Smiješna strana Zakona o ravnopravnosti spolova

Smiješna strana Zakona o ravnopravnosti spolova

Da nešto nije u redu sa “sestrinskim” propisima (Zakonom o suzbijanju diskriminacije i Zakonom o ravnopravnosti spolova), pokazat će neki banalni i smiješni detalji iz konačnoga prijedloga Zakona o ravnopravnosti spolova. Zakon je prema svim područjima života krenuo s pogrešnom logikom o tome što je uopće ravnopravnost. Naime, prema ideji predlagatelja, ravnopravnost je u tome da se oba spola na silu natjeraju na jednakost! Tako se čak želi obvezati škole i fakultete da imaju ujednačenu zastupljenost učenika, odnosno studenata po spolu! To znači da će se na silu tjerati muškarce u odgajatelje i medicinske sestre da bi se postigla ujednačenost. Ili će se primati samo onoliko djevojaka koliko se po slobodnoj volji upisalo i muškaraca? Na isti način djevojke će se tjerati na upisivanje u škole za automehaničare. Jer naš zakon doslovno kaže ovako: “Na svim razinama odgoja i/ili obrazovanja primjereno će se brinuti o ujednačenoj zastupljenosti po spolu u učeničkoj i studentskoj populaciji” (usp. čl. 14.).

Eto kako želja za ravnopravnošću, ako nije praćena mudrošću, može završiti u kazalištu apsurda! Naime, ako se mislilo dati temeljnu ravnopravnost pripadnicima obaju spolova u odabiru zanimanja, onda su se u Zakonu trebale predvidjeti iste mogućnosti, a potom da se na temelju njih zbiljski omjer postiže osobnim zanimanjem, a ne golom statistikom. Ako muškarci ne žele u srednju medicinsku školu u istom broju kao i djevojke, važno je da oni koji to žele, imaju iste mogućnosti upisa, a ne da ih tamo bude 50%, kako bismo dokazali spolnu ravnopravnost! Isto je s djevojkama u nekim obrtničkim i tehničkim zanimanjima. Ravnopravnost je u tome da u svemu načelno postoji ista otvorenost. Sve je ostalo predmet sklonosti i izbora, a ne statistike “fifti-fifti”! Neravnopravnost i diskriminacija očitovali bi se već u tome ako bi se samo jednoj osobi uskratile iste mogućnosti u nekom području zbog njezina spola. Ako takvoga uskraćivanja nema prema jednoj osobi, tada je potpuno nebitno ima li ih u tom području 10% ili 50%, jer je očito da taj podzastupljeni spol nema interesa za to zanimanje. Sve to, kako smo rekli, izlazi iz pogrešne ideje o ravnopravnosti kako je ona postavljena u petom članku Zakona.

“Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarenje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata” (čl. 5). I dok kategorije “jednaki status”, “jednake mogućnosti” i “jednaka korist” doista potvrđuju ravnopravnost tamo gdje je prisutnost obaju spolova već na djelu i gdje postoji interes da se ona ostvari, dotle je “jednaka prisutnost” sama po sebi kao dokaz ravnopravnosti puka besmislica! A kad se tako krivo i neprecizno postavi temeljni cilj Zakona, onda se pitamo koliko su njegovi autori svjesni što je uopće ravnopravnost i što im je bio zadatak koji su trebali obaviti. Ujednačenost po spolu u učeničkoj i studentskoj populaciji niti je moguća niti ju se smije propisivati, jer bi se time ugrožavalo pravo na slobodan izbor školovanja, odnosno zvanja i zanimanja.

Koliko su neke odredbe (koje na prvi pogled djeluju korektno) zapravo besmislene, pa i protuustavne te protivne temeljnim pravima i slobodama, pokazuje i propisivanje ujednačenosti obaju spolova na izbornim listama političkih stranaka: “Prilikom utvrđivanja i predlaganja liste za izbor kandidata/tkinja u Hrvatski sabor, tijela jedinica lokalne i područne samouprave kao i za Europski parlament političke stranke dužne su poštivati načelo ravnopravnosti spolova i voditi računa o uravnoteženosti žena i muškaraca na izbornim listama sukladno članku 12. ovog Zakona” (čl. 15. st. 1.). No predlagatelj je Zakona previdio pravo da, primjerice, žene osnuju žensku stranku ili da prijave na izbore čistu žensku listu (a to se već događalo na određenim razinama, pa je čak u hrvatskim medijima bio slučaj jedne općine u kojoj su pobijedile same žene!). I što ćemo sad? Poništiti izbore da bi u toj općini natjerali muškarce na liste, ili da bismo biračima zaprijetili da pri glasovanju moraju malo “šarati”!? Možda bismo trebali brojiti glasove dok jedna strana ne dobije odobreni postotak, a onda svim drugim biračima narediti da imaju glasovati samo za liste na kojima se nalazi podzastupljeni spol?!

U političkom životu možemo težiti spolnoj ravnopravnosti, možemo i stvarati najpovoljnije uvjete za nju, ali ju nemamo pravo propisivati, jer je propisuju birači svojim glasovima!!! Lista žena ili lista muškaraca sasvim su legitimne političke opcije koje imaju pravo dobiti apsolutnu većinu na nekoj razini u izbornoj utrci. Nitko nema pravo uvjetovati strukturu liste, a još manje osporiti pobjedu ako je takve liste ostvare. Dapače, takva nasilna miješanja u rezultat političke utakmice mogla bi proizvesti potpunu blokadu ustrojstva vlasti na mnogim razinama i u mnogim područjima! Mislili smo da su oni koji pišu Zakone nadišli razinu promatranja pojma “jednakosti” koju slikovito prikazuje priča o tome da se višima od određene mjere jednostavno “skine glava” u prilog “jednakosti” (a druge na Prokrustovoj postelji istegne do željene visine).

Kad takve nelogičnosti i besmislice u konačnom prijedlogu jednoga Zakona “uz popodnevnu kavu” mogu otkriti osobe koje nisu pravnici, onda se pitamo što bi se sve pronašlo kad bi tekst prorešetali ozbiljni i savjesni stručnjaci! A za nekoliko bi dana Hrvatski sabor trebao podignuti ruke u prilog takvomu Zakonu! Mi pak držimo da su ljetne vrućine očito došle prerano i da je najbolje (bez obzira na bilo kakve “rokove”) pričekati da se temperature malo snize, a političke glave, ohlade, pa da na jesen svi zajedno malo razboritiji uđemo u klupe – školarci u svoje, a saborski zastupnici u svoje. Bilo bi lijepo čuti da su i političari u međuvremenu nešto naučili.

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik