govori o “rodnom identitetu” i njegovoj slobodnoj višestrukoj varijabilnoj izbornosti, nego o “spolnoj samokoncepciji”! Sada ne samo da tvrde da uz biološki zadani spol postoji nepregledna mogućnost “rodnog izražavanja”, nego je i “spolni identitet” potpuno relativan i uz pomoć “spolne samokoncepcije” također varijabilan (stoga stalno i pišu “spolno/rodno izražavanje”, a ne tek “rodno izražavanje”). Bojimo se da nema tog suda i nema tih eksperata koji će razmrsiti tako postavljene fluidne “definicije” pojmova koje predlagatelj želi tako samouvjereno ugraditi u zakonodavstvo! Nismo sigurni da i sam predlagatelj znade nabrojiti sve moguće “rodne identitete” koji se možebitno kriju iza onoga što je pojmovno ugradio u zakone? Evo što stoji na navedenoj internetskoj stranici: “Osoba čije su rodne značajke različite od spola u kojem je rođena označava se terminom transrodna osoba. Razlike između spola i roda mogu biti velike ili ih ne mora uopće biti.

Transrodnost je termin koji obuhvaća širok spektar razlika, obuhvaća različite načine izražavanja rodnog/spolnog identiteta koji su drukčiji od tradicionalno zadanih uloga. Transrodna osoba je svaka osoba čiji je rodni identitet i/ili rodno izražavanje drukčije od tradicionalnih, društveno definiranih rodnih uloga i normi. Biološko određenje spola transrodnih osoba i njihov osobni, unutarnji osjećaj roda se ne poklapaju. Obično transrodne osobe žele da im se rodno izražavanje podudara s rodnim identitetom, radije nego njihovim spolom”. Što ćemo ako jedna osoba muškog spola za sebe kaže da “osjeća” kako je “ženskog roda” te zatraži (recimo od svojeg poslodavca, kolegica i kolega na poslu) da joj se obraćaju s “Ona” a ne s “On”, jer će se u suprotnom osjećati “ponižena i uvrijeđena”? A što ako svi zamoljeni to odbiju, jer jednako tako “osjećaju” da ih se takvim zahtjevom zapravo “zafrkava” i dovodi u neugodu pred klijentima i svim drugim strankama koje su s njima u takvom poslovnom odnosu da ne znaju i nemaju mogućnost znati za nečiju “netipičnu” spolno/rodnu “samokoncepciju”. Ako već kao takva manjina ne diskriminira većinu, diskriminira li uopće većina u takvom slučaju tu osobu neprihvaćanjem njezina “osjećaja” kao obvezne norme za odeđeni oblik vlastitoga ponašanja?

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik